Sa Čukarice svijetli borac protiv tame

Dr. Dženeta Tuzinac i dr. Nenad Maksimović, prijatelji različite vjeroispovesti koji čvrsto vjeruju u isto.

Mnogo je toga što nam preko ove zidne freske govori mladi doktor, piše autorica (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Kad uđete u crvenu zonu više ne znate da li ste na ovom ili onom svetu. Vizir, maska, skafander, kaljače, i sada vakcina, to je jedino oružje  koje imate. Crne kese su svuda oko vas. Trudite se da znanje upotrebite na najbolji mogući način. Potrebno je da budete koncentrisani, hrabri, oprezni, snažni, snalažljivi, kako biste pomogli drugima. I morate brinuti o sebi isto onoliko koliko o drugima. Nenad je tu iskliznuo, kod njega je borba za život pacijenata bila jača od njegove snage. I pao je.”  To su reči doktorke anesteziologije Dženete Tuzinac (47) koja je u januaru izgubila mlađeg kolegu i svog  najboljeg prijatelja dr. Nenada Maksimovića (38) .

April je, ali snežne pahuljice vitlaju po ledenom vetru dok nas dve više od dva sata sedimo u bašti jednog kafića (unutra se zbog mera ne može) blizu Urgentnog centra odakle je Dženeta tek izašla kad je predala svoju smenu. Važnije joj je da objasni lik svog prijatelja, da objasni u čemu je sve ovaj čovek bio poseban i nezamenljiv, nego da se kod kuće odmori.

Nenad se nije odmarao ni u vreme odmora. Ostajao je u bolnici Dragiša Mišović u skafanderu do iznemoglosti i preko toga. U kratkim odlascima kući radio je preko telefona. Raspitivao se za pacijente, merio im bilo, znao je kad nekom nepovratno ponestaje dah. Patio je za svakim bolesnikom. Bio je “borac protiv tame”, kako piše na muralu koji je osvetlio dvospratni zid trinaeste beogradske gimnazije, na čukaričkoj padini.

I pre korone Nenad i njegove kolege s pravom su govorili da su anesteziolozi, oni, koji pacijentu vraćaju “svetlo životne energije”. Mnogo češće nego pre korone, njihov rat protiv tame, borba da ljude bez daha ubace na mehaničko disanje i da ih iz tog vilajeta povrate, završava se porazom. Od početka epidemije Nenad Maksimović je radio u crvenoj zoni bolnice Dragiše Mišović. Mnogo starijima uspeo je da povrati život i preminuo je u 37. godini u toj istoj zoni gde je najtanja granica između ovog i onog sveta. Burned out, sagoreo, iznemogao…

Nenad Maksimović umro je 5. januara, više od mesec dana pre Sretenja, kada je predsednik delio ordenje. Nije bio među onima koji su posthumno odlikovani. Izostavljen je i sa liste u novembru prošle godine, na Dan primirja u Prvom svetskom ratu kada je bio još živ, a predsednik je govorio o veličanstvenim pobedama, o časti, poštenju i požrtvovanju, i dugu prema otadžbini.

Nikad na ljetovanje kad su dani kratki

Ko je bio ovaj čovek čiji je lik oslikan na njegovoj nekadašnjoj školi? Imao je mnogo prijatelja, nije bio siroče, iako je ostao bez roditelja, stotine je onih koji bi o njemu mogli da govore. To upravo želi da naglasi doktorka Tuzinac kojoj je Nenad bio najbolji drug. Ali, kako kaže, on je “svako srce umeo da otključa”.

Prijateljstvo između Dženete Tuzinac i Nenada Maksimovića otpočelo je u Urgentnom centru u operacionoj sali, Nenad je došao kao volonter pre desetak godina, posle završenih studija medicine, Dženeta je bila već iskusni anesteziolog. Kaže da je odmah videla svetlo u njegovim očima. Objašnjava zašto svaki doktor u urgentnim uslovima ima priliku da najbolje upozna sebe samoga.

“Kad ulazite u operacionu salu i dajete anesteziju, vi radite nešto što je iznad svih nas. Vi ste u tesnacu. Vi ste ono što stvarno jeste. U trenu morate da se suočite sa sobom, da odbacite sve svoje slabosti, da se uzdignete iznad sebe, da se potpuno usredsredite samo na bit. I uvek se ponovo iznenadite  kad shvatite da ste i sami povukli nešto od te eksplozivne energije”.

Nenad je prošao kroz sve prepreke kojim se u Srbiji ucenjuju lekari specijalizanti. Volontirao je bez naknade, potom je zarađivao od noćnog dežuranja. Usledili su ugovori na tri ili šest meseci. Dok na kraju nije dobio stalni posao.

Van posla nije ostalo mnogo vremena za druženje. Ipak, deo leta 2019. proveli su zajedno Crnoj Gori. Dženeta se seća tih dana: “Bio je zaljubljenik u fotografiju. Umeo je da od svake stvarčice napravi magiju. Na plažu bi poneo lupu, brodić napravljen od papira, i još neku grančicu. I napravio je čudo. Fotografija je njegovim umećem postajala magična. Svakom beživotnom telu davao je čari, u svaki prostor unosio je duh.”

“Svaku izložbu smo posetili, sve manastire obišli, sa mnogim ljudima razgovarali”.

Nenadu je dan bio kratak. Žalio je zbog toga. “Nikada više neću na letovanje u septembru”. Nikada više nije imao prilike da letuje.

Instrukcije za Badnje veče, čestitke za Bajram

Dženeta i Nenad, muslimanka i pravoslavac nisu ateisti. Čvrsto su se držali iste vere. Bolele su ih nepravde, bilo da su one na poslu, u sistemu, u vlasti. “Nenad je patio zbog zločina u Srebrenici i u Jasenovcu”, kaže njegova prijateljica.

Dženeta kaže da se njen prijatelj Nenad stalno vraćao Senekinom ‘Pismu prijatelju’ (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Svi naši razgovori o religiji bili su mirni. Slagali smo se da je naša vera u principe, etiku, duhovnost, saosećanje ista. Da ne postoji viša i niža vera.”

Obadve Dženetine sestre su završile medicinu i vratile se u Novi Pazar, gde rade kao lekari. U rodnom Pazaru joj žive i roditelji. Neki od rođaka otišli su u Tursku, vrlo su cenjeni. Najbliža familija joj je ostala u Pazaru. Otac je prodao porodičnu kuću i dao je ćerci deo za glavnicu. Podigla je kredit i kupila stan na Zvezdari.

“Nenad je od mene zahtevao da kako znam i umem kupim stan”. “Ako treba ja ću skupiti pare da ti pomognem”, govorio je. On je do kraja ostao da živi kod svoje bake koja ga je odnegovala, u stanu na Banovom brdu.

Dežurstva, rad, operacije, hitni slučajevi ne poznaju praznike.

Ritual je za Badnje veče uvek bio isti: “Sa Nenadom sam odlazila u crkvu na Banovom brdu. Sledila sam njegove instrukcije… ‘Ući ćeš tu, zapalićeš četiri sveće, za sestre oca i majku. Pomolićeš se za njihovo zdravlje i dug život’. Nervirao se kad se neka od sveća ugasi”.

Dženetu bi posle paljenja badnjaka, Nenad otpratio do njene kuće. “Sutradan sam bila na božićnom ručku kod baka Olge”.

I Bajram i rođendan Dženeti je Nenad uvek prvi čestitao, nekoliko minuta posle ponoći. “Mnogo je želeo da dođe u Novi Pazar. Više puta smo planirali”. Dženetin otac upoznao je Nenada kad je pre neku godinu morao da odleži u bolnici u Beogradu. I jako ga je zavoleo. Poziv Dženetinog oca bio je stalno otvoren.

Nenad svog oca nije upoznao. Baka Olgin jedinac umro je u saobraćajnoj nesreći pre nego što se Nenad rodio.

Mural je najveći orden

Doktorka Ivana Grčić počela je preko Facebooka da prikuplja novac za Nenadov mural i za pomoć njegovoj baki. Javili su se anesteziolozi iz svih kliničkih centara u Srbiji. Prilozi su stigli i iz Crne Gore i iz inostranstva. Račun je postao viralan. Dženeta kaže da je fascinantno sa kolikom se brzinom prikupio veliki novac. Dovoljno da se pomogne Nenadova baka da se na Topčiderskom groblju, gde je sahranjen podigne spomenik, a ostaće možda i novac da se stipendiraju učenici njegove gimnazije.

Nenadova razredna, biologičarka Gordana Radosavljević raduje se što lik njenog učenika ostaje u dvorištu škole. Nada se da će i drugi đaci želeti da se posvete lekarskom pozivu kao što je to Nenad hteo od ranog detinjstva.  I da neće u drugoj zemlji morati da traže posao, zbog čega su iz Srbije otišle mnoge Nenadove kolege.

Mnogo je toga što nam preko ove zidne freske govori mladi doktor. Laringoskop  je lampica za pregled ždrela, Nenad ga na muralu drži u levoj ruci i njime osvetljava životni put  onima koji ne žele da tumaraju u mraku.

Uteha je i što događanja u nižem Beogradu sa brda posmatra baš takav čovek kakav je bio Nenad Maksimović. Dženeta kaže da se njen prijatelj stalno vraćao Senekinom Pismu prijatelju. Držao se njegovog učenja, etičkih teorija i misli o moralu.

I ona veruje da mural može da nam pomogne da “izaberemo nekog dobrog čoveka… koga uvek moramo imati pred očima kako bismo živeli kao da nas on posmatra i radili kao da on vidi i posmatra naša dela” (Seneka u Pismu prijatelju). A taj dobri čovek, Nenad Maksimović, sada ima mnogo vremena da nas gleda i posmatra.

Sami prosudite da li smo mu nešto dužni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera