Mišljenja

Kako su novinari ‘premjestili’ zemljotres iz Petrinje u Beograd

I dalje mnogi misle da rat među susjedima nije završen, pa je dozvoljeno lagati i pisati ono što se nije dogodilo.

Neizbrisiva bruka ostaje kao podsjetnik lošeg pedagoško-edukativnog rada u redakcijama, piše autor (EPA)
Neizbrisiva bruka ostaje kao podsjetnik lošeg pedagoško-edukativnog rada u redakcijama, piše autor (EPA)

Nepoznavanje novinarskog zanata zaposlenih u najuticajnijim medijima u Srbiji, koje mnogi, po navici, sasvim pogrešno nazivaju novinarima, što nikako nije samo srpski specijalitet, poprimilo je nepojmljive razmjere. Tako su neki koji se bave novinarskim poslom, bez imalo grižnje, moralne i profesionalne savjesti, uspjeli izvijestiti kako se snažan zemljotres u Hrvatskoj zapravo desio – u Beogradu.

Potres od 6,3 stepena po Richteru se, naravno, osjetio i u široj okolini, pa i u Beogradu, ali je epicentar bio u Petrinji, što se bez ikakvog istraživanja odmah znalo već iz prvih informacija pristiglih sa terena o razmjerama prirodne nesreće u Sisačko-moslavačkoj županiji, te se o tome moralo i izvijestiti sa posebnom pažnjom kako se ne bi potkrala neka materijalna greška. Tako barem nalažu pravila profesije. Beograd ili (Petrinji i Sisku bliža) Banja Luka mogli su stići u antrfile iole objektivnog izvještaja, ali nikako u glavni naslov. Kako je moguće promašiti baš toliko? Eh, kako…

Nije u pitanju ovaj put nikakva pakost i zloba, mada je i toga znalo biti, niti se radilo o ratnim recidivima, i pored činjenice da još ima previše onih koji bi sa komšijama, odnosno susjedima, dovijeka komunicirali isključivo preko nišana. Seirenje nad tuđom nesrećom, ili, što bi se “na ovim našim prostorima” najplastičnije reklo, “da komšiji crkne krava”, ovaj put nije bila glavna karakteristika međukomšijskih ili međususjedskih srpsko-hrvatskih ili hrvatsko-srpskih odnosa.

Glupost u novinarskom odijelu

Kod onih koji su se grubo ogriješili o kodeks profesije koju su sami izabrali, a i sam zakon o informisanju, prevagnulo je pusto neznanje, sa svim pimjesama gluposti u raznim njenim oblicima, od malograđanštine, samodovoljnosti ili egocentrične navike i potrebe da se ne gleda i ne sluša ništa dalje van svog tora. Kao da svima ne prijeti onaj zajednički vuk iz priče o čobaninu, pogotovo na tektonski trusnom području koje seizmolozi u ovom slučaju precizno nazivanju mjestom sudaranja dinarske i panonske ploče.

Da je područje trusno, ne samo po seizmičkim, nego i po mnogim osnovima, nažalost, znali smo i prije samog zemljotresa, koji je odnio sedam ljudskih života, a stotine porodica u Sisačko-moslavačakoj županiji ostavio bez krova nad glavom.

Stvari su se donekle popravile tek kada je Aleksandar Vučić odlučio da se iz Srbije urgentno pošalje milion evra pomoći, ali i reakcije veleposlanika Hrvatske u Beogradu Hidajeta Bišćevića, koji, ganut takvom pažnjom, nije uspio sakriti suzu koja mu se pred kamerama otkotrljala niz lice ispred hrvatskog veleposlanstva u Ulici Kneza Miloša Velikog.

Bio je to najpravovremeniji novogodišnji poklon ikad unesrećenima na Baniji i, šta god neko mislio, i ljudski i državnički potez srbijanskog predsjednika. Pogotovo što je to bio signal i drugima iz Srbije da pomognu samoinicijativno ili organizovano. Konačno, poslije dugo vremena, jedna sasvim normalna komšijska reakcija, koja je presudno uticala i na novinare i njihove redakcije u Srbiji da se sa više pažnje i empatije odnose prema komšijskoj nesreći.

Brojanje nacionalnih zrnaca

I taman kad se pomislilo da solidarnost hrvatskih građana i susjednih država postaje ključna riječ, što doista jest glavno obilježje velike akcije kojom se nastojala ublažiti silina tragedije, usred te ogromne ljudske solidarnosti čitavog regiona sa unesrećenim krajem i ljudima, neki su žrtvama počeli brojati krva zrnca. Što se nije očekivalo od, primjerice, Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, od kojeg se saznalo da je poginula djevojčica Laura iz sela Majske Poljane – Srpkinja. To je raspirilo “radoznalost” mnogih medijskih uposlenika, koji su pomislili kako postradalima ne treba pomagati, nego im brojati krvna zrnca.

Na sreću, Pupovcu, koji nije novinar, neko je brzo pročitao onaj dio novinarskog kodeksa koji govori kako novinari i urednici “naročito trebaju izbjegavati spekulacije i prenošenje nedovoljno provjerljivih stavova u izvještavanju o nesrećama i tragedijama u kojima ima stradalih ili su teško pogođeni materijalni i drugi interesi građana”, pa je odustao od krajnje nepotrebne retorike u teškoj i neizvjesnoj situaciji”. Vrlo je brzo uvidio da zajedništvo nakon snažnog potresa koji je pogodio Hrvatsku “može poslužiti kao model za buduću suradnju u regiji”, što je bila puno primjerenija poruka.

Pored Pupovčevog, još je jedan video zapis postao viralan na društvenim mrežama. Onog ludaka koji usred porušene Petrinje, u kojoj je do danas zabilježeno čak 60 nimalo nježnih potresa nakon najjačeg udara, koji spadaju pod ono čuveno “smirivanje” tla, varira jednu od omiljenijih tema “Bad Blue Boysa”: “Ubij, ubij, ubij Srbina!” U njegovom slučaju nije bilo ničeg spornog, pa je ovaj nesretnik brzo uhvaćen, procesuiran i smješten tamo gdje treba. Baš kako treba.

Tragedija klizi u politiku

Naravno, novinari i obični građani (na internetu je ta granica skoro potpuno izbrisana) takve stvari ekspresno objavljuju na svojim nalozima na društvenim mrežama, a vijesti i još više neprovjerene ili lažne vijesti se šire brže nego u bilo kom drugom mediju. Tako je video snimak izvjesne volonterke hrvatskog Crvenog križa ponovo u igru vratio brojanje krvnih zrnaca. Ona je ustvrdila da neki donator navodno obećavaju pomoć samo pod uslovom da će stići Hrvatima.

Na sreću, ovakav se poguban narativ ubrzo povukao iz javne komunikacije nakon reakcije Crvenog križa, koji se i sam našao u nebranom grožđu kada mu se iz dijela medija zamjerilo na sporosti u djelovanju, na nemanju dovoljno toplih obroka za sve postradale, niti šatora za njihov smještaj. Najmanji problem bilo je otkriće kako neki od novinara ne znaju ispravno pisati riječ kontejner, mnogo manji od saznanja da, uprkos pomoći koja stalno pristiže, manjka “kontenjera”, kamp-prikolica, montažnih kućica, za šta su okrivljeni država Hrvatska i Glavni stožer, pa je cijela stvar otklizala u politiku.

Pogotovo kada je u cijelu priču, dok tlo i dalje podrhtava, ubačena jedna po svemu politička, ali i možda kriminalistička tema. Opet najprije na društvenim mrežama, a potom i u drugim medijima, koji su prenijeli tvrdnje da su najviše stradale kuće povratnika koje je nakon rata gradila država. Navodno su zidane bez željeza i betona, kako bi se pojedinci ugradili i “zaradili” na tuđoj muci. Naravno, projektanti i graditelji su požurili da se “ograde” od takvih tvrdnji, koje će, svakako, ispitati tužilaštva.

Neizbrisiva bruka ostaje

Biće za sve to vremena, kao i za političke borbe, jer je prioritet zbrinuti stanovništvo. Pogotovo ako se zna da su još hiljade ostale nezbrinute po selima i da im životi zavise od intervencije države. Skoro podjednako je hitno i pospremiti mnoge redakcije za koje pišu mnogi koji nisu prošli redakcijsko sito, što je, kako se vidjelo i ovom slučaju, podjednaka boljka i srpskog i hrvatskog novinarstva danas.

Mnogi su lako naučili na Googleu ukucati Srbi, Srbija ili Beograd i od toga praviti patriotske tekstove i tako postali novinari. Mnogima se, nažalost, novinarski i svaki drugi napor na tom mjestu i završava. Nepismenih je uvijek bilo i biće ih sve dok pored sebe, ukoliko nisu sigurni, ne budu imali pravopise. Najlakše je naučiti da se kontejner i na srpskom i na hrvatskom zove upravo tako, a ne kontenjer ili nekako drugačije. Objaviti, međutim, kako je snažan zemljotres pogodio Beograd, u trenutku kada se zna da je epicenter u Petrinji i okolini, tolika je glupost koja će sigurno završiti u antologiji najvećih novinarskih promašaja, iako je to već odavno podebela knjiga.

Neizbrisiva bruka ostaje kao podsjetnik lošeg pedagoško-edukativnog rada u redakcijama. Bez toga se ništa nabolje u nekim glavama zadugo neće promijeniti. A možda su ovi zarobljeni umovi i sami žrtve decenijama uzgajane prakse da rat među susjedima nije ni završen, pa se “neprijateljska” strana, umjesto napadanja, ima barem ignorisati. Pa i kad je u pitanju razorni zemljotres.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO