Ukrajina: Ratovati ili ne?

Dugoočekivani rat u Ukrajini možda još nije počeo, ali je već postigao većinu svojih ciljeva. To za sobom povlači pitanje: zašto insistirati na putu u rat, krvavi destruktivni rat sa sigurnim povratnim udarcima, kada bi diplomatija mogla završiti posao?

Glavni protagonisti, Rusija i SAD, cinično koriste dobri priručnik iz Hladnog rata, kako bi unaprijedili svoje nacionalne interese nauštrb ukrajinske, uistinu evropske i međunarodne sigurnosti.

Ruski predsjednik Vladimir Putin satjerao je Ukrajinu i njene prijatelje sa Zapada u ćošak tokom proteklih nekoliko sedmica, nagomilavši nekih 100.000 vojnika blizu ukrajinske granice pod raznim sigurnosnim izgovorima.

Putinov potez je naveo predsjednika Joea Bidena na pretpostavku da bi Rusija mogla izvršiti invaziju na Ukrajinu uskoro, možda čak sredinom februara. Britanska nagađanja o ruskom planu da postavi marionetsku vladu u Kijevu dodala su još jedan dramatičan zaokret u ovoj krizi koja se razvija.

Eskalacijom tenzija u vezi Ukrajine i najavljivanjem ratnih bubnjeva, Moskva i Washington su povratili svoje stare, dominantne uloge u Evropi nakon višegodišnjih sumnje i konfuzije.

Preporođeni NATO ponovo u akciji

Putina konačno na Zapadu ozbiljno shvataju u pogledu njegovog protivljenja širenju NATO-a na bivše sovjetske republike Ukrajinu i Gruziju.

U svjetlu ovog opasnog potencijalnog vojnog sukoba, nema sumnje da je Rusija riješena da uradi sve što je potrebno kako bi Ukrajinu držala van NATO-a. Ili, o njenoj spremnosti i kapacitetu da primijeni silu u svim predjelima bivšeg Sovjetskog saveza i šire. Njena intervencija na strani vlade tokom nedavnih nemira u Kazahstanu primjer je koji to dokazuje.

Isto tako, Bidena, hladnoratovskog liberala, konačno ozbiljno shvataju u Evropi i Rusiji, dok koristi strah od Putina da podstakne nevoljke Evropljane da stanu iza SAD-a. Čak i vodeće evropske sile, Francuska i Njemačka, koje otvoreno traže autonomiju, pa čak i nezavisnost od SAD-a u sigurnosnim pitanjima, sada slijede primjer Washingtona, iako bez entuzijazma.

Na Bidenovo zadovoljstvo, preporođeni NATO je ponovo u akciji pod američkim vodstvom, nakon što je izgubio svoj razlog postojanja dvaput – prvi put nakon pobjede u Hladnom ratu i pada Berlinskog zida 1989, a onda opet, nakon pada Kabula i njegovog ponižavajućeg poraza u Afganistanu, prošle godine.

Nakon dvije decenije NATO-ovih operacija „izvan područja“, SAD uspješno oživljava ovaj zapadnjački vojni savez i pozicionira ga direktno u njegovo tradicionalno polje djelovanja, Evropu, pod izgovorom novog Hladnog rata.

Zašto bi, do vraga, Putin i Biden ustrajavali na eskalaciji prema ratu, nakon što su popravili svoj nacionalni i međunarodni imidž, i osnažili svoj strateški položaj, kao de facto čuvari evropske sigurnosti?

Zašto rizikovati da se protraće ova postignuća u ratu, razornom ratu bez sumnje, kada bi se dugogodišnja neslaganja mogla riješiti diplomatskim putem?

Alternativa za diplomatiju bila bi razorna

Budite sigurni, alternativa za diplomatiju bi bila razorna za Ukrajinu. SAD je već izjavio da je neće braniti ako je napadnu, budući da nije članica NATO-a.

Niti je rat koristan za SAD i Rusiju, jer će se brzo izmaći kontroli.

Putin možda ne planira potpunu invaziju i okupaciju Ukrajine; ne sa svega 100.000 vojnika. Ali čak će i manji upad u istočnu Ukrajinu pokrenuti opasan krug akcija i reakcija, sa SAD-om koji će nametnuti velike sankcije bez presedana Rusiji, s ciljem da se blokira ruska ekonomija.

Zato Putin traži podršku kineskog moćnika, Xi Jinpinga, s kojim se treba susresti iduće sedmice, na marginama Zimskih olimpijskih igara. S Kinom na svojoj strani, Rusija se nada da bi se mogla oduprijeti američkim sankcijama i uspješno odbiti zapadnjačke pritiske.

Ali čak bi i pobjeda mogla doći uz visoku cijenu, oslabivši Rusiju i prisilivši je na nepovoljno partnerstvo sa Kinom u Aziji. Ne tako davno je Ujedinjeno Kraljevstvo pobijedilo u Drugom svjetskom ratu, ali je izgubilo imperiju i postalo mlađi partner SAD-a.

Kina je već pozvala na mir, jasno dajući do znanja da se protivi širenju NATO-a do ruske granice. Ali Peking također ima interes u uspjehu Moskve protiv Washingtona u Ukrajini, jer bi to utrlo put za kineski uspjeh protiv SAD-a na Tajvanu i u ostatku Azije.

Još jedan razlog zbog kojeg bi Biden trebao izbjegavati rat u Ukrajini – rat koji će dodatno ohrabriti Rusiju i osnažiti Kinu; rat koji će ujediniti Peking i Moskvu protiv ne samo regionalnih smetnji, već i protiv njihovog globalnog neprijatelja, SAD-a, što će sve uništiti međunarodni poredak kakav poznajemo.

Evropske sile mogle bi zaustaviti eskalaciju

Za razliku od svih ovih apokaliptičnih scenarija, diplomatija je jednostavni lijek za sve. Na Evropljanima je da pokušaju premostiti razlike između SAD-a i Rusije.

Zapravo zbunjuje činjenica da evropske sile nisu čvrsto stale protiv takve eskalacije, uzimajući u obzir da one najviše gube u ratu u Evropi.

Prije dvije decenije su Njemačka i Francuska pokazale neophodnu hrabrost i suprotstavile su se invaziji i okupaciji Iraka 2003, koja se pokazala kao katastrofalna ne samo za Irak i Bliski istok, već i za SAD i Evropu.

Sada je vrijeme da se zauzme sličan stav, gurajući Rusiju i SAD da se povuku s ruba i pokazujući im put do diplomatskog rješenja krize.

Evropske sile bi uistinu mogle okončati ovu eskalaciju pomoću veta na širenje NATO-a prema istoku. Jednostavno je.

Putin možda postavlja velike zahtjeve SAD-u u vezi vojnog prisustva NATO-a u istočnoj Evropi ili u vezi raspoređivanja raketa srednjeg dometa na kontinentu itd, ali kako je vodeći ruski stručnjak Dimitrij Trenin rekao za Foreign Affairs, „zahtjevi Moskve su vjerovatno početna ponuda, a ne ultimatum“. On smatra da Rusija želi zaustaviti širenje NATO-a, a pripojiti još teritorije od Ukrajine.

Bidenova administracija bi sigurno mogla da se prilagodi ruskoj crvenoj liniji budući da Ukrajina nije još ni na putu za članstvo u NATO-u. Zauzvrat, Rusija može pružiti nužna obećanja i posvećenost nezavisnoj i slobodnoj Ukrajini.

Predsjednici Putin i Biden su pokazali pametno balansiranje; ne bi trebali dopustiti da to izmakne kontroli zbog ličnog i nacionalnog ponosa. Krajnje je vrijeme da se odbaci huškanje na rat i prihvati umirenje; da, umirenje; uzajamno strateško umirenje kako bi se izbjegao još jedan razorni evropski rat i strašna svjetska kriza.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.