Kanada, nacisti i Ukrajina

Neprestani cirkus svakodnevnog šokiranja inače poznat kao kanadski politički diskurs je, iznenađujuće, na pauzi.

Po mom proračunu, prošlo je otprilike 48 sati otkad je pastoralnu prijestolnicu Ottawu zahvatio stvarni ili izazvani trzaj koji je doveo do toga da ova država, koju mnogi stranci smatraju mnogo većim, sjevernoameričkim ekvivalentom dosadne, mirne Švicarske, izgleda kao da je izgubila razum.

Kako je to bilo dobrodošlo olakšanje. Barem za tren, ova država je ponovo postala stara pouzdana i dosadna Kanada.

Velika vijest bez ikakvog bijesa bio je izbor novog predsjedavajućeg Donjeg doma – uglađenog, univerzalno poštovanog liberalnog zastupnika u parlamentu Grega Fergusa, koji je prvi crni Kanađanin na ovoj poziciji.

Naravno, bivši predsjedavajući je ohrabren da podnese ostavku nakon što je pozvao starog nacistu Jaroslava Hunku u Donji dom, gdje je ovog „heroja“ ovacijama pozdravio svaki član parlamenta, uključujući ozarenog premijera i njegovu ozarenu vladu, kao i ozarenog predsjednika Ukrajine, Volodimira Zelenskog, koji je došao u posjetu.

Ovo je bilo dovoljno za razumljivi nalet bijesa koji gotovo da izazove aneurizmu.

Izgubljeno u kakofiniji nevjerice, šoka i globalne sramote bilo je svako razmatranje sljedećih pitanja.

Prije svega, kako je moguće da tako mnogo odanih nacista koji se ne kaju, u ovom slučaju ukrajinski dobrovoljac u genocidnom Waffen SS-u, živi duže od 90 godina?

Ova izluđujuća misterija oduvijek me zbunjujue.

Drugo, hitnije pitanje, prevdidivo, nije postavila, a kamoli da se njime pozabavila, poznata gomila uglađenih političara i kolumnista, zauzetih, kao što to jesu, pokušajima da nadmaše jedni druge kada je riječ o mjerilu zaprepaštenosti nacizmom.

Koliko bi Ukrajinaca danas, sa i bez uniforme, ne samo aplaudiralo Hunkinoj saradnji s nacistima i ratnoj „službi“ da se oslobodi Ukrajina od stiska Sovjetskog saveza, nego i dijelilo njegovo bestidno vjerovanje u i vjernost fašizmu?

‘Ili ste s nama ili protiv nas’

Stručnjaci i političari koji izražavaju svoju bezuslovnu privrženost Ukrajini u preuveličanim porukama i govorima ne žele postaviti ili odgovoriti na to piranje jer ono vrijeđa sretni narativ kojem ostaju vjerni: Ukrajina je puna svetaca koji vole demokratiju, dok je Rusija ispunjena grešnicima koji obožavaju diktatora.

Dakle, umjesto da se pozabave nezgodnom, ali tvrdoglavom stvarnošću, oni radije biraju neznanje ili zamagljivanje osmišljeno da opovrgne ili umanji očiglednu istinu: ima previše Ukrajinaca, sa i bez uniforme, koji bi zaista slavili Hunku kao „heroja“ i borili se, baš kao i on, sa nacističkim simbolima istaknutim s ponosom i ubjeđenjem na prsima.

Ovo nije groteskna uvreda kako bi pisci, studenti druge godine koji, u performativnom činu solidarnosti, stavljaju ukrajinsku zastavu na svoje profile na platformi X, ranije poznatoj kao Twitter, bez sumnje, insistirali.

Ovo je, umjesto toga, činjenica koju ove brze apologete odbijaju priznati jer to dovodi u pitanje njihov infantilni pogled na svijet odobren od strane Georgea W. Busha: ili ste s nama ili protiv nas.

U ovom doktrinarnom konstruktu, nijanse ili detalji koji razotkrivaju mitove se umanjuju ili tretiraju s prezirom, ako se uopće uzimaju u obzir.

Kao dokaz ovog ‘hodajmo na prstima oko ukrajinskih neonacista’ stava, upućujem čitatelje na ovu počnu priču New York Timesa, objavljenu ranije ove godine, koju sam zabilježio da je mogu citirati kasnije u kolumnama.

Sam naslov je prima facie dokaz koliko je nevoljka, po institucionalnom etosu i inklinaciji, većina zapadnjačkih medijskih organizacija priznati da ukrajinska vojska čuva više od nekolicine nacista koji me podsjećaju na sada ocrnjenog Hunku.

„Nacistički simboli na ukrajinskim linijama fronta naglašavaju trnovita pitanja historije“, pisao je Times sa gotovo smiješnom zadrškom.

Da, slažem se, ukrajinski „vojnici koji nose nacističke simbole“ predstavljaju „trnovito pitanje“ kada, sa šačicom izuzetaka, cijeli zapadni politički i njemu blizak medijski establišment veliča vojnike koji nose nacističke simbole i njihovu braću i sestre po oružju kao „borce za slobodu“ koji dijele njegove prosvijetljene, pluralističke vrijednosti.

U tekstu se dalje opisuje kako su ukrajinske vlasti brzo krenule s brisanjem slika svojih vojnika koji otvoreno i ponosno paradiraju s ozloglašenim nacističkim simbolima na svojim uniformama s popularnih društvenih mreža kako to ne bi „podstaklo“ rusku „propagandu“ o tome da tamo, znate, ima nacista u ukrajinskoj vojsci.

Novinar je također primijetio da je „Zapad proveo pola vijeka pokušavajući eliminisati“ takve monstruozne „slike“.

Bože, pitam se zašto?

Bi li to moglo biti da se izbriše svaki opipljiv dokaz kako iza navodne ruske „propagande“ stoji djelić uznemirujuće, ali nezgodne, istine o tome ko se bori u ime Ukrajine i za šta se zalaže?

‘Trule jabuke’

Možda nenamjerno, članak koji je objavio Times, pruža dovoljno materijala da, uz jedno neiskreno upozorenje, pobije standardnu pretpostavku da su ovi ukrajinski vojnici koji nose nacističke simbole „nekolicina truhlih jabuka“.

„Ikonografija ovih [krajnje desničarskih] grupa, uključujući oznaku lobanje i ukrštenih kostiju koju su nosili čuvari koncentracionog logora i simbol poznat kao Crno sunce, sada se pojavljuje s određenom pravilnošću na uniformama vojnika koji se bore na prvoj liniji fronta, uključujući vojnike koji kažu da slike simboliziraju ukrajinski suverenitet i ponos, a ne nacizam“, piše Times.

Naravno da je tako.

Zakopane u kompleksnom članku Timesa su reference na dvije jedinice ukrajinske vojske koje na sav glas govore o svom ultranacionalističkom pedigreu ili neonacističkim vezama – Da Vinčijevi vukovi, nazvani „krajnje desničarskim ratnicima“ nacije i poznatiji puk Azov, koji je naširoko pozdravljen zbog „dobrog držanja tokom opsade grada Mariupolja, na jugu države“  u 2022.

Obje ove dobrovoljačke jedinice uvrštene su u redovne ukrajinske snage i odigrale su ključnu ulogu u odbijanju ruske invazije.

Mjera poštovanja koju ove jedinice uživaju među Ukrajincima jeste odluka Zelenskog da prisustvuje sahrani zapovjednika Da Vinčijevih vukova, koji je ubijen u martu, gdje je proglašen nacionalnim herojem.

Nepobitno je. Štetni duh Jaroslava Hunke nastavlja živjeti u Ukrajini i u 2023.

Postoji jedno konačno, neugodno pitanje koje treba postaviti imajući na umu Hunkino ružno, višedecenijsko prisustvo u Kanadi.

Koliko je drugih Ukrajinaca koji dijele njegovu odvratnu istoriju, uvjerenja ili simpatije stiglo u Kanadu prije ili nakon što je premijer Justin Trudeau objavio u martu 2022. da svako ko bježi od rata može ovdje živjeti i raditi do tri godine, bez da mu se postavljaju ikakva pitanja.

I toj neoubičajenoj mogućnosti treba se pogledati u oči.

Sramotna ironija je u tome da, kada su očajna jevrejska djeca, žene i muškarci pokušali pobjeći od ubilačkih pogroma i Holokausta koji je zahvatao Evropu, a koji su osmislili i provodili nacisti poput Hunke, njih su odbili.

Uprkos najboljim naporima znalaca ovisnih o klišeima da očiste Ukrajinu, više ne možemo priuštiti da okrećemo glavu pred sve većim brojem svjedočanstava o zabrinjavajućim aspektima njene prošlosti i sadašnjosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.