Kraj američke historije počinje u Americi

Stoga, dobri Brute, budi spreman da čuješ.

Budući da znaš kako ne možeš vidjeti sebe

tako dobro kao u odrazu, ja, tvoje ogledalo,

ću ti skromno otkriti

ono što o sebi još ne znaš.

Kasije u Shakespeareovom Juliju Cezaru (Prvi čin, druga scena)

Je li američki eksperiment doživio neuspjeh i je li okončan? Jesmo li na vrhuncu postameričkog svijeta? U kasnim 1980-im je Francis Fukuyama, birokratski funkcioner u američkom State Departmentu, objavio, s mnogo pompe i ceremonijalno, da je “historija” okončana i da je Amerika trijumfalni trofej liberalne demokratije. Je li on nenamjerno odigrao satiru za kraj američke historije? Svega četvrtinu stoljeća kasnije, s Donaldom Trumpom, koji vodi SAD iz jedne nevolje u drugu, ljudi su počeli nagađati o samom kraju Amerike.

Dok su sjevernoamerički i zapadnoevropski posmatrači duboko zabrinuti zbog kraja američke imperije, ostatak svijeta oscilira između uzdaha olakšanja na taj pomen i osjećaja zapitanosti i zabavljenosti u vezi toga šta zaista ovaj “kraj” znači. Hoće li to biti kraj s velikim praskom, ili samo s patetičnim cviljenjem? A kad smo kod tog, kada je, molim vas, recite mi, ovo “liderstvo slobodnog svijeta” počelo, da bi sada završilo, osim sa brutalnom vojnom moći i konstelacijom vojnih baza širom svijeta da tu moć upotrebljavaju?

U zanimljivom nedavnom eseju Kraj imperije (End of Empire), eminentni američki historičar Andrew Bacevich iznio je svoj argument zašto on vjeruje da je “sunce zašlo u američkoj imperiji”. Kao ubjedljivog kritičara američkog imperijalizma, Bacevichev hirurški precizan i iskren zaključak sada je potkrijepljen velikim ustankom protiv strukturalnog siromaštva i endemskog rasizma, koji je zapalio ulice velikih urbanih predjela od jedne obale do druge.

Šta se desilo američkom stoljeću?

“Era američke vlasti je sada prošla”, primjećuje Bacevich, “pa Amerikanci ne mogu više priuštiti da se uljuljkavaju u fikciju svoje nužnosti, koja se gaji u elitnim krugovima […] Podređivanje dobrobiti američkog naroda navodnim imperativima globalnog liderstva – stoga dozvoljavajući da rasizam, nejednakost i drugi problemi bujaju kod kuće – postalo je nepodnošljivo.” Bacevich u ovom ključnom eseju iznosi konstelaciju činjenica – o rasizmu i siromaštvu kod kuće i patetičnim i disfunkcionaolnim pokušajima svjetske dominacije – što je veći dio svijeta znao, a zapravo su znali i sami Amerikanci, ali je danas, tokom predsjedovanja Donalda Trumpa i njegovog kriminalno nemarnog upravljanja pandemijom COVID-19, sada to postalo očito.

Je li ova Amerika ikad bila lider ili samo nasilnik? Je li ikada imala moralni autoritet do predvodi teroriziranu Zemlju? Između pompeznih i apsurdnih prognoza Fukuyame i Bacevichevih hrabrih i briljantnih uvida, možemo se sada pitati gdje je Amerika počela i kuda ide.

Amerika kao eksperiment propada. Možda je predodređena za neuspjeh od samog početka. Ideja, koja je počela s genocidom nad američkim Indijanacima, cvjetala na osnovu afričkog ropstva, proširila genocidno i rasističko lice na generacije imigranata koji su došli na njene obale da kuluče i pate, da bi bijeli supremacistički kolonizatori doseljenici, koji su prosperirali i bogatili se generaciju za generacijom, morali platiti za svoje stalne grijehe u nekoj tačci.

To da Amerika propada nije nova ideja, niti novo otkriće. Samo je u protekle tri godine, tokom Trumpovog predsjedovanja, ova činjenica postala bjelodana za cijeli svijet. Ovaj predsjednik nije otkrio samo svoju ličnu vulgarnost i kriminalni šarlatanizam, već i, što je još važnije, autodestruktivne sile koje su oblikovale i definirale ovu državu dugo prije nego je on došao na vlast. Viralni rasizam, koji Trump hrani, na koji milioni Amerikanaca odgovaraju povoljno i koji uništava Ameriku, stigao je u Ameriku iz Evrope, kao i sve druge bolesti koje su doseljenici-kolonizatori donijeli sa sobom.

Uništili su cijelu državu, Irak

Svaka država i svaka atmosfera ima svoju specifičnu političku bolest. Egipat je izrodio Abdel Fataha al-Sisija, Rusija Vladimira Putina, Kina Xi Juinpinga, Indija Modija, Brazil Jaira Bolsonara, Mijanmar Aung San Suu Kyi, Iran Alija Khameneija, Sirija Bashara al-Assada, i tako do u nedogled. Ali, ovdje je stvar u tome da moćni i snažni SAD i njegov specifični brend imperijalne pokvarenosti i oholosti obilježava svoje konačno nestajanje.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Otvorene diskusije o kraju američkog eksperimenta su, naravno, postojale i prije Trumpa. Kraj američkog stoljeća (The End of American Century, 2009) Davida S. Masona tipični je primjer takve analize, u kojoj čitamo o različitim isprepletenim fazama socijalnog, ekonomskog i globalnog razmontiravanja SAD-a koje je počelo sa Drugim svjetskim ratom. U svom eseju The End of the American Century (2019) George Packer razmatra životni vijek američkog diplomate Richarda Holbrookea (1941-2010) kao period kada je američka imperija bila na vrhuncu, nakon čega su se stvari počele raspadati.

U međuvremenu, sumanuti imperijalisti u političkom središtu SAD-a bili su zabrinuti razmišljajući drugačije. Projekat novog američkog stoljeća (PNAC) je neokonzervativna shema iz Washingtona, koja je krajem 1990-ih trijumfalno objavila pobjedu neokonzervativnih i neoliberalnih projekata koje je predvodio SAD, promovirajući, kako su sročili, “američko globalno liderstvo”. Predvođeni Williamom Kristolom i Robertom Kaganom, svi ti PNAC likovi danas izgledaju pozitivno smiješno u svojim zabludama. Većina njih su zakleti cionisti i preveli su patološke kolonijalne interese Izraela u američku vanjsku politiku i nazvali to “novim američkim stoljećem”. Prije nego što je svima postala očita njihova jadna banalnost, ubijedili su Georgea W. Busha i Dicka Cheneya u svoje proročanske misije. Uništili su cijelu državu, Irak, s kriminalnom namjerom, propagirajući svoj iluzorni mit “američkog vođstva”.

Danas postoje trezveni Amerikanci, kao što je Martin Kaplan, koji su u svom eseju iz 2017. Trump i kraj američkog stoljeća (Trump and the End of the American Century) žali zbog propadanja američkog liderstva, osuđuje Trumpa i potom zaključuje: “Svi moramo odgovoriti na neočekivani i depresivni izazov SAD-a, koji zaboravlja svoje historijsko, demokratsko i liderstvo u oblasti ljudskih prava – i u inozemstvu, i u SAD-u.” Ali, koje liderstvo, mogao bi se pitati ostatak svijeta, kada, kako? Vladajuća kasta u SAD-u – od otaca osnivača vlasnika robova do trenutnog predsjednika – bili su nekvalificirani uzroci jada u državi i van nje. Kraj razorne iluzije te historije nije nešto što treba žaliti.

Svijet nakon američke imperije

Prije svega 20 godina svježe obrijani neokonzervativni gangsteri su mislili da će vladati svijetom. Tri godine nakon što je Trump došao na vlast, usred katastrofalnih neuspjeha u oblasti javnog zdravstva, koji su izložili milione Amerikanaca smrtonosnoj pandemiji, ekonomski i ljudski temelji njihove republike raspadaju se u paramparčad. Veliki društveni protest ima za cilj nepovratno dekonstruirati američki rasizam. Ulice Oregona, Seattlea, Oaklanda, Chicaga i New Yorka izgledaju kao scene državnog udara u Gvatemali ili Čileu. U međuvremenu nas je, kao beznačajni diktator, američki rasizam naveo da vjerujemo da se to može desiti samo u Azji, Africi ili Latinskoj Americi, a američki predsjednik rasformirava američki poštanski sistem kako bi mogao varati i biti ponovo izabran.

Američke agresije, brutalni militarizam i nepoštivanje ljudske demokratske volje širom svijeta sada su napravile puni krug i kao bumerang se vratile u domaća pitanja. Budući da Trump i njegovi republikanski sljedbenici “uništavaju” američku Poštu, kako je to rekao bivši predsjednik Barack Obama, kako bi spriječio glasanje i garantirao ponovni izbor, SAD je sada na putu ka izborima jednako apsurdnim kao oni kojima smo svjedočili u Siriji, Agiptu ili čak Iranu u prošlosti.

Postamerički svijet će paradoksalno osloboditi Ameriku od njenih opasnih zabluda i vratiti američki narod u okrilje ljudskog saosjećanja. Amerika će biti oslobođena tek kada se pomiri sa svojom neiskupivom rasističkom historijom i rasformira sve svoje rasističke institucije. Ustanci širom države kojima danas svjedočimo imaju za cilj napraviti upravo to: vratiti ugušene republičke težnje najboljih Amerikanaca i iskoristiti ih da se rasformira imperijalna arogancija najgorih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera