Srbija na vrhuncu putinofilije: (Zasad) ništa od sankcija Rusiji

Ako je dilema šta se devedesetih skandiralo na jednom crnogorskom mitingu “za odbranu Jugoslavije” ostala nerazjašnjenja, jedni su tvrdili da se navodno čulo “hoćemo gusle”, a ne “hoćemo Ruse”, kako su izvijestili mediji, tridesetak godina kasnije sve je mnogo jasnije. U Srbiji se danas može samo konstatovati da je rusofilni i putinofilni amok na vrhuncu.

Na rijetke grupe i pojedince koji, naprimjer, nedavni “ekonomski” skup u Sankt Peterburgu kod Vladimira Putina percipiraju kao bliski susret afganistanskih talibana, delegacije Sjeverne Koreje i Milorada Dodika, gleda se istim očima kao i na one stidljive glasove da je uvođenje sankcija Moskvi jedini racionalan politički potez koji bi uistinu bio u interesu građana Srbije.

Ni “šolcovanje” ne pomaže

Ništa tu nije pomoglo ni “šolcovanje”, odnosno balkanska turneja njemačkog kancelara Olafa Scholza, koji je prvi put srpskom državnom vrhu usred Beograda javno izrekao ono što su i iole obavješteniji odavno znali: Evropa učekuje da Beograd uvede sankcije Moskvi zbog napada na Ukrajinu i prizna Kosovo kao nezavisnu državu. Što su brojni beogradski mediji sretno-ružičaste u vučićevske provenijencije bez pardona doživjeli kao ultimatum sličan onome koji je Srbiji postavio Beč nakon Sarajevskog atentata na nadvojvodu Ferdinanda.

Sam Aleksandar Vučić nije otišao toliko daleko, pa je Scholzu odgovorio onom sada već čuvenom rečenicom osmišljenoj da ugrije srce svakog srpskog populiste i nacionaliste: “Samo vi radite svoj posao, mi ćemo svoj”, ostavljajući saradnicima i medijskim djelatnicima da je čitaju, tumače i dalje razrađuju po sopstvenoj volji i osjećaju. U toj nimalo čudnoj podjeli uloga, fakat, niko nije uzviknuo ni “hoćemo Ruse” niti “hoćemo gusle”, ali je “bratska ljubav” prema Kremlju postala toliko opipljiva kao latinično slovo Z na majicama, bedževima, đinđuvama i čemu sve ne, koji se već danima skoro na svakom ćošku prodaju kao najnoviji “srpski” suveniri.

Valjda se zbog toga predsjednik Vučić (koga je ustoličio onaj stari i davno raspušteni parlament, jer novi još nije konstituiran i ne zna se ka’će), već sutradan nakon “šolcovanja” vratio guslanju svoje najomiljene pjesme, one koja govori kako Srbija ostaje na svom evropskom putu, uz istovremeno održavanje bliskih veza sa tradicionalnim prijateljima, čitaj: Rusijom i, bezbeli, Kinom.

Put u Brisel tri balkanska druga

Da je takva vrsta guslanja ipak više za domaću upotrebu potvrdio je i ishod višednevnog pregovaranja trojke sa zapadnog Balkana, predsjednika Srbije Vučića i premijera Albanije i Sjeverne Makedonije, Edija Rame i Dimitra Kovačevskog, poznatijih po inicijativi Open Balkan koju odnekud podržavaju i Amerikanci i Rusi koji se inače ni u čemu drugom – ne slažu.

Od prvobitnog stava “šta ćemo mi u Briselu” nakon epizode “šolcovanja” koja je po otvorenom dijalogu bez rukavica podsjetila na nekadašnje “holbrukovanje” Slobodana Miloševića i drugih balkanskih lidera, ova je trojka “podvila rep” i sudjelovala na samitu lidera Evropske unije gdje je njihova zajednička politika “udruženi smo jači” sasvim očekivano doživjela potpuni fijasko.

Tri balkanska druga ostala su kratkih rukava, pogotovo Rama i Kovačevski, čije su zemlje ostale na neizvjesnom čekanju makar početka pregovora sa Evropskom unijom.

Što se tiče Srbije, dobila je još jednu više nego jasnu poruku Brisela kako je ideja da se sa Balkana u Evropu najbrže putuje preko Šangaja, Pekinga, Moskve, Vladivostoka ili sličnih destinacija najobičnija budalaština što je, naravno, bilo poznato i prije samita koji će ostati upamćen jedino po davanju Ukrajini i Moldaviji statusa kandidata za ulazak u Uniju. Zna se zbog čega.

Zašto neko ko je na “evropskom putu” uporno insistira na vožnji “u rikverc”, to nikome u Evropi nije jasno kao ni zašto je toliko teško priključiti se spoljnjoj i sigurnosnoj politici EU te, pored ostalog, i sankcijama koje je Evropa zavela Ruskoj Federaciji, ako ništa drugo a onda po onoj narodnoj “gdje svi Turci, tu i mali Mujo”.

Utješno je samo to da nikakvog štapa nije bilo, a jedino što bi eventualno zaličilo na nekakvu mrkvu ponuđenu zapadnobalkanskim državicama bile su ne prvi put ponovljene riječi Emmanuela Macrona o stvaranju nekakve utješne zajednice grupe zemalja koja bi se imala zvati evropska politička zajednica u kojoj bi se osim zemalja zapadnog Balkana našle Ukrajina, Moldavija i Gruzija, te “zemlje koje su napustile Evropsku uniju” što se (zasad) odnosi isključivo na Veliku Britaniju.

Berlinski zid i rat u Ukrajini

Gledajući očima realpolitike, Srbija je skrenula pažnju na svoje političke izbore suprotne evropskim i već sada, kao jedina u Evropi, poprilično kasni sa uvođenjem sankcija Rusiji na radost i zadovoljstvo prije svega Putinovih, ali i Vučićevih pristalica, što može biti presudno kada negdje potkraj ljeta, konačno, budu formirani novi parlament i nova vlada.

Odluku o sankcijama Rusiji, trenutno, u Beogradu i nema ko donijeti iako tehnička vlada radi skoro u punom kapacitetu kao da aprilskih izbora nije ni bilo. Očekivati od vlade u debelom odlasku da donese takvu osjetljivu odluku bilo bi zaista previše. Problem je što će to biti krupan zalogaj i za buduću vladu koju će u potpunosti kontrolisati predsjednik države, uostalom kao što je kontrolisao i ovu kojoj je mandat istekao.

Dilemu “hoćemo Ruse” ili “hoćemo gusle” moraće riješiti Aleksandar Vučić koji je dosad više puta ponovio kako je vlast u Srbiji, uključujući i njega uspjela napraviti neoprostivu grešku i ne vidjeti da je srušen Berlinski zid i da poslije toga više ništa u svijetu neće biti isto.

Za razliku od Miloševića koji nije shvatio da se ujedinjenjem dvije njemačke države u jednu istovremeno crtaju i nove granice između Zapada i Istoka u Evropi, i to posred bivše Jugoslavije, Vučić je potpuno svjestan da se poslije pandemije “covida-19” i 24. februara ove godine kada je počela ruska invazija na Ukrajinu crtaju nove granice u Evropi, ali balansira između davno izabranog “evropskog puta” i zamjeranja “tradicionalnim prijateljima”. Kada se neko od novinara i odvaži da ga pita dokle će sjediti na dvije stolice obavezno će reagirati krajnje impulsivno i odgovoriti kako Srbija ne sjedi na dvije stolice nego na jednoj –srpskoj stolici.

Čekajući decembar

S obzirom da će rat u Ukrajini, prema procjenama brojnih vojnih analitičara potrajati najmanje do jeseni, prostora za balansiranje biće sve manje, a energenata i hrane biće potrebno sve više jer ide zima. Povrh toga, u decembru se, prema najavama Beograda, očekuje i otvaranje 31. poglavlja (ili klastera) u pregovorima sa Unijom u kojem nedvosmisleno stoji da je zemlja kandidat za ulazak u EU obavezna uskladiti svoju spoljnju i sigurnosnu politiku sa Briselom. Što će reći I uvođenju sankcija Rusiji.

To bi mogao biti i krajnji rok za konačni izbor Srbije: ostanak u dubokom okruženju prozapadnog susjedstva kao vječna rupa na evropskom tepihu koju podržava Moskva ili u Srbiji sve manje popularno konačno priključenje evropskoj porodici naroda.

Ukoliko ni tada ne bude donesena konačna odluka, biće sasvim jasno da je pobijedila parola “Hoćemo Ruse”. Što bi moglo biti i potpuno svejedno ukoliko Istok i Zapad potpuno izgube razum i počnu ispucavati bombe sa nuklearnim glavama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.