Šešelj, Vučić, Đurišić: Parada četništva i kiča

Od kako je postao viralan video zapis sa svadbe Šešeljevog sina, na kome se vidi kako Aleksandar Vučić sjedi tik do kuma Voje, dok muzika pjeva o majoru Đurišiću, razmišljam čemu frka i zašto region zbog toga bruji. Meni ovo što se na tom snimku vidi izgleda kao jedan od njihovih pristojnijih  susreta, kao druženje  kumova i prijatelja, koji u lijepom ambijentu pijuckaju i ćaskaju, uz njima (podvlačim njima) prijatnu muziku.

Samo ovo poredim sa onim malobrojnim videozapisima što postoje o njima iz 90-ih, na kojima se usnimljeni vojvoda Šešelj i njegov, u to doba tek mali od palube Vučić, prikazuju dok obilaze i krvavo derneče od Vukovara, preko Bijeljine, do Sarajeva.

Čini mi se gotovo sigurnim i to, da bi video arhiva o radikalskim liderima iz Srbije koji su podsticali rat, etničko čišćenje i genocid, bila baš povelika, da je u to vrijeme, kao danas, bilo kamera u svakoj ruci i na svakom mjestu.

Prepoznati junoša

Razumijem da neki sve ovo prosto formalno posmatraju i kažu, kako ne smije predsjednik jedne države biti u društvu presuđenog ratnog zločinca, i slušati pjesme kojima se veliča drugi ratni zločinac i kolaboracionist. Da, oni su u pravu, jeste to tako formalno-pravno, i jeste da to je to u sferi nemogućeg, pa i kažnjivog u svakom normalnom društvu, ali ovo se dešava na Balkanu, gdje takva pravila de facto ne važe.

Kad američki istoričar i poznavalac istorije fašizma R. Pakston kaže kako će svaki fašista u dvadeset prvom vijeku skrivati svoj fašizam, opet je jasno kako se od tog pravila mora izuzeti Balkan, jer uz aktuelnu priču o svadbi porodice Šešelj, ovih dana svjedočimo i samoreklamiranju fašizma u BiH, kroz izjave Daria Kordića i ministarke sporta Sanje Vlaisavljevljević, koja je javno zahtijevala rehabilitaciju za presuđene ratne zločince koji su odležali kaznu.

Čak i da predsjednik Srbije Vučić ne dijeli mišljenje bosanske ministarke, u šta nijesam siguran, jasno je da je za njega postojalo dovoljno drugih razloga da se pojavi na svadbi Šešelja. Sigurno da Vučić prije svega ne zaboravlja to kako nikad ne bi bio prvi čovjek Republike Srbije da nije bilo Šešelja. Prepoznao je doktor pravnih nauka Vojislav Šešelj (doktorirao na temi politička suština militarizma i fašizma) početkom 90-ih junošu Vučića kao nekoga ko bi njegove ideje mogao valjano sprovodit, i dao mu šansu.

Sačuvane veze

Kad je njihova zajednička borba za granice Srbije do Ogulina i Karlobaga, okončana porazom, krvlju i razaranjima, samo je igra slučaja, te malo tvrdoglavosti jednog i licemjerje drugog, razdvojilo prijatelje i kumove, te jednoga odvelo u Hag, a drugoga u predsjedničku palate Srbije. Nije to pokidalo njihove veze, bez obzira na to što je Aleksandar Vučić danas vrlo važna politička ličnost u regionu, a Vojislav Šešelj potpuno politički beznačajan.

Ako je snimak sa svadbe dokaz nečega, onda je njime prije svega dokazano da Vučić i dalje ima poštovanje prema Šešelju, a moguće je da mu se čak donekle i divi jer Šešelj smije i može mnogo toga što je njemu zabranjeno. Šešelj je Vučićev alter ego dok vrijeđa Karlu Del Ponte, veliča Karadžića, negira genocid u Srebrenici i na svadbi svog sina naručuje pjesme o majoru Pavlu Đurišiću.

Vučić zna da će svadba njegovog sina proći bez četničke muzike, jer to ne ide uz goste poput Eskobara, Rame, Orbana ili mladog Zukorlića, te zato u milim zvucima pjesme o četničkom majoru koji je rukovodio odredom što je učinio pokolj deset hiljada bošnjačke nejači u limskoj dolini 1943.godine, uživa u kući Šešelja.

Parada četništva i kiča

Snimkom sa svadbe još jednom je potaknuta priča kako slavimo zločince i pjevamo o njima. Znam, mada tome ne prisustvujem, da mnoga  svadbena veselja u Crnoj Gori u posljednje vrijeme, obično u finišu budu začinjena pjesmom o tom “mladom majoru”.

Nego, nije suština problema u toj i sličnim pjesmama, već u tome što smo u Crnoj Gori dozvolili da nam prekrajaju istoriju i nište antifašizam. Kad naši udžbenici istorije budu sadržali istinu koja kaže da je Pavle Đurišić odlikovan od Firera ordenom Željeznog krsta, zbog svoje kolaboracije sa Trećim rajhom i da je samo u bjelopoljskoj opšini njegova jedinica na Božić  “43.g. popalila 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima, biće dovoljno elemenata da se ta pjesma zabrani.

Dok se to ne desi, ostaje nam da slušamo to što moramo, to što vole Vučić i Šešelj, a što bi kroz malo izmijenjen Balaševićev tekst reklo: “A svadba beše ko svadba, šta da se priča, parada četništva i kiča”.