Naziru li se prve naznake kraja rata u Ukrajini?

Poslije 220 dana agresije Rusije na Ukrajinu, “specijalna vojna operacija“ Vladimira Putina zaglavljena je u blatu na bojištima u Donbasu (Donjeck i Luhansk), Hersonu i Zaporižju. Prema informacijama koje potvrđuju i Kijev i Moskva, dio ukrajinskih snaga probio se na 50 kilometara od ruske granice, što potvrđuje da ratna “sreća”, kao i uvijek, nerijetko mijenja vlasnika. Pogotovo kada je, kao u ovom slučaju, linija fronta duga oko 1.000 kilometara.

Kao nikada ranije, razorne propagandne operacije i Moskve i Kijeva od prvog dana rata ne gube na intenzitetu, ali je i pored toga vidljivo da od Putinove “demilitarizacije i denacifikacije” Ukrajine najvjerovatnije neće biti ništa. Vojne efektive najveće zemlje na svijetu, prema agencijskim izvještajima, koji najmanje liče na propagandne akte obavještajnih službi, sve manje liče na moćnu i nezaustavljivu armadu koja je proljetos vrlo brzo stigla do Kijeva, ali se još brže vratila na istok, u oblasti u kojima većinski žive Rusi.

Ukrajinska kontraofanziva i Putinov odgovor

Da na frontovima odavno ne važi ona Njegoševa “boj ne bije svijetlo oružje” pokazalo se ponajbolje nakon što su Ukrajinci od Amerike dobili raketne sisteme dugog dometa i visoke mobilnosti (HIMARS). Ruske trupe su se počele povlačiti iz okoline Harkiva, dok Ukrajinci preuzimaju priličan broj naselja i manjih gradova koje su od početka rata držale proruske snage. Ne treba zaboraviti ni ulogu bespilotnih letjelica, prije svega turskih “Bayraktara”, koji su se pokazali superiorni nad iranskim “kamikazama” koje koriste Rusi.

Shvatajući da s vojskom poljuljanog borbenog morala, u kojoj permanentno nedostaje ljudstva, neće postići mnogo od planiranih samo njemu poznatih ratnih ciljeva, Vladimir Vladimirovi, koji je svoju veliku zemlju doveo pod sankcije Zapada neviđenih razmjera, istovremeno je povukao dva poteza koja djelimično razotkrivaju njegov naum. Organizovao je potpuno nelegalan i nelegitiman referendum u zonama pod okupacijom na području Donjecka i Luhanska te Hersonske i Zaporiške oblasti o prisajedinjenju Ruskoj Federaciji te proglasio “djelimičnu” mobilizaciju, koja je zapravo opšta, sa izuzećem studenata.

Ne treba gajiti nikakve iluzije da će i referendumi u Ukrajini i mobilizacija 300.000, a možda i svih million ljudi u Rusiji, biti proglašeni za vrlo uspješne, ako treba i više od 100 odsto. Kao što ne treba sumnjati ni da će sav slobodarski svijet, isključujući Bjelorusiju, Sjevernu Koreju i možda još nekog njima sličnog, osuditi najnovije ruske operacije.

Koliko vremena treba do primirja?

Može li se u takvoj situaciji, poslije sedam mjeseci ruske invazije, razložno postaviti pitanje: ima li kakvih-takvih naznaka o eventualnom kraju rata, koji će, eto, silom prilika, i Putin morati nazvati ratom, a ne specijalnom vojnom operacijom, uz svakodnevno ponavljanje Volodimira Zelenskog da kraja rata nema dok ruska vojska ne napusti njegovu zemlju, uključujući ranije anektirani Krim, “pogotovo sada, kada su proglašeni referendumi na istoku zemlje”? Zvuči nelogično, ali odgovor nije potpuno negativan. Do primirja i, na kraju, mira svakako će doći, samo je pitanje koliko za to treba vremena.

Naravno, riječ je isključivo o političkim, vojnim sigurnosnim i obavještajnim procjenama, koje barem do sada i nisu bile baš sasvim pouzdane. Sasvim je logično da će najmanje 300.000 novih putinoarmejaca iz rezerve usporiti ukrajinsku kontraofanzivu, ali samo na kraći rok, pošto ti ljudi neće biti previše motivisani i borbeno raspoloženi. Potpuno je izvjesno i da NATO vojnici neće stići u borbene zone djelovanja, što su Ukrajinci od početka priželjkivali. Čak je i dostava novih tenkova iz Njemačke upitna. Mala je vjerovatnoća i da će Putin na kraju upotrijebiti nuklearno naoružanje, jer bi to za nekoliko minuta dovelo i do nuklearnih raketa iznad njegove i glava njegove vojske.

Iz mora već objavljenih najrazličitijih scenarija mogućeg završetka rata, koji se u principu pišu u zavisnosti od toga za koju stranu navijate, kao da je rat fudbalska utakmica, kao najbliže mogućem stvarnom ishodu, bez obzira iz kog propagandnog tabora dolazile, valja apostrofirati one koje analogiju nalaze sa Korejskim i sličnim ratovima u svijetu vođenim u vremenima Hladnog rata, koji su se obično završavali podjelom teritorija, sa militarizovanim granicama po nekoj od paralela, obično sjever-jug. Oružje bi utihnulo, a mržnja zaraćenih strana bila bi nastavljena “mirnodopskim sredstvima”.

Moskva ne sluša ni Ramzana Kadirova

Što se tiče Ukrajine, podjela bi mogla ići na veći zapadni i manji istočni dio, što bi, posmatrano u ovom trenutku, bilo i najrealnije, ma koliko to boljelo i Ukrajinu, koja, osim što se brani od agresora, vodi i manje ili više otvoreni proxy war za račun Zapada, a i sam Zapad na čelo sa Washingtonom. Ovakve subjektivne procjene naravno da nemaju podršku, barem ne onu javnu, uostalom kao ni ona procjena da će rat trajati najdalje do proljeća 2023. godine, jer će se pojaviti želja za primirjem obiju strana, zbog zamora i ljudstva i oružja te objektivne potrebe za vidanjem rana.

Kako su se i zašto Moskva i njen najistaknutiji ratnik u ovom ratu, Čečen Ramzan Kadirov, našli u raskoraku posebno je poglavlje ratovanja u Ukrajini, kojem nije posvećena velika pažnja u svjetskim medijima. Kadirov je odbio poziv Putina da čečenske jedinice suprotstavi ofanzivi Ukrajinaca, a potom je otvoreno kritikovao i odluku ruskog predsjednika o mobilizaciji za popunjavanje nedostajućeg ljudstva. Kadirov je Putinu poručio kako je bolje bilo da je polovinu od pet miliona ruskih policajaca poslao u Ukrajinu, jer bi tek 2,5 miliona dobro uvježbanih i naoružanih policajaca, po mišljenju Kadirova, garantovalo pobjedu ruskoj strani.

Nije samo Kadirovljeva procjena da su Rusi trenutno slabija strana u sukobu pojačala uvjerenje da je okončanje rata bez pobjednika, ili, kako se to modernim jezikom kaže, win-win, odnosno da su svi pobjednici. Nije tako davno bilo kada se činilo da brodovi puni žita neće nikad napustiti ukrajinske luke, ali je, uz posredovanje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, ruska strana ipak popustila. Danas se svako malo može pročitati o telefonskim razgovorima francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ili nekog drugog svjetskog lidera, što navodi na zaključak da je “vruća” telefonska linija, uprkos sankcijama, stalno otvorena. Nije zgoreg spomenuti ni uključenje međunarodnih eksperata u zaštitu postrojenja najveće nuklearke u Ukrajini, one u Zaporožju.

‘Igre’ s plinom i naftom ujedinile Evropu

Doskora nezamislivih pomaka ima i u sve češćim razmjenama zarobljenika. Oslobođena je čak i grupa pripadnika bataljona Azov, koji su zarobljeni još nakon  pada Mariupolja, za koje se, zbog njihove prethodne potpune dehumanizacije, tvrdilo da su “najokorjeliji fašisti i nacisti”, i to ne samo u ruskim medijima. Sve su to naznake da bi, kada se steknu uslovi za to, mogla proraditi i telefonska linija na relaciji Kijev – Moskva, koja bi, prije ili kasnije, ishodila direktnim susretom Zelenskog i Putina, uz posredovanje Brisela i Washingtona. Da bi se to i desilo, potrebno je da ukrajinski predsjednik prihvati moguće zamrzavanje sukoba kada je u pitanju Krim i dogradnju Minskih sporazuma kao privremenih rješenja, a da ruski predsjednik zaboravi gledati na Ukrajinu kao svoju provinciju, u kojoj može raditi što mu je volja.

Putin je izgleda shvatio da ni njegove ljetošnje “igre” sa cijenama plina i nafte za evropske zemlje sa “zavrni-odvrni” taktikom nisu bile adekvatan odgovor na sankcije uvedene njegovoj zemlji zbog besramnog napada na Ukrajinu. To mu je, govoreći jezikom činjenica, bio glavni adut u sukobu s Evropom i NATO-om, koju su takve njegove namjerele trebale razjediniti. Desilo se sasvim suprotno, Evropa odavno nije bila ujedinjenija, a čak su neke tradicionalno vojno-neutralne zemlje, Finska i Švedska, naprimjer, krenule prema NATO-u.

Nadolazeća zima nije samo godišnje doba

Putinu se njegova agresivna politika gaženja ljudi i gradova vratila kao bumerang, što je postalo najvidljivije nakon odluke o mobilizaciji, kojom je rat definitivno silom prilika uveo u svoje dvorište. Sada rijeke Rusa pokušavaju pobjeći u inostranstvo, i to ono evropsko i zapadno, baš kao što su na početku rata milioni Ukrajinaca nagrnuli peko granice. Razlika je u tome što iz Rusije uglavnom bježe muškarci vojni obveznici, dok su iz Ukrajine prvenstveno bježale žene s djecom.

I za jedne i za druge za manje od 90 dana, možda i prije, počeće teška zima, sa bezbroj ograničenja, u kojoj će mnogo stvari biti važno, a ne samo cijena plina ili nafte, ogrjeva ili hrane. Zima će, zapravo, pokazati može li svijet savladati mnogo opasnije izazove od jednog običnog godišnjeg doba i, konačno, donijeti primirje i pregovore o budućem statusu i Ukrajine i Ruske Federacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.