Erdoganove lekcije ambasadorima sa Zapada
Deset ambasadora usudilo se miješati u unutrašnja pitanja zemlje tako što su izdali saopćenje u kojem se traži od turskog pravosuđa da okonča slučaj koji je i dalje aktualan i traje u Turskoj.
Nedavno smo bili svjedoci rijetkog događaja u historiji svjetske diplomatije. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan proglasio je ambasadore deset zemalja “nepoželjnima”, a ta vijest je dospjela na naslovnice svjetskih medija.
Zapravo, nikada se nije dogodilo da neka država protjera ambasadore deset zemalja proglasivši ih personom non grata. Na prvi pogled, ovaj vanredni događaj djeluje “suludo”, kako je navedeno u brojnim novinskim izvještajima.
Samo turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan može donijeti ovakvu odluku ne mareći za reakcije koje bi ona mogla izazvati. Budući da se ova priča uklapa u sliku koju su zapadni mediji pokušali predočiti o Erdoganu, ovakav potez je zapravo i očekivan od njega.
”U krizama poput ove, jače zemlje obično pokušavaju dokazati stepen svoje superiornosti. Cilj nije uništiti drugu stranu, već je potčiniti. U tom slučaju, ili se osjećate pokorno i poniženo, ili namećete svoju prisutnost i pokazujete svoju snagu i navikavate svog sagovornika da vas tretira ravnopravno. Erdogan je ovoga puta pokazao da Turska više neće prihvatati superiorno ponašanje u diplomatskim odnosima.”
Ali ovu odluku, koju su neki opisali kao “suludu”, Erdogan nije donio iz čista mira ili po vlastitom nahođenju. Naravno, turski predsjednik neće poduzimati kontroverzne korake bez dobrog razloga. Zapravo, ovih deset ambasadora usudilo se miješati u unutrašnja pitanja zemlje tako što su izdali saopćenje u kojem se traži od turskog pravosuđa da okonča slučaj koji je i dalje aktualan i traje u Turskoj, što je čisto ludilo.
Da je samo jedan ambasador prekoračio granice svojih ovlasti, stvar bi bila drugačija. Međutim, u ovom slučaju deset ambasadora se sastalo i dalo zajedničko saopćenje u presedanu koji je prvi te vrste. To je opasan diplomatski prestup koji se ne može prećutati ili tolerirati.
Erdoganova reakcija
Zadaci ambasadora su razvijanje odnosa između zemalja koje predstavljaju i zemalja domaćina, rješavanje diplomatskih problema i jačanje međusobnog razumijevanja, odnosa saradnje i trgovačke razmjene. Bečka konvencija, također, definira ovlasti ambasadora i zabranjuje da se na bilo koji način miješa u unutrašnje stvari zemlje domaćina. I pored toga, ambasadori deset zemalja se nisu ustručavali kolektivno uplitati u pitanja Turske, pobunivši se protiv međunarodnih normi poput nekakvih pobunjenika. Ovo ponašanje je samo po sebi vrlo provokativno i nadilazi sve ovlasti i pravila koja bi ambasador trebao poštivati.
Da su ovi ambasadori, koji imaju dužnost poboljšati bilateralne odnose između svojih zemalja i Turske, razmišljali o nečemu što bi moglo naštetiti diplomatskim odnosima, ne bi smislili bolju ideju od izdavanja ove zajedničke izjave. Koliko god se odluka turskog predsjednika smatrala suludom, bilo bi nelogično da odlučni vođa poput Erdogana prihvati da suverenitet i nezavisnost njegove zemlje budu narušeni ovim nečuvenim činom.
Jasno je da Erdogan ne bi dopustio da ova nezakonita mjera prođe nezapaženo, stoga je donio neophodnu odluku. Međutim, čudna stvar u vezi s onim što se dogodilo jeste da je reakcija turskog predsjednika izazvala više kontroverzi nego postupak ambasadora.
Zanimljiv razvoj događaja koji je promijenio tok dešavanja uslijedio je nekoliko dana nakon što je turski predsjednik najavio protjerivanje ambasadora deset zemalja, a to je njihova isprika u zajedničkoj izjavi i njihova potvrda poštivanja suvereniteta Turske. Ovaj incident je završio tako što je Erdogan učvrstio svoju moralnu superiornost i mudro vodstvo. Međutim, isprika ambasadora za ono što su učinili potaknula je određena pitanja, a najvažnije glasi: jesu li ovi ambasadori uzeli u obzir to kakva će biti Erdoganova reakcija?
Iz isprike ovih ambasadora za svoje postupke može sa jasno zaključiti da korak koji su poduzeli nije bio dobro sračunat, što nas navodi da dovedemo u pitanje njihovu stratešku viziju i njihovu kompetentnost u čitanju događaja. Nasuprot tome, Erdoganova odluka se ne može smatrati radikalnom ili neodgovornom. Ono što se dogodilo moglo je izazvati diplomatsku krizu sa strašnim posljedicama i za Tursku i za zemlje koje predstavljaju ovi ambasadori.
Stepen superiornosti
U krizama poput ove, jače zemlje obično pokušavaju dokazati stepen svoje superiornosti. Cilj nije uništiti drugu stranu, već je potčiniti. U tom slučaju, ili se osjećate pokorno i poniženo, ili namećete svoju prisutnost i pokazujete svoju snagu i navikavate svog sagovornika da vas tretira ravnopravno. Erdogan je ovoga puta pokazao da Turska više neće prihvatati superiorno ponašanje u diplomatskim odnosima.
Ako su njihovi stvarni problemi pitanja ljudskih prava i demokratija, kako uvijek tvrde, i da je to polazna tačka koja je, kako su tvrdili, motiv zajedničkog saopćenja u slučaju Kavala, zašto onda ne iskažu solidarnost s palestinskim novinarima, piscima i političarima koji su decenijama zatvoreni u izraelskim zatvorima, a da nikoga nije briga u kakvim se uvjetima pritvora nalaze?
Jesu li turski zatvori postali gori od izraelskih? Zašto nisu osjetili potrebu da daju zajedničku izjavu, pa makar i jedan red, kada je prvi izabrani predsjednik Egipta bio zatvoren i ostavljen u sudnici do posljednjeg daha? Zašto se nisu oglasili niti jednom riječju kada su u pitanju deseci hiljada zatvorenika koji umiru u jadnim uvjetima? Nisu li ovi primjeri hitniji slučajevi u smislu ljudskih prava i demokratskih vrijednosti koje zagovaraju?
Nema sumnje da je uskraćivanje prava na slobodu jednoj osobi ozbiljan problem i to se nikada ne smije zanemariti. No, je li rješavanje takvih problema obaveza ambasadora ovih zemalja koje podržavaju sve vrste antidemokratskih prevrata, autoritarne režime i kršenja ljudskih prava?