Zašto Srbi izbjegavaju nositi srebrenički cvijet na reveru

“U Srbiji je usvojena rezolucija o genocidu u Srebrenici kojom se 11. juli proglašava Danom sjećanja i osuđuje svaki pokušaj negiranja najvećeg zločina na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata. U znak pijeteta prema 8.372 žrtve u Potočarima, najviša državna delegacija na čelu sa predsjednikom poklonila se sjenima ubijenih Bošnjaka, a na prvom kanalu Javnog televizijskog servisa RTS prikazan je film ‘Quo vadis, Aida’ inspirisan stvarnim događajima iz 1995. godine.”

Ovako je mogla glasiti udarna informacija sa 27. po redu komemoracije strijeljanim Srebreničanima i drugim Bošnjacima 1995. godine, ali nije, a nije ni mogla biti jer ništa od rečenog nije istina.

Jer, da je ova vijest istinita, to bi značilo da su se Srbi i Bošnjaci koji žive sa obje obale Drine konačno pomirili i da je Srbija sa sebe skinula stigmu iz presude Međunarodnog suda pravde u Haagu u kojoj se kaže da “Srbija i Crna Gora nije odgovorna za genocid, ali je odgovorna što nije učinila ništa da se spriječi genocid u Srebrenici, niti da kazne počinioce”.

Za jedan takav deklarativni čin kojem su pribjegle neke druge zemlje, u Beogradu ne postoji politička volja, a srebrenički cvijet na reveru još dugo će nositi tek rijetki građani Srbije svjesno rizikujući da ih se manje ili više otvoreno naziva izdajnicima, bilo da se to radi u bulevarskoj štampi ili televizijama sa nacionalnom pokrivenošću, sve u skladu sa decenijama prisutnom praksom da na nekoga prvo pljunu, pa mu onda zalijepe i etiketu.

Negiranje genocida umjesto kulture sjećanja

U tome su daleko isprednjačili mediji koji u kreiranju naručenih “istina” iz centara moći idu još dalje od političara, historičara, sociologa i inih koji uporno revidiraju historiju i događaje prema potrebama vlastitih politika sve prema onoj narodnoj “što je babi milo, to joj se i snilo”.

Tako se u prilično korektnom izvještaju iz Srebrenice, u vrlo gledanom Dnevniku Radiotelevizije Srbije, spominju isključivo sintagme “stradanje Srebreničana” i “građanski rat” dok se riječ genocid mogla čuti samo u živom govoru nekih od sudionika komemoracije u Memorijalnom centru u Potočarima.

Ništa novo još od onog 11. jula prije sedam godina, kada su “Majke Srebrenice” koje su ostale bez svojih najmilijih, srebrenički cvijet zakačile na rever odijela Aleksandra Vučića, nakon čega je došlo I do incidenta za koji mnogi tvrde da je režiran, ali je istina da sam događaj predstavljen i kao pokušaj atentata ni bosanskohercegovački ni srbijanski organi nikad nisu do kraja istražili i rasvijetlili. Kao da je sam događaj baš kao i sve što se dogodilo po raspadu Jugoslavije namjerno ostavljeno za različite često dijametralno suprotne interpretacije.

Umjesto kulture sjećanja i suočavanja sa genocidom i drugim ratnim zločinima, čemu bi trebalo da služe “Srebrenički inferno” i druge julske manifestacije u Srebrenici, u Srbiji mnogi i dalje uporno promoviraju negiranje ratnih zločina i genocida.

Tako je ko zna zbog čega plasirana i informacija kako je u Srbiji obilježavanje masakra Bošnjaka zapravo prešućeno, što ni izbliza nije tačno. Ili nije apsolutno tačno jer se ovaj put u dijelu medija pribjeglo ne samo poricanju genocida u Srebrenici nego i besramnih pokušaja najrazličitijih službi i pojedinaca da se Srbima dodijeli uloga žrtve, a Bošnjacima uloga dželata.

Šešelj tvrdi da su Bošnjake ubili Britanci

Promocija takvog diskursa najvidljivija je bila na najgledanijim kablovskim kanalima, gde su se danima pred godišnjicu obilježavanja stradanja Srebreničana, smjenjivali dugogodišnji stanari Pritvorske jedinice Haaškog trbunala, a potom i sudski osuđeni za ratne zločine, likovi poput Vojislava Šešelja, Veselina Šljivančanina ili Nikole Šainovića.

Šešelj je osuđen na deset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti koji uključuju progone, protjerivanje i prisilno premještanje vojvođanskih Hrvata u Hrtkovcima 1992. godine. Istom kaznom osuđen je i Šljivančanin zbog pomaganja i podržavanja mučenja hrvatskih zarobljenika na farmi Ovčara kod Vukovara 1991. godine, dok je Šainović za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja osuđen na 18 godina zatvora od kojih je odležao 12.

Neće biti da se haaški osuđenici slučajno puštaju na televizije bliske srbijanskim vlastima i da Šešeljeve besmislene tvrdnje kako su Bošnjake u Srebrenici ubijali pripadnici britanskog SAS-a, a ne Srbi, služe za podizanje gledanosti i uvreseljavanje puka. Šta reći o nekadašnjem oficiru Šljivančaninu od čijeg „patriotizma“ se više ne može disati ili nesretnom bivšem potpredsjedniku vlade SRJ Šainoviću zbog čije „srpske istine“ su stradali brojni vojnici i civili, kako Bošnjaci i Hrvati, tako i Srbi.

Da njihovo učestalo pojavljivanje na ekranima (i mnogih drugih sa sličnim biografijama i stavovima) nije slučajno nego je zapravo dio smišljene politike negiranja genocida potvrdili su i oni koji su pred sami 11. juli duž puta pored Memorijalnog centra u Potočarima postavili portrete srpskih žrtava u srednjem Podrinju i Birču od 1992. do 1995. godine. Ne zbog toga da im odaju počast nego da provociraju. Na pitanje zašto svim tim srpskim žrtvama ne podignu adekvatno obilježje, protiv čega niko ne bi imao ništa, nemaju odgovor kao ni na pitanje kada će prestati s politikom negiranja genocida.

Besmislene igre s brojem žrtava

Na ova pitanja nema odgovor ni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik koji se svojski trudio da devet dana prije 11. jula, na svega nekoliko kilometara od Potočara, na gradskom groblju u Bratuncu, još jednom u istu ravan stavi, prema njegovim riječima, 3.267 poginulih Srba u ratu od 1992. do 1995. i 8.372 žrtve srebreničkog genocida sudski utvrđene imenom i prezimenom. Požalio se Dodik i da niko od diplomatskog kora u Bosni i Hercegovini nije došao da se pokloni srpskim žrtvama, da među okupljnima kod zajedničkog krsta na groblju, osim patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirije nije bilo nikoga ni od zvaničnika iz Srbije.

Mada je svaka žrtva rata, makar bila i samo jedna, ogromna tragedija, možda je jedan od problema u podacima koje Dodik i ne samo Dodik podastire. Mogao je Dodik, a nije jer misli da mu to ne odgovara iz političkih razloga, otići do Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije, zvanične institucije Republike Srpske, koja raspolaže sasvim drugačijim podacima.

Prem dokumentima ove institucije, od 1992 do 1995. na području opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je 2.385 Srba. Od toga su 1.974 bili vojnici, 387 civili, a 24 su svrstani u kategoriju “nepoznat status”.

Ali, kako to primjećuje Tomislav Marković, “našim vrlim patriotama koji najviše na svetu vole srpski narod, iz nekog razloga je 387 civilnih žrtava srpske nacionalnosti – premalo”. Oni bi da mrtvih Srba bude više, jer njih zapravo nije briga ni za kakve žrtve, jer da jeste odavno bi njihova imena bila uklesana na zajednički spomenik žrtava još jednog besmislenog rata u kojem su, da se ne lažemo, najviše stradali oni koji se i nisu pitali ni za šta.

Kada bi bio izgrađen takav spomenik srpskim žrtvama, nije teško pretpostaviti da bi se njihovim sjenima došli pokloniti mnogi dobri ljudi različitih konfesija i nacionalnosti, uključujući i zvaničnike, pod uslovom da se historijske činjenice ne krivotvore i revidiraju. Važan korak ka istinskom pomirenju morao bi biti prestanak politike poricanja sudskih odluka, pa i onih o najtežim ratnim zločinima koje je nadležni sud okvalifikovao kao genocid.

Kada će lažna vijest postati istina

Nažalost, mnogo će vode još proteći Drinom, prije nego će lažna vijest s početka ove sumorne priče postati istinom. Već se žene i udaju generacije koje nisu zapamtile rat, ali čak ni ti ljudi kojima pripada budućnost još se ne mogu odmaći od nacionalističkih narativa kojima su ih zadojili roditelji i propisane školske interpratacije. “Mi smo stradalnici, a oni drugi su dželati”, ponavljaju oni koji ponajviše profitirali od rata, kao da čitaju štivo iz školskih udžbenika.

Činjenica da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić osuđeni na doživotne robije, pored ostalog i za genocid u Srebrenici, uz još trojicu visokih oficira Vojske RS, mora se staviti u sve udžbenike, sa obaveznim objašnjenjem da to nikako ne znači da je osuđen čitav srpski narod. U tim istim udžbenicima moralo bi pisati i da Republika Srpska kao jedan od dva bh. entiteta može postojati i napredovati samo ako u njoj ravnopravo žive i rade i nesrbi, prije svega Bošnjaci, koji se žele vratiti na svoja imanja iz dalekog svijeta.

Tek tada bi se srebrenički cvijetovi mogli nositi kao stvarni znak poštovanja žrtava jednog suludog rata. Tek tada bi se mogli nositi i cvjetovi drugih boja. I ne samo srebrenički.

Tek tada će Beograd usvojiti rezoluciju o genocidu u Srebrenici kojom se 11. juli proglašava Danom sjećanja, a na javnom televizijskom servisu biti prikazan film “Quo vadis, Aida”. Makar na Drugom kanalu kao što je to 11. jula 2022. godine uradila Hrvatska radiotelevizija, a film konačno pogledali i mnogi u Srbiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.