Dodikovo ‘Živjela Rusija’ u Beogradu

Svaki svoj boravak u glavnom gradu Srbije, Dodik iskoristi za sopstvenu promociju, ali i da na neki način pokuša da isprovocira Vučića, piše autor.

Klicanje Rusiji nije u interesu Srbije i Dodik bi to morao da razumije, piše autor (EPA)

Miloradu Dodiku, predsedniku Republike Srpske, nije bilo dovoljno da uz “Živela RS”, “Živela Srbija” na mitingu “Srbija nade” u Beogradu odvažno i snažno uzvike i “Živela Rusija”. Uskliknuo je to sa puno entuzijazma i elana u Beogradu na skupu koji je organizovao doskorašnji predsednik Srpske napredne stranke i predsednik Srbije Aleksandar Vučić.

Otpozdrav baš i nije bio očekivan. Da li zbog kiše ili nekog unutrašnjeg osećaja pokislih posmatrača sa ovog skupa, nije baš najjasnije, ali je činjenica da je Dodik još jednom zloupotrebio Beograd kao pozornicu za isticanje svojih stavova. Uostalom, ni Vučič nije mogao baš da bude oduševljen visinom decibela tokom skandiranja – Aco, Srbine. Biće da je, ipak, zbog kiše.

Svaki svoj boravak u glavnom gradu Srbije, Dodik iskoristi za sopstvenu promociju, ali i da na neki način pokuša da isprovocira Vučića. Koliko god sve to delovalo kao loša režija, teško je poverovati da je poklič “Živela Rusija” nastao u dogovoru sa predsednikom Srbije.

Što se publike tiče, na takvom skupu je moguće svašta reći. Ne bi se mnogo ljudi zbunilo da je Dodik rekao i “Živela Bosna i Hercegovina”. Njoj nije bilo ni do čega, sem da se što pre dokopa autobusa i bezbednog povratka kući. Trenutak za ovakvu provokaciju, ako je reč o provokaciji, bio je idealan. Srbija je u popriličnom rasulu kada je funkcionisanje društva u pitanju. Vučić se bori i rukama i nogama da se održi na površini. Kako to pokušava sa sopstvenim narodom, tako se iz petnih žila trudi da i kod uticajnih stranaca ostvari privid čoveka koji i dalje drži čvrsto konce u svojim rukama. Kada je Srbija u pitanju, tamo gde je to hteo, saopštio je da su obaveštajne službe sa Istoka – sestrinske. Što se stranaca tiče, sada ih poziva u pomoć da opamete Prištinu apropo situacije na severu Kosova.

(Ne)racionalni klicanje Rusiji

Neposredno posle govora na stranačkom skupu u Pančevu gde je pozdravio sestrinske službe sa Istoka, Vučić je poslao put Moskve šefa diplomatije Ivicu Dačića i šefa BIA-e na neku Međunarodnu bezbednosnu konferenciju. I gle čuda, tamo beše i Dodik. Bez obzira na onu narodnu – Služba je služba, a družba je družba, u Dodikovom slučaju se sve uvek svodi na njega i na ono što on misli da njemu odgovara.

Dodikov poklič sigurno nije prijao Vučiću. Nije ni trenutak. U situaciji kada kriza na Kosovu eskalira do ivice ratnog sukoba, klicanje Rusiji i nije baš racionalno. Kako Rusija može, i da hoće, da pomogne Srbiji u ovom trenutku? Nikako! Jedan telefonski poziv iz Washingtona sigurno rešava aktuelne probleme, ali njega i dalje nema. A, zašto ga nema, valjalo bi da o tome dobrano razmisli predsednik Srbije. U situaciji u kojoj se svet danas nalazi, malo je prostora za soliranje, a Vučić to uporno radi. Diči se sestrinskom podrškom obaveštajnih službi sa Istoka, a istovremeno optužuje te iste službe sa Zapada da mu pakuju i smeštaju novi Majdan i neku narandžastu revoluciju.

On, doduše, na svom mitingu nije pominjao Rusiju. Ovoga puta je izostao taj deo, ali je po prvi put i zvanično uplovio u vode “srpskog sveta”. Svima onima koji su tog dana došli u Beograd iz RS, Crne Gore, Hrvatske i Makedonije je poručio da im je Srbija majka i još nekoliko parola u tom smislu. Toliko je bio racionalan da nije dodao da im je svima još veća majka Rusija, a realno, nije ni mirisalo na to sem Dodikove upadice.

Građani Srbije plaćaju najvišu cijenu

Srbija i dalje uporno odbija da se pridruži ostatku sveta po pitanju sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. To pravda “principijelnim” stavom o međunarodnom pravu koje je prekršeno u slučaju Srbije. Biće tu da ima još nečega. Vučić, svakako nije iskren ni po pitanju Rusije, a ni po pitanju SAD-a i EU-a. To najviše košta građane Srbije, jer niko ne zna kojim se putem kreće njihova država. Posle svakog “zaklinjanja” Vučića u evropski put Srbije, sledi ono “ali”. To “ali” se odnosi na prijateljske i “sestrinske” odnose Srbije sa Kinom i Rusijom.

Vučić, ipak, u Beogradu ne može tako otvoreno da stane na stranu Istoka, kao što je to nedavno uradio u Pančevu. Za razliku od njega, Dodika ništa ne košta. Problem je što i on nije iskren u svemu tome. Da, kojim slučajem Predsedništvo BiH i rukovodstvo Federacije podržava Moskvu, on bi uporno bio na strani Ukrajine.

Pre svega navedenog, valjalo je jasno reći da je Dodik poprilično neodgovoran političar. U tom njegovom prepucavanju sa Zapadom, ali i sve vidljivije i sa Beogradom, on uglavnom misli samo na sopstveni interes. Ne bi libio da uradi bilo šta zarad opstanka na vlasti, i tu nema dilema. Njegove poruke iz Beograda o referendumu u RS-u, samostalnosti, i klicanje Rusiji su milozvučni za njegove birače u RS-u koji se pomalo bude, ali poprilično na sličnoj politici. Ako ništa drugo, zajednička im je ljubav prema Vučiću, njemu i njegovim oponentima. I nije to, da se ne lažemo, nikakva ljubav prema Srbiji, već ono najprizemnije dodvoravanje jednom čoveku za kojeg veruju da može i njima da pomogne, koji je ipak u padu.

Da li to Dodik ne vidi, ili vidi pa želi malo i sam da doprinese tom padu, i dalje je nejasno. Klicanje Rusiji nije u interesu Srbije i to bi morao da razume. Interesi politike i države nisu uvek na istoj liniji i posle toliko godina boravka na vlasti i Dodik bi mogao da konačno shvati i razume.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera