Izrael podiže politiku ‘spaljene zemlje’ na novi nivo

Gaza nije prvo mjesto na kojem Izrael vrši ili pomaže masovno razaranje. Ali, prvi put to vidimo u ovako šokantnim razmjerima.

Palestinci se okupljaju na mjestu izraelskih napada na kuće u Khan Younisu, na jugu Pojasa Gaze, 14. decembra 2023. (Reuters)

U oktobru, nedugo nakon početka izraelskog rata u Gazi u kojem je do sada ubijeno gotovo 20.000 Palestinaca, Izrael je obećao da će izbrisati Hamas „s lica zemlje“ – projekat koji bi zahtijevao da izraelska vojska „sravni sa zemljom“ Gazu, kako je izraelski sigurnosni izvor kazao novinskoj agenciji Reuters.

I sravnili su je. Nakon mjesec dana rata, vojska je već bacila ekvivalent od dvije nuklearne bombe na ovu malu i gusto naseljenu palestinsku priobalnu enklavu. Sada, kada Izrael nastavlja uništavati već duboko uništenu teritoriju, izgleda da Izraelci podižu koncept politike spaljene zemlje na potpuno novi nivo.

Prema enciklopedijskom Oxfordskom rječniku, pojam „politika spaljene zemlje“ prvi put je upotrijebljen u engleskom jeziku u izvještaju iz 1937. u kojem je opisan kinesko-japanski sukob, u kojem su Kinezi sravnili sa zemljom vlastite gradove i spalili usjeve kako bi zakomplikovali japanski napad. Ova strategija od tada je korištena u raznim oružanim sukobima širom svijeta, uključujući i 36-godišnji građanski rat u Gvatemali koji je okončan 1996. nakon što je ubijeno i nestalo više od 200.000 ljudi, prvenstveno autohtonih Maja.

Bivši gvatemalski diktator i prijatelj Sjedinjenih Američkih Država Efrain Rios Montt – koji je nadzirao posebno krvavi segment ovog rata početkom 1980-ih – proglašen je krivim za genocid na gvatemalskom sudu. I iako su naknadne sudske mahinacije i smrt Riosa Montta usljed srčanog udara spasile ovog čovjeka od ovozemaljskog iskupljenja za njegova zlodjela, moglo bi se reći da istinu nije tako lako ukloniti „s lica zemlje“.

Zaista, taktika spaljene zemlje bila je primarna komponenta genocidnog pristupa gvatemalske vojske svojim neprijateljima, i stotine starosjedilačkih sela uništeno je zajedno sa njihovim izvorima vode, usjevima i svim ostalim što bi moglo održavati život. Zamislite, divljaštvo gvatemalske države pomogao je niko drugi do država Izrael, koja je ipak imala nekoliko decenija iskustva u iskorjenjivanu starosjedilačkog života u Palestini – pardon „činjenja da pustinja procvjeta“.

Izrael pomagao „napad na gvatemalski narod“

Kako novinar Gabriel Schivone ističe u članku za Sjevernoamerički kongres o Latinskoj Americi (NACLA), ne samo da su izraelski savjetnici pomogli osigurati uspjeh vojnog udara 1982. koji je doveo Riosa Montta na vlast, nego je Izrael također „pomagao u svakom aspektu napada na gvatemalski narod“ od kraja 1970-ih pa u narednoj deceniji. Za uzastopne gvatemalske vlade, piše Schivone, Izrael je postao „glavni pružatelj obuke za borbu protiv pobunjenika, lakog i teškog arsenala oružja, aviona, vrhunske obavještajne tehnologije i infrastrukture i druge ključne pomoći“.

U skladu sa vrstom blasfemije poznatom kao „cvjetanje pustinje“, Izraelu se također mogu pripisati zasluge za pružanje pomoći Gvatemali u njenim poljoprivrednim poduhvatima tokom građanskog rata, jer, jasno je da nema ništa bolje za poljoprivredu od, znate, spaljene zemlje.

U međuvremenu je u susjednom El Salvadoru, navodna egzistencijalna borba SAD-a protiv komunizma tokom Hladnog rata, također omogućila desničarskim režimima da pobiju veliki broj seljaka. I, kao i u Gvatemali, Izrael je bio tu da pomogne – između ostalog i u provedbi politika spaljene zemlje.

Video koji je snimila ekipa AJ+ skreće pažnju na činjenicu da je Izrael pomogao obučiti ANSESAL, salvadorsku obavještajnu agenciju koja će „postaviti temelje za odrede smrti“ tokom 12-godišnjeg građanskog rata u El Salvadoru, u kojem je ubijeno najmanje 75.000 ljudi i koji je završen 1992. Prema ovom videu, od 1975. do početka građanskog rata 1979, Izrael je bio izvor 83 posto vojnog uvoza El Salvadora. Veliki broj ratnih ubistava izvršile su desničarske državne i paravojne grupe podržane od SAD-a.

Naravno, podrazumijeva se da su kampanje spaljene zemlje smrtonosne, i ponekad ta smrtonosnost nadživi i sam sukob. Uzmimo za primjer Vijetnam, u kojem je američka vojska doslovno spaljivala zemlju koristeći herbicid Agent Orange, što je nastavilo izazivati spontane pobačaje, urođene bolesti i ozbiljna oboljenja decenijama nakon zvaničnog kraja rata u Vijetnamu 1975.

Politika spaljene zemlje

Američka upotreba municije sa osiromašenim uranijem mogla bi se smatrati jednim oblikom politike spaljene zemlje, s obziromm da zasićenje teritorije radioaktivnim otrovom ne pomaže osigurati njegovu dugoročnu nastanjivost.

Kada govorimo o otrovima, Washington Post je nedavno potvrdio da je izraelska vojska u oktobru na južni Liban ispalila metke s bijelim fosforom koje su isporučile SAD, iako je upotreba takvog oružja u civilnim područjima „općenito zabranjena međunarodnim humanitarnim pravom“. Prema pisanju Washington Posta, stanovnici južnog Libana pogođeni napadom „mislili su da je fosfor bio namijenjen da ih protjera iz sela i da otvori put budućim izraelskim vojnim aktivnostima u tom području“. To sigurno ne bi bio prvi put da se nešto takvo dešava u Libanu ili u Pojasu Gaze, koji je i sam bio meta izraelskog bombardovanja bijelim fosforom znatan broj puta.

Dok izraelska vojska nastavlja spaljivati i ponovo spaljivati zemlju u Gazi i ljude zajedno s njom, postoji jedna odlika koja razlikuje izraelske napore od eksperimenata sa spaljenom zemljom u prošlosti. U El Salvadoru, naprimjer, cilj vojske nikada nije bio eliminisati sami koncept El Salvadora, dok se Izrael čini riješenim da u potpunosti uništi Gazu.

Ali, nažalost za Izrael, otpor je jedna stvar koja uspijeva na spaljenoj zemlji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada