Zašto Turska nije priznala talibane do sada?

Otkako je talibanski pokret preuzeo kontrolu nad većinom afganistanske teritorije nakon početka američkog povlačenja, Turska je uzimala pokret kao “gotovu činjenicu” ili ”stvarnost”, kako je to rekao turski predsjednik.

To podrazumijeva i pohvale pojedinih izjava ovog pokreta i izražavanje želje za dijalogom s istim. Međutim, nije bilo otvorenog i direktnog priznanja pokreta u saopćenjima turskih zvaničnika do sada.

Povlačenje trupa

Tursko Ministarstvo odbrane najavilo je u svom saopćenju 25. avgusta početak povlačenja i evakuaciju turskih vojnika s afganistanske teritorije, konkretno sa međunarodnog aerodroma Hamid Karzai u Kabulu.

„Turska će ostati uz svoju afganistansku braću sve dok afganistanski narod to bude želio”, navodi se u saopćenju Ministarstva.

Nakon što je istaknuto da su snage radile na evakuaciji 1.129 turskih državljana iz Afganistana u proteklih nekoliko dana, u saopćenju se navodi da je evakuacija trupa počela „nakon brojnih kontakata i rezultat je procjene situacije i uslova“ u Afganistanu, s napomenom da se „s ponosom vraćaju u domovinu jer su uspješno izvršili zadatak koji im je povjeren“.

Sa svoje strane, glasnogovornik turskog predsjedništva Ibrahim Kalin rekao je da je proces povlačenja vojnika počeo, a očekuje se da će završiti u narednih 24 do 36 sati. To znači da će završiti prije kraja mjeseca, što je krajnji rok za povlačenje svih stranih snaga, a talibani su zaprijetili da će nakon toga gađati trupe koje ostanu.

Time je Turska izbjegla bilo kakvu napetost s talibanima u pogledu svojih snaga prisutnih u toj zemlji, pogotovo što se u nizu izjava vođa ovog pokreta naglašava da je to njihov opći i principijelni stav prema stranom prisustvu u zemlji, te da se on ne odnosi isključivo na Tursku, s kojom žele dobre odnose.

Značajno je napomenuti da je odluka o povlačenju došla u svjetlu izjava obje strane o želji za vođenjem plodnosnog dijaloga i održavanju odnosa u budućnosti od čega će obje strane i obje države imati koristi. Možda je cilj bio izbjeći podrivanje temelja dijaloga time što će se izbjeći ove prepreke.

Bez izričitog priznavanja

Ankara je prethodno izjavila, preko svog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua, da je svjesna radikalnih promjena na afganistanskoj sceni, koje direktno dovode u pitanje mogućnost ostanka njenih snaga u toj zemlji.

Pohvalila je i neke izjave talibana nakon preuzimanja kontrole nad zemljom, posebno one koje se tiču prava i sloboda, naglašavajući da je došlo do promjene u njihovom pristupu u odnosu na raniju i situaciju, o čemu govore izjave nekoliko turskih zvaničnika. Međutim, Ankara je ove pohvale uvijek vezivala za svoju želju da te „izjave budu pretočene u stvarnost u političkom djelovanju i na terenu“, što je razlog za „oprezni optimizam“ s kojim Ankara pristupa talibanima, prema riječima Erdogana.

Turska se, dakle, bavi novom realnošću, a talibanski pokret je njen važan, a možda i najvažniji dio. Međutim, Turska ga nije direktno i izričito priznala niti je priznala njegovu kontrolu nad zemljom. Na pitanje hoće li njegova zemlja priznati talibane, turski ministar vanjskih poslova je odgovorio: „Prvo moramo vidjeti kako će se formirati vlast“.

Analizirajući pozadinu ovog kašnjenja ili „opreznog optimizma“, mogu se uočiti sljedeći glavni razlozi:

Prvi je želja Ankare da se uskladi sa stavom međunarodne zajednice, posebno stavom Organizacije Sjeverno-atlantskog ugovora (NATO), prema talibanima, te da ne ide u jednostrano priznanje ovog pokreta, posebno jer je bila ključan dio snaga NATO-a i doprinijela je njegovoj misiji u Afganistanu, a danas turske trupe napuštaju tu zemlju s ostatkom snaga.

Drugo, postoji jasan oprez prema brojnim pozitivnim izjavama koje su talibani izdali posljednjih sedmica, a upućuju na to da je došlo do značajnih promjena u odnosu na ono što je bilo prije dvije decenije. Postoji bojazan da su takve izjave samo instrument za dobijanje domaćeg i međunarodnog prihvatanja i da prijelazni period protekne glatko. Stoga Ankara ne želi žuriti s priznavanjem pokreta koji bi mogao počiniti povrede prava ili nasilje ili poreći svoje izjave u bliskoj budućnosti.

Treće, Ankara želi vidjeti politiku talibana, a ne samo njihove izjave, i ne želi im dati „bjanko ček“ prije nego što postane jasan njihov kurs, politika i opcije.

Četvrto, Ankara ne želi da talibani vladaju sami, već da postoji proširena nacionalna vlada koja će uključivati različite strane, posebno političke struje koje predstavljaju „turkijske“ komponente, poput Tadžika, Uzbeka i Turkmena. Turski predsjednik je potvrdio otvorenost svoje zemlje prema svim stranama u Afganistanu, uz posebnu brigu o ovim etničkim skupinama. Glasnogovornik turskog predsjedništva smatra da formiranje vlade koja uključuje, sadrži i obuhvata sve predstavlja „test ovog trenutka i najvažniji korak“ za talibane. Kalin je dodao da će formiranje vlade u koju će ući, odobriti je i podržati sve „etničke i političke grupe“ u zemlji, olakšati stvari u smislu odnosa Afganistana sa svijetom, kao i u pogledu odnosa te zemlje sa samom Turskom.

Peto, Turska shvata da će dijalog koji će voditi s talibanima, a koji je već započeo, biti poput pregovaračkog procesa između dvije strane kako bi se postiglo razumijevanje u pogledu budućih karakteristika odnosa između dvije strane na principu ostvarivanja koristi za sve. Prema tome, žurba da prizna talibane mogla bi Tursku ostaviti bez karte koja bi joj mogla koristiti u očekivanim „pregovorima“.

Zaključak

Na kraju, Turska će se, kao i mnoge druge zemlje, baviti razvojem dešavanja u Afganistanu iz ugla političke realnosti, i neće stavljati „veto“ na komunikaciju s talibanima. Međutim, više voli da njeno priznanje, a zatim i odnos bude s „novim režimom“ ili „vladom“ koja će se formirati, a ne s talibanima pojedinačno.

Razumljivo je da odgađanje ovog priznanja do formiranja vlade, za koju Ankara želi da bude participativna i uključuje sve, predstavlja pritisak sa njene strane na talibane da se odluče za ovu opciju i ne budu sami na vlasti.

Iako je Turska povukla svoje snage i nije priznala talibane do ovog trenutka, to ne znači da je prekinuta komunikacija među njima ili da su kanali zatvoreni. Naprotiv, česti su izvještaji koji govore o početku dijaloga između dvije strane na mnogo načina.

Također, to ne mora značiti da je Turska potpuno i trajno izgubila bilo kakvu ulogu u budućnosti Afganistana. Naprotiv, možda je tačno upravo suprotno, u svjetlu želje talibana da sarađuje s Turskom te spoznaje da je Turska odgovarajuća i pouzdana platforma za otvaranje prema vanjskom svijetu.

Prema tome, uloga Turske u budućnosti Afganistana nije ograničena samo na ekonomsku i trgovinsku saradnju, a čak bi i učešće u upravljanju aerodromom u budućnosti moglo biti moguće, pored potencijalne saradnje u političkim, vojnim i sigurnosnim aspektima.

Talibani su insistirali na povlačenju turskih snaga jer su ih smatrali dijelom NATO snaga. Međutim, više puta su izrazili svoju želju da sarađuju s Turskom, pogotovo jer je riječ o „bratskoj muslimanskoj zemlji“. To znači da bi se pitanje turske uloge u upravljanju aerodromom moglo naći na stolu u budućnosti jer talibanima nedostaje neophodno iskustvo za to.

Nasuprot tome, Turska ima dugogodišnje iskustvo i talibani imaju povjerenje u nju više nego u druge. Upravljanje aerodromom možda bude civilnog, a ne vojnog karaktera ovog puta. To je pitanje o kojem će se kasnije donositi odluka „u skladu s okolnostima i uslovima“ i bit će osnova za turski dijalog s talibanima, prema Kalinovim izjavama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.