Put ka miru ide kroz dekolonizaciju

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je 26. januara objavio na svom Twitter profilu izborni video Likuda na kojem se mapa cijele teritorije historijske Palestine pojavljuje pod riječima „jedna država“.

Ovo nije prvi put da istaknuti izraelski političar javno izražava svoju posvećenost viziji šireg područja Izraela – jevrejske nacionalne države koja suvereno vlada svim teritorijama između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, uključujući i palestinske teritorije. Takve su izjave zapravo tako uobičajene u izraelskim izbornim kampanjama da je Netanyahuova jedva proizvela bilo kakvu ozbiljnu diskusiju u međunarodnoj areni.

Ali međunarodni posmatrači nisu prešutjeli najnoviju Netanyahuovu odu „širem području Izraela“ naprosto zato što su je vidjeli kao izbornu praznu priču čiji je cilj da Likudu donese glasove. Ignorisali su ovaj tvit zato što su odavno svjesni da Izrael želi proširiti svoj suverenitet na cijelu teritoriju.

Uistinu, iako mnogi i dalje povremeno pribjegavaju praznoj retorici o „spašavanju dvodržavnog rješenja prije nego što bude kasno“, nijedan ozbiljan posmatrač ne vjeruje da je kreiranje suverene palestinske države stvarni cilj Izraela, ili bilo koje od hegemonskih svjetskih sila kao što su SAD i Velika Britanija.

Danas je „dvodržavno rješenje“ tek puka distrakcija. To je mit koji Izrael koristi kako bi odvratio pažnju od svojih nastojanja da san o široj oblasti Izraela učini stvarnošću. Izraelski postupci, od upornog širenja naselja do sistematskog dehumaniziranja Palestinaca, jasno poručuju da Izrael nema namjeru ikada dozvoliti formiranje suverene palestinske države.

Na osnovu onog što Izrael radi, a ne što njegova Hasbara (javna diplomatija) kaže, postoje samo dva moguća puta naprijed sa trenutnog statusa quo i to su: formiranje jedne aparthejdne države koja obuhvata cijelu teritoriju historijske Palestince, u kojoj živi samo šačica Palestinaca kao građani drugog reda ili dekolonizirane države u kojoj svi stanovnici uživaju ista prava i slobode bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost.

Nije teško zamisliti kako bi se prvi scenarij odigrao. Aparthejdna vladavina je definirajuća karakteristika doseljeničkih kolonija kao što je Izrael kroz historiju.

Ukratko, doseljenički kolonijalizam je tip kolonijalizma koji funkcioniše kroz zamjenu izvorne populacije sa doseljeničkim društvom koje, vremenom, razvija nacionalni identitet i tvrdi da ima suverenitet nad koloniziranom zemljom. Da bi postigli svoj cilj da postanu potpuni vlasnici zemlje koju su kolonizirali, doseljenici prvo istjeruju ili eliminišu većinu izvorne populacije. Potom uspostave sistem segregacije ili aparthejd, kako bi učvrstili svoju nadmoć nad izvornim stanovnicima koji su ostali na koloniziranim teritoijama. Takvi sistemi segregacije ne samo da osiguravaju da postoji pravna i socijalna hijerarhija između doseljenika i izvornih stanovnika te zemlje, već i kriminaliziraju praksu, ili čak samo pominjanje da izvorni stanovnici imaju suverenitet nad svojom zemljom.

Danas je teško poreći da je Izrael aparthejdna država. Palestinci koji žive pod izraelskom vlašću, uključujući one koji imaju izraelske pasoše, ne uživaju puna prava državljana. Nemaju ni slobodu kretanja. Čak i izraelski zakon o nacionalnoj državi jasno ističe da to nije država za sve njene državljane i stanovnike, već „nacionalna država jevrejskog naroda“.

Doseljeničko-kolonijalni projekat u historijskoj Palestini, izgleda još nije dovršen. Kako je Netanyahu više puta isticao u svojim političkim porukama, Izrael želi vladati nad cijelom historijskom Palestinom dok održava većinsku jevrejsku populaciju. Da bi se to dogodilo, većina Palestinaca će trebati biti istjerana iz teritorija na kojima trenutno žive, a samo će nekolicina ostati. Tek tada će Izrael moći u potpunosti proširiti svoj suverenitet nad cijelom zemljom i nastaviti sebe zvati „jevrejskom nacionalnom državom“. Stoga je ispravno reći da je trenutni izraelski aparthejd, koliko god razoran bio, samo jedan dio većeg projekta.

Izrael već proširuje svoja postojeća ilegalna naselja na palestinskim teritorijama i gradi nova nezapamćenom brzinom. Dok doseljenici redovno istjeruju Palestince iz njihovih domova i brane im da uopšte uđu u naselja koja su nekada zvali svojim, Izrael se polako približava svom snu „šire oblasti Izraela“.

Sve ovo iziskuje jedno veoma neugodno pitanje: da li je na vidiku još jedno masovno protjerivanje Palestinaca? Jesu li ova naselja i druga nastojanja da se dehumaniziraju Palestinci samo uvod u još gori događaj?

Mnogi u međunarodnoj zajednici, uključujući i neke istaknute palestinske intelektualce, vjeruju da nasilno masovno protjerivanje, kao ono koje se Palestincima desilo 1948, nije realna mogućnost. Oni tvrde da se Izrael ne bi usudio da otvoreno počini takav zločin protiv čovječnosti u 21. stoljeću.

Ali kroz historiju su mnoga masovna protjerivanja, genocidi i drugi primjeri masovnog etničkog čišćenja bili iznenađenje za većinu posmatrača. Tokom 1920-ih i 1930-ih, naprimjer, gotovo niko izvan Palestine nije očekivao da će relativno beznačajna cionistička djelovanja u Evropi i na Bliskom istoku utrti put za nasilno masovno protjerivanje Palestinaca iz njihove domovine nakon samo nekoliko godina.

Izrael prkosi međunarodnom zakonu i krši osnovna ljudska prava Palestinaca s nekažnjivošću decenijama. Od 1948, nikada nije pokazao nikakvu naznaku da je spreman promijeniti način na koji djeluje. Danas je agresivniji nego ikad u svojim nastojanjima da dehumanizira Palestince,

ukrade im preostalu zemlju i postigne cilj šire oblasti Izraela. Štaviše, Netanyahu i njemu slični otvoreno govore o svojoj želji da oforme jednu državu na cijeloj teritoriji sa jevrejskom većinom.

Stoga je teško poreći da, ako i kada se pravi uslovi ostvare, izraelska država neće oklijevati da učini šta je nužno, uključujući i masovno protjerivanje Palestinaca, kako bi proširila svoj suverenitet.

Tako dolazimo i do drugog mogućeg scenarija za budućnost Izrael-Palestine: jedne dekolonizirane države.

Rastuće razočarenje u dvodržavno rješenje, zajedno sa očitim izraelskim naporima da proširi svoju aparthejdnu vladavinu nad svim palestinskim teritorijama, naveli su mnoge palestinske učenjake i aktiviste, kao i neke političke organizacije i grupe, da zagovaraju kreiranje jedne dekolonizirane države u historijskoj Palestini.

Iako postoji nekoliko predloženih modela, većina prijedloga uključuje tri temeljna principa:

1. Dekolonizirana i nerasistička država više neće biti definisana kao isključivo izraelska/jevrejska, i također neće biti definisana kao isključivo palestinska.

2. Nova država će osigurati ista prava na državljanstvo svim svojim stanovnicima bez obzira na rasu, etničku pripadnost, rod ili religiju.

3. Sve palestinske izbjeglice će imati pravo da se vrate u svoju domovinu kao punopravni građani.

Ovo je jedini scenarij koji može spriječiti Izrael da ostvari svoj san o uspostavljanju jedne aparthejdne države u historijskoj Palestini i omogućiti svim stanovnicima ovih teritorija da žive svoje živote slobodno, mirno i dostojanstveno.

Iako ih je malo, neki Izraelci – priznajući destruktivni put na kojem je njihova država trenutno – također pozivaju na kreiranje dekolonizirane jedne države koja obuhvata i izraelske i palestinske teritorije. Bez sumnje, da bi ovaj san jednog dana postao java, potrebno je da veći broj Izraelaca podrži ovaj prijedlog.

Čak i uz podršku mnogo većeg broja Izraelaca, preobrazba kolonijalne aparthejdne države u dekoloniziranu i demokratsku neće biti lagana. Put prema dekolonizaciji i zajedničkoj izraelsko-palestinskoj budućnosti pun je prepreka. Kako bi zajedno izgradili dekoloniziranu državu i Izraelci i Palestinci će se morati žrtvovati. To će propitati njihov osjećaj identiteta, nacionalnosti, doma i historije. Neki snovi će ostati neostvareni, neki ciljevi neće biti postignuti i napredak će vjerovatno biti spor.

Ali ovo je i dalje bolje od alternative. Ako se Izraelu dozvoli da nastavi putem na kojem se trenutno nalazi i poduzme dodatne korake da izbriše Palestince iz njihove domovine, iskusit ćemo sve ovo i mnogo više – zaglavit ćemo u vrtlogu mržnje, nasilja i ugnjetavanja u budućnosti.

Izrael danas samo ponavlja poznate historijske krugove i putanje kolonijalne modernosti. Znamo kako će ova priča završiti ako ne djelujemo odmah: sa još nasilja i uništenja.

Put ka održivoj sigurnosti i prosperitetu, za razliku od onoga što izgleda većina u Izraelu vjeruje, ne ide kroz dodatnu agresiju i segregaciju, već preko dekolonizacije. Ako dovoljan broj Izraelaca prizna ovu činjenicu, zajedno sa Palestincima mogu označiti početak novog poglavlja u historiji svijeta ispunjenog nadom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.