Putin se bori sam

Ruski predsjednik Vladimir Putin je 30. septembra priredio cri de coeur (vapaj iz scra), istovremeno buran i blebetav govor. Citirajući fašističkog filozofa Ivana Iljina, Putin je sebe predstavio kao heroja koji vodi globalnu bitku protiv Zapada općenito i američke prevlasti posebno. No, umjesto da obilježi početak novog epohalnog sukoba, ovaj govor je iznio na vidjelo do koje mjere je ruski predsjednik izgubio dodir sa stvarnošću.

Ova deklaracija je imala za cilj da označi visoku tačku u “uspjehu“ njegove “specijalne operacije“ protiv Ukrajine, odnosno pokušaj pripajanja ukrajinskih regija Donjecka, Luganska, Zaporožja i Hersona – iako ruske snage nemaju punu kontrolu ni nad jednim od njih. Ono što je Putin u februaru planirao kao blitzkrieg, sada ismijavaju kao bly*tkrieg, zamijenivši blitz, što na njemačkom znači munja, s ruskom psovkom, koja nije primjerena da ovdje bude objavljena.

Više nije mogao sačuvati bijes za sebe

Užasi ovog sukoba nisu smiješni, ali činjenica da je Putin slijep za tragikomičnu stvarnost borbi postala je očita kada su ukrajinske snage vratile grad Liman u Donjeckoj oblasti 24 sata nakon njegove tirade. Liman je od strateškog značaja zbog svoje pozicije željezničkog čvorišta, sve zahvaljujući činjenici da Putin više nije mogao sačuvati bijes za sebe.

Sedmicu kasnije eksplozija je pogodila Kerčki most, koji je Putin naredio da se sagradi kako bi povezao rusko kopno s Krimom, poluotokom koji je okupirala Rusija. Ovaj most je argumentirano bio projekat koji je Kremlj iskoristio za propagandu svog okupacionog režima i koji su prokremljovski mediji ranije predstavili kao otpornog na napad.

Putin je dugo bio kritičan prema “poretku zasnovanom na pravilima“ i prema američkom licemjerstvu u vezi upotrebe sile u inozemstvu. Ove ideje je prvi put spomenuo u svom govoru na Konferenciji o sigurnosti u Minhenu 2007. godine. Tada je još bio spreman nazvati Sjedinjene Američke Države i ostale zapadne države “partnerima“ – jezik koji je sada odbacio. Njegov put u preuveličavanje nastavio se s dva eseja , objavljena 2020. i 2021. godine, u kojima se bavi Drugim svjetskim ratom na način na optužuje Zapad za Hitlerove napade na Istočnu Evropu, dok oslobađa Rusiju krivice za Pakt Ribbentrop-Molotov i odbacuje ukrajinsku državnost.

Peking se distancira od ruskih ratnih nastojanja

Koliko je odsječen od stvarnosti Putin postao vidi se i po jednoj određenoj tačci koju je naglasio u svom najnovijem govoru, odnosno njegovoj tvrdnji da Rusija predvodi nastojanje da se odupre američkoj hegemoniji i da ostatak svijeta staje na stranu Amerike. Ali, neke od država koje on možda doživljava kao saveznike možda i nisu spremne stati uz Kremlj.

Uzmimo naprimjer Iran, koji se i sam suočava s valom antivladinih protesta. Tvrdolinijaši koji su trenutno na vlasti u Teheranu nisu prestali komunicirati sa Zapadom. Oni, zapravo, pregovaraju sa SAD-om i zapadnim saveznicima o sporazumu da se ukinu sankcije koje je bivši američki predsjednik Donald Trump jednostrano – i stoga hegemonijski – ponovo nametnuo iranskom režimu.

U međuvremenu Kina – još jedna sila čiju je podršku Putin tražio – također se distancira od ruskih ratnih nastojanja. Kina nema interesa da se pridruži Putinovom pokušaju da sruši globalni međunarodni finansijski poredak, kojim dominira američki dolar, što Pekingu odgovara. Nastoji na kraju istisnuti SAD kao dominantnog svjetskog igrača, dok se Putin nada da će sasvim urušiti trenutni sistem.

Turske banke protiv izbjegavanja američkih sankcija

Iako je i kineski predsjednik Xi Jinping oštri kritičar američke političke sile, Peking ne samo da je oprezan u svom pristupu sukobu u Ukrajini, već je i odbio podržati Putinov stav o pripajanju ukrajinske teritorije. Iako se Kremlj često voli pozivati na neslaganje između SAD-a i Kine u vezi Tajvana kao slično njegovoj invaziji na Ukrajinu, male su šanse da će Peking uraditi isto, a pogotovo neće priznati ruski suverenitet nad “pripojenim“ teritorijama.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji i sam ima nesuglasica sa Zapadom, kojeg krivi za pokušaj državnog udara 2016. godine protiv njega, do sada se odbijao pridružiti zapadnjačkim sankcijama Rusiji. Ali, u posljednje vrijeme turske banke, od kojih su neke optužili da su zaobišle sankcije Iranu, zaključile su da izbjegavanje američkih sankcija Rusiji nije dobra ideja.

Dan prije Putinovog govora objavljeno je da turske državne banke više ne žele koristiti ruski platni sistem MIR, alternativu belgijskom međubankarskom sistemu za razmjenu poruka SWIFT, u koji je većini ruskih najvećih banaka Rusiji zabranjen pristup. Ankara je eksplicitno odbila Putinova pripajanja, označivši to kršenjem međunarodnog prava. Meral Aksener, vođa turske opozicione stranke IYI – koja je, prema trenutnim anketama, na trećem mjestu – također je pojačala retoriku protiv Kremlja, kritizirajući Putina da destabilizira širu regiju nakon njegovog govora.

Distanciraju se Indija, Armenija, Kazahstan, Kirgistan

Slična situacija je i u Indiji, koja je bila spremna povećati uvoz ruske nafte i drugih roba tokom proteklih mjeseci, ali sve više pokazuje znakove da su zahtjevi Moskve da ide dalje u pokazivanju podrške nepoželjni. Naftne kompanije i indijska vlada navodno su oklijevale da usvoje mehanizam trgovine u rubljama za uvoz nafte. Premijer Narendra Modi također je iznio najznačajniju kritiku rata do danas na samitu Šangajske organizacije za saradnju u Uzbekistanu 16. septembra, rekavši da “današnje doba nije doba rata“.

Putin bi čak mogao izgubiti jednog od ruskih najbližih sigurnosnih saveznika, Armeniju, nakon što je Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), koju predvodi Rusija, odbila podržati Jeravan nakon sukoba s Azerbejdžanom na granici i napada na njenu teritoriju. Neki armenski zvaničnici su čak nagovijestili da bi mogli napustiti ovaj blok.

I predsjednik Kazahstana Kasim-Jomart Tokajev se distancirao od Putina, iako su ruske snage intervenirale u ovoj državi u januaru, da pomognu ugušiti niz protesta koji su označeni kao pokušaj državnog udara. Kada je nekih 200.000 Rusa pobjeglo od Putinove mobilizacije u Kazahstan tokom protekle dvije sedmice, Tokajev je nazvao ovu krizu u Rusiji “beznadežnom situacijom“. U međuvremenu, usred ruskih napora da regrutira gostujuće radnike iz centralne Azije, Uzbekistan i Kirgistan su upozorili svoje državljane da se ne bore u ovom sukobu. Čak je i Tadžikistan, čijeg je predsjednika upravo odlikovao Putin Ordenom zasluga za otadžbinu trećeg stepena, pokazao rezerviranost da riskira kršenje zapadnjačkih sankcija na ruske sisteme plaćanja.

Barbarstvo i kukavički pogled na svijet je fantazija

Putinovi vojni zločini i loše upravljanje ekonomijom ne donose mu prijatelje u Africi i na Bliskom istoku, gdje su se zemlje do sada uglavnom suzdržavale od protivljenja sukobu. No, pristuni su znakovi da užasi ruskih napada na Ukrajinu guraju ovu neutralnost do krajnjih granica. Na Bliskom istoku dva velika izvoznika energije, Katar i Kuvajt, osudila su upotrebu sile da se riješe sporovi između država i pozvali su na poštovanje ukrajinskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. I u Africi je bilo kritika ruske agresije. Krajem septembra je predsjednik Gane Nana Akufo-Addo kazao u Ujedinjenim narodima da “svaki metak, svaka bomba, svaka granata… koja pogode metu u Ukrajini pogađa naše džepove i ekonomije u Africi“.

Uprkos svojim nadama, Putin se bori sam. To bi ga moglo učiniti još opasnijim. Ali, to će ga samo dodatno izolirati. Njegov rat u Ukrajini nije civilizacijska ili epohalna borba za budućnost, već manijakalne želje jednog čovjeka, ogoljene jer je sistematski i često brutalno eliminirao sposobnost bilo kojeg glasa u Rusiji koji progovori protiv njega da ustane. Ali, njegova želja da zastraši svijet da pristane na njegovo barbarstvo i kukavički pogled na svijet samo je fantazija. I u tome leži nada.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.