Gdje je Amerika pogriješila u Afganistanu?

Američka invazija 2001. godine bila je osuđena na razaranje države i afganistanskog naroda.

Djeca se penju na ogradu u igri dok prodaju čaj u Kabulu 2013. godine (Reuters)

Mnogo toga je rečeno proteklih sedmica o iznenadnom talibanskom preuzimanju Afganistana. Uprkos svom potrošenom novcu i prolivenoj krvi SAD-a, u konačnici je korumpirana vlast imala tako malu podršku da je pala bez glasa.

„Analize stručnjaka“ zapadnih država kao da promašuju glavni razlog ovog debakla. No, jedan od mojih klijenata u Guantanamu, Sanad al-Kazimi, spremno o tome govori u posljednjem našem razgovoru. Malo ih je koji imaju više razloga da žale zbog invazije na Afganistan oktobra 2001. od njega jer je propatio 16 godina bez optužbe i bez suđenja.

Kaže mi kako misli da je predsjednik Joe Biden govorio mudro u odbrani odluke da okonča najduži rat u američkoj historiji. Podsjetio me je kako i Arapi imaju izreku: „Bolje ikad nego nikad“. No, Sanad ističe kako bi više volio popraviti taj aforizam pa da glasi „Nekad je bolje da je nikada“. Bolje bi bilo da nikada nisu napali Afganistan.

Postoji još jedna izlizana rečenica koja nam govori da je ono što prvo naučimo iz historije to da ne učimo iz historije. Ono što su Britanci nazvali Prvim anglo-afganistanskim ratom (1839-1842) postalo je poznato kao „Katastrofa u Afganistanu“. Drugi anglo-afganistanski rat (1878-1880), Treći anglo-afganistanski rat (1919), te Sovjetsko-afganistanski rat (1979-1989) – svi imaju jednu zajedničku stvar: Završili su u suzama i samo je haos postignut. Malo je bilo razloga da se vjeruje kako će američko-afganistanski rat (2001-2021) biti nešto drugačiji.

Samo groblje nastaje od polja smrti

Netom pred pandemiju, bio sam u Kabulu kako bi prikupio podršku za Asadullaha Haroona, Afganistanca koji trune u Guantanamu posljednjih 14 godina. Razgovarao sam sa ljudima sa svih strana haotične političke scene. Oko jedne stvari su se svi slagali, a to je da ne žele ostanak okupatora. Zaista, nisu željeli ni da dođu.

No, američka invazija se desila 2001. godine. Uvijek je teško polje smrti pretvoriti u bilo šta drugo osim u groblje. Postoji malo primjera u historiji kada je neka vojska izvršila invaziju na državu (označenu kao ‘neprijatelj’) i potom od nje napravila poštovanog prijatelja.

Rijedak primjer toga bi mogao biti odgovor Saveznika na kraju Drugog svjetskog rata. Nijemci su počinili najužasnije zločine koji se mogu zamisliti (talibani im nikada ne mogu biti konkurencija, čak i u najluđum snovima zapadnih neokonzervativaca), SAD je maloj grupi Nacista pošteno sudio, te oslobodio neke od njih. Potom je, Maršalovim planom, SAD dao ogroman novac – više od 100 milijardi u današnjem novcu – za pomoć obnovi Evrope, proširivši tu dobrobit i na Zapadnu Njemačku.

Trebao bi ogroman napor da se napravi politička struktura u Afganistanu koja bi odagnala zapušteni smrad stranog nametanja i preživi odlazak američke vojske. Za to bi trebao zaista čovječan stav, a to mi nikada nismo pokazali.

Prvo, na zločine Al-Kaide odgovorili smo mučenjem zatvorenika i slanjem drugih na drugi kraj svijeta, u Guantanamo. Potom, potrošili smo daleko više novca na bombe nego na obnovu štete koju su napravile. Treće, nikad se nismo čak ni pretvarali da tretiramo Afganistance kao jednake partnere.

Rusi i Amerikanci u očima Afganistanca

U Kabulu sam jeo u kući Hajji Dina Mohammeda, starijeg čovjeka koji je držao razne pozicije u vlasti. Borio se protiv Rusa i sa Amerikancima. Pitao sam ga da ih uporedi.

Za Ruse, pokazao mi je gdje su ga upucali i opisivao njihovu nevjerovatnu okrutnost. Ali, kazao je kako ih je poštovao zbog dvije stvari: bili su nevjerovatno lojalni svojim kolegama u vojnim redovima i pomagali im bez obzira na sve. A drugo je to da, kad su na kraju istjerani iz Afganistana, Rusi su ostali lojalni onima koji su im pomogli i zvali su ih u Moskvu.

Pitao sam ga šta misli o mojim Amerikancima. On je, razumljivo, odbijao da bude nepristojan, ali sam ga molio za iskreno mišljenje.

„Amerikanci nisu ni sebi bili lojalni“, kaže mi. „Ako njihove vojnike blokiraju talibani, oni moraju dobiti neku odredbu iz Washingtona pa tek onda da im se pomogne.“

Potom je nastavio opisivati kako se Amerikanci odnose prema Afganistancima. U ironičnom obratu rasizma, nijedan Afganistanac nije mogao dobiti sobu u utvrđenom hotelu gdje sam odsjedao i dok sam mogao u njega ući bez pretresa, moj domaćin nije. Ono što još više taj odnos pokazuje je, govori dalje, to da su ga zbog brade i ožiljaka iz borbi Amerikanci zvali poremećenim „džihadistom“. „Nisam se rukovao ni sa jednim Amerikancem, prijateljski, u posljednjih 18 godina“, zaključuje priču.

Od ranije sam odlučio da mi se ovaj čovjek sviđa i da ga poštujem i bio sam užasnut kada sam čuo njegovu priču. Odmah sam ga pitao da li mogu (kao Amerikanac) rukovati se s njim kao sa prijateljem. Počeo je plakati i nazvao me bratom po krvi. Bila bi mi čast da mi je brat Hajji Din Mohammed. Kao i svi Amerikanci. Samo je tužno to da to ne shvatamo.

Umjesto toga, iako smo se barem borili za prava žena, uvezli smo osjećaj imperijalnog rasizma koji odiše Prvim anglo-afganistanskim ratom. Učinili smo život prekomjerno skupim bez da smo popravili bogatstvo naroda (kada sam želio napraviti ogranak našeg NVO-a, saznao sam da bi me to u Kabulu koštalo četiri puta više nego u Islamabadu). A uspostavili smo vlast koja je postala legendarno podmitljiva i korumpirana da ju je američka vojska nazivala VICE (porok eng.) – ‘Vertikalno Integrirani Kriminalni Entitet’.

Da li iznenađuje što Afganistanci nisu željeli još jedan građanski rat kako bi sačuvali ono što smo im dali?

Kako nekoga promijeniti?

Moj otac je bio goropadni šovinista i homofob; nismo ga mrzili zbog toga, sa promjenjivim uspjehom smo pokušavali ga promijeniti. Bio sam advokat na mnogim slučajevima u Americi gdje, kako bi se kvalificirali za službu, svih 12 porotnika obećava da je spremno izreći smrtnu kaznu. Možemo se svađati sa njima i govoriti kako griješe, ili možemo govoriti njihovim jezikom i podsjetiti ih na Bibliju: „Blaženi su milostivi jer će oni biti pomilovani“. Uvjerio sam se kako je drugi način efikasniji.

Imali smo isti izbor kada smo prvi put posjetili naše konzervativne muslimanske klijente u Guantanamu: mogli smo ih grditi zbog šovinizma koji su poprimili u selima Afganistana i nazivati ih „teroristima“. Ili možemo tražiti ono dobro u njima. Danas smatram moje klijente iz Guantanama najboljim prijateljima na planeti. Jedan od njih, Asadullah Haroon, samo želi da njegova 14-godišnja kćer Maryam dobije puno obrazovanje.

Imamo isti izbor sa novom vladom Afganistana. Američki mediji ih već počinju pokazivati kao zločince. Na primjer, kako New York Times javlja, Gholam Rulani je pritvoren „u Afganistanu 2001. zajedno sa zetom Abdulom Haqom Wasiqom, zamjenikom ministra obavještajnih službi, nakon što je pratio g. Wasiqa na pregovore sa američkim zvaničnicima. Doveden je u Guantanamo istog dana kada je otvoren zatvor, 11. januara 2002. i vraćen je u domovinu decembra 2007. godine“.

Dalje, rečeno nam je kako je g. Rulani, koji je predvodio grupu talibana koja je ušla u predsjedničku palatu 15. avgusta, rekao jednom od nasilnih čuvara Guantanama „naći ćemo vas vani“. Teško da iznenađuje da je neko ko je nevjerovatno zlostavljan promrmljao (ili pak nije) ovako nešto svome zlostavljaču prije 15 godina. Ono što ja mogu reći jeste da imam dobre odnose sa mojim klijentima i oni će rado razgovarati sa Amerikancem kao što sam ja koji se bori za njihova prava u Guantanamu.

Umjesto da ih iz daljine nazivamo barbarima, bilo bi bolje sjesti sa njima i pomoći im da obnove državu, te jako stati uz Asada kada on ohrabruje snove kćeri Maryam da postane doktorica.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada