Geografije straha: Pismo iz Amerike

Dvadeset godina kasnije, 11. septembar i dalje oblikuje američke prostore.

Američki spomenik odgovora je otkriven 2011. u New Yorku (Reuters)

Početkom ljeta sam stigla u Meksiko sa aerodroma Newark Liberty da bih kratko odsjela u New Yorku. Bila je to moja prva posjeta Americi, otkako sam, prije više godina, sama sebi uvela zabranu na putovanje u SAD, koju, iako je zemlja u kojoj sam rođena i odrasla, smatram užasno uznemirujućim mjestom i nepopravljivo otuđenom od ljudskog stanja.

SAD sam napustila 2003, nakon što sam diplomirala na jednom njujorškom univerzitetu, gotovo dvije godine nakon što je zbog napada 11. septembra 2001, pokrenut bezglavi „rat protiv terorizma“. Držeći se američke sklonosti za besramnu ironiju, ovaj je rat u konačnici poslužio da terorizira zajednice, kako u državi, tako i van nje.

Kada sam sletjela na Newark Liberty – preimenovan u znak sjećanja na 11. septembar – odmah je bilo jasno da je 11. septembar još itekako prisutan, 20 godina nakon što se desio.

Moj povratak kući počeo je sa dosadno dugim i šizofreno nadziranim redom za pasošku kontrolu. Dok čekaju, američki državljani i gosti mogu se diviti plakatima iz Agencije za carinsku i graničnu zaštitu pri Ministarstvu za domovinsku sigurnost, koja se promovira kao prva i zadnja linija odbrane i koja štiti Ameriku i njen „način života“.

Ali šta je tačno američki „način života“ – i koliko „slobode“ on zaista obuhvata?

U svojoj knjizi, An Indigenous Peoples’ History of the United States, američka naučnica Roxanne Dunbar-Ortiz nabraja neke od faktora koji definiraju postojanje u mojoj domovini, kao što su „beskrajni ratovi i okupacije“ i „ogromni novci potrošeni na ratnu mašineriju, vojne baze i osoblje umjesto na socijalne usluge i kvalitetno državno obrazovanje“.

Drugi istaknuti faktori uključuju „ogromne profite korporacija“ i „zatvaranje siromašnih, posebno potomaka porobljenih Afrikanaca“ – da ne spominjem „visoke stope samoubistava, zloupotrebe droga, alkolizma, seksualnog nasilja protiv žena i djece, beskućništva, odustajanja od škole i oružanog nasilja.“

Zvuči, pa, manje od „oslobađajućeg“.

Naravno, nacionalni narativ prema kojem vas uvijek vrebaju „teroristi“ i drugi neprijatelji pruža zgodnu distrakciju od kažnjeničkog kapitalizma i institucionalizirane nejednakosti na kojoj počiva ova nacija.

Kako sam otkrila nakon što sam prošla pasošku kontrolu na Newarku i prošla posljednju liniju odbrane u navodnu slobodu, opasnosti teško da su tu završavale.

Ogroman poster na zidu terminala – na čijem dnu je pojašnjeno da „ovu poruku finansiraju“ grantovi Ministarstva domovinske sigurnosti – prikazuje teško naoružanog policajca i muškarca u plavoj košulji i kaki hlačama, koji predstavlja prosječnog američkog civila. Ispod je pisalo: „Policajac Greg Elkin je dobro opremljen da čuva našu regiju. A i Jason je“.

Kako ne bi Jasonov doprinos regionalnoj sigurnosti prošao nezamijećeno, njegove oči, uši i mobilni telefon su obilježeni.

Druga rečenica na posteru podstiče prolaznika: „Ako vidite, čujete ili primijetite nešto sumnjivo, kažite to“ – što je slično vladinoj zaštićenoj kampanji pod nazivom „Ako nešto vidiš, kaži“, koja je u eri nakon 11. septembra podstakla brojne Amerikance da prijave druge ljude zbog sumnjivog ponašanja kao što je to što izgledaju kao da su Arapi ili muslimani.

Nakon što sam se izvukla sa Newark Libertyja, zaputila sam se na Manhattan i provela narednu sedmicu ponovo se upoznavajući sa New York Cityjem i američkom politikom isisavanja života iz života tako što su uveli pravila za sve pod milim Bogom i prislili ljude da žive u strahu da ih ne prekrše.

Za početak, koncept javnog prostora, sastavni dio svake zajednice koja se smatra slobodnom, zamijenjen je pretjerano revnosno regulisanim prostorom – do te mjere da čak i najmanji njujorški trotoari dolaze sa mnoštvom znakova koji navode sve zabranjene aktivnosti, od pokazivanja znakova, zamislite, preko hranjenja ptica do ležanja.

Bez sumnje, pretjerano reuglisanje postaje još komičnije otkako je nekako u to uklopljen i 11. septembar – kao u slučaju njujorškog Vatrograsnog muzeja u disktriku SoHo na Manhattanu, na koji sam nabasala tokom nedužne potrage za sokom od narandže koji nije koštao kao dvije luksuzne večere i pivo u Meksiku.

Ne sjediti na spomeniku kravi

Na ulazu u muzej, neobjašnjivo, se nalazi kip krave u spomen na 11. septembrar – da, krave – ukrašene crtežima američke zastave, slikama vatrogasaca od 11. septembra, i na lijevom kravljem boku, porteretima bivšeg američkog predsjednika i kralja rata protiv terorizma Georgea W. Busha i sociopate, bivšeg gradonačelnika New Yorka Rudyja Giulianija.

Pored životinje je znak na kojem piše: „Molimo vas da NE dozvoljavate djeci da sjede na spomeniku kravi.“

Toliko o slobodi.

Dalje u centru, na mjestu bivšeg Svjetskog trgovačkog centra, u međuvremenu – na kojem se sada nalazi neboder poput onih u Dubaiju i drugi spomenici materijalnom pretjerivanju koji pristaju američkom „načinu života“ – pravila isto tako ima na pretek.

Jedan znak obavještava da „zabranjeni predmeti uključuje [sic], ali nije ograničen na“ oružje, alate, boju, staklene boce, otvoreni plamen, i „tečni i sapun u prahu“ – bez sumnje zanimljiva zabrana tokom pandemije.

Drugi znak navodi niz zabranjenih aktivnosti, od „ometanja, lutanja ili remećenja sigurnog i urednog protoka pješaka“ do „kupanja, tuširanja, brijanja, pranja veša, presvlačenja ili skidanja odjeće“. Na dnu liste je QR kod sa podsjetnikom da „je kopija koja sadrži sva pravila i regulative Svjetskog trgovačkog centra dostupna ovdje“.

Zatim tu je „Oculus“ – centralna tačka prevozne mreže Svjetskog trgovačkog centra – bijela nakaznost koja sadrži skupe radnje i koja je izgrađena od samo četiri milijarde javnog novca. Pokretne stepenice na ovoj stanici imaju audio uputstva koja upozoravaju da je dozvoljen samo po jedan putnik na stepeniku, kao i druge ključne savjete za preživljavanje.

Zaista se čini suludim blebetati o trivijalnim stvarima, kada toliko tog što sačinjava život u Americi nije predmet šale – kao što je, znate, sklonost policije da ubija nenaoružane crnce.

Osloboditi ugnjetavanog

Na koncu, pak, hiperegulacija u SAD-u je u skladu sa de facto kriminalizacijom bivanja crncem, tamnoputim, muslimanom, siromašnim, mentalno bolesnim – i, u mnogim aspektima, kriminalizacijom života uopće.

Uslovljeni strah od sveprisutnog kriminala se zauzvrat koristi da opravda ogromni policijski i vojni aparat koji je i sam često posvećen smrtonosnom kršenju zakona.

Tokom mog kruga kroz visoko osigurani predio Nacionalnog spomenika i muzeja 11. septembar – smještenog prekoputa Oculusa – mapa me usmjerila na „Američki spomenik odgovora“ u obližnjem parku Liberty, gdje sam napola očekivala da ću naći prikaz osakaćenih Afganistanaca ili repliku sravnjenog Bagdada.

Umjesto tog sam pronašla broznani kip vojnika američkih specijalnih snaga na konju, ispod kojeg piše “De Oppresso Liber” – što je moto specijalnih snaga i što na latinskom znači „Osloboditi ugnjetavanog“. Ovaj spomenik odaje počast američkim vojnim doprinosima, između ostalog i „svrgavanju talibanskog režima u najopasnijoj državu Afganistanu“.

Ups.

Sada, 20 godina nakon 11. septembra, Afganistan je jednako opasan zahvaljujući dobrim dijelom – kome drugom? – američkoj vojsci. A dok Ameriknaci nastavljaju živjeti u iscrpljujućem od države izazvanom strahu od onih koji navodno spletkare da bi uzdrmali naš „način života“, možda je upravo sada pravi čas da se oslobodimo ugnjetavanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO