‘Apeirogon’: Još jedan kolonijalistički pogrešan korak

Holivudski režiser Steven Speilberg je nedavno otkupio filmska prava za roman o Izraelu Palestini prije i nego je objavljen, nešto što nas može odvesti do kulturnog trenutka nesretnog deja vua. Sredinom 1950-ih moćni holivudski rukovoditelji finansirali su pisanje romana Leona Urisa da prodaju proizraelsku agendu popularnoj imaginaciji Zapada. Rezultat je bio Egzodus, bestseler koji je postao hit u kinima. Prepričavao je istinit događaj (o brodu koji je prevozio jevrejske izbjeglice u Palestinu), kao sjeme razrađenog mita – zemlja bez ljudi za narod bez zemlje – što je poslužilo da zamagli starosjedioce te zemlje.

Bio je to romantični sretan kraj, koji je Evropi bio potreban nakon genocida nad Jevrejima. Milioni ljudi su ga prihvatili i odbili su prihvatiti da je to bilo šta drugo do apsolutna istina, s biblijskim autoritetom. Ali, bila je to, kako sada svi znaju, laž. Palestina je već imala drevno, veliko društvo, i kada su evropski cionisti došli u njihovu domovinu, počinivši dobro dokumentirane masakre i pogrome da ih istjeraju, Palestinci su zatražili pomoć od svijeta, ali bez rezultata. Tek kada smo se organizirali u naoružane gerile i počeli otimati avione, svijet je konačno bio prisiljen pomiriti se s našim prisustvom.

Kada više nisu bili u stanju održati tvrdnju da je Palestina ikada bila bez svog naroda, cionisti su promijenili narativ – kroz bezbrojne filmove, knjige, reklame – do jedne koja je prikazala Palestince kao karikature, kao dvodimenzionalne, iracionalne arapske teroriste, prikazi koji i dalje postoje u popularnim medijima. Onda je došao internet i društvene mreže su učinile svijet manjim. Odjednom su mase imale pristup videima, slikama, svjedočenjima očevidaca, nezavisnim medijima, grupama za ljudska prava, i izvještajima Ujedinjenih naroda, koji su ogolili izraelsko sadističko ugnjetavanje Palestinaca.

‘Komplicirano je’ i drugi mitovi

Izrael je posrtao u protekle dva desetljeća, pokušavajući smisliti strategiju kako se nositi s ovim popularnim razotkrivanjem njihove kolonijalne truleži. Postalo je teže zatamniti palestinsku čovječnost. Izrael je potpisao sporazum s Facebookom i sarađivao je s drugim većim kompanijama na društvenim mrežama da bi se cenzuriraale palestinske stranice; ukaljao je izraelske kritičare kao antisemite, uništavajući karijere i, još gore od toga, uspostavio je “projekat Lawfare”, da povlači studente i aktiviste po sudovima, te uspješno progurao zakon širom svijeta da se kritiziranje Izraela proglasi krivičnim djelom.

Na kulturološkom frontu, Izrael provodi kampanje odnosa s javnošću, dok njegove pristalice prožimaju javne razgovore frazama poput “komplicirano je”, “sukob koji traje hiljade godina”… Avaj, hrane nas diskursom o “dvije strane”, kao da je uništenje neodbranjivog autohtonog društva stvar dvije jednake strane koje se naprosto ne razumiju, ali potrebna im je mala pomoć – možda neki dijalog, da bi se zavoljeli i gle! Kumbaya, moj Gospodaru. Ipak, nijedno od ovih velikih nastojanja nije prigušilo nadolazeću plimu kampanje Bojkot, povlačenje investicija i sankcije (BDS), pokreta globalnog popularnog otpora, koji je pokrenuo milione ljudi širom svijeta kojima je dosadila vanredna izraelska nekažnjivost i akuelna kolonizacija Palestine. Ukratko, ništa se nije primaklo spektakularnom poduhvatu Egzodusa. Do, možda, sada.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Na scenu stupa Apeirogon. Apeirogon je geometrijski oblik s beskonačnim brojem strana. To je i naslov najnovijeg romana Coluna McCanna, jedan vid beskonačnog jačanja izraelskog diskursa o “dvije strane”. Ovaj je roman više biografija, nego fikcija. Zasnovan je na istinitoj priči o prijateljstvu između Palestinca i Izraelca – Bassama Aramina, Palestinca, čiju je kćerku Abir upucao u glavu izraelski vojnik 2007. godine, i Ramija Elhanana, Izraelca, čija je kćerka Smadar ubijena u napadu bombaša samoubice 1997. godine. Centralna poruka ovog romana je o moći empatije i oba muškarca podržavaju ovu knjigu. Razgovarala sam s Bassamom Araminom, koji mi je rekao da će njih trojica ići zajedno na turneju. Ali, kao i Egzodus, i ovaj roman priča istinitu priču kako bi prodao mnogo veću laž.

Kolonizatori i izvorni stanovnici

Zamislite ovo (da posudim McCannov stil pisanja): negdje u rezervatu Pine Ridge djevojčica iz naroda Oglala Lakota, čiju je glavu razmrskao mrzovoljni sin bijelog doseljenika, iskrvari na smrt u bespomoćnom naručju svog oca. Drugi bijeli doseljenik se sprijatelji s djevojčicinim ocem (to mora biti na bijelčev zahtjev, jer otac ne može napustiti rezervat) i prijateljstvo između dvojice muškaraca cvjeta iz zajedničke boli zbog gubitka djeteta. Bijelčevu kćerku je ubila grupa mladića koji su napali naselje. Prijateljstvo između ove dvojice muškaraca je stvarno. Gubitak koji ih proganja sve vrijeme je isti.

Dolazi pisac, koji je veoma ganut ovim neobičnim prijateljstvom, pričom iza njega i onim što, kako on smatra, predstavlja nadu za budućnost naroda da on odlučuje napisati knjigu o njima. To je poduhvat pojačavanja glasa mira, rođen iz tvrdoglavog uvjerenja da se sve može riješiti dobroćudnim entuzijazmom ljudi s dobrim namjerama. Pisac ne pokušava preći preko užasa počinjenih nad tijelima domorodaca. On, zapravo, predstavlja istinito lice kolonijalnog krvoprolića i traume. Ali, evo u čemu je trik: on predstavlja nasilje lokalne pobune domorodaca kao jednako i opisuje nesigurnost i strah koje bijeli doseljenici moraju tragično trpjeti kao rezultat otpora izvornih stanovnika njihovim naseljima.

Prisutno je implicitno poređenje, vidite li? Sav je strah isti, svo je nasilje isto, sva je nesigurnost ista. Otac iz naroda Oglala Sioux priča autoru kako je po prvi put vidio bjelačku čovječnost kroz ovo prijateljstvo. Bijelac mu priča istu priču o čovječnosti izvornih stanovnika. I tek tako, genocidni motor američkog kolonijalizma, koji je, zajedno s ropstvom, pogurao cijelu ekonomiju, postaje samo jedan veliki nesporazum, problem koji se treba riješiti dijalogom, empatijom i jednostavnim shvatanjem da, kako McCann citira epifaniju svog palestinskog protagoniste: “I oni imaju porodice.” Zamijenite narod Oglala Lakota Palestincima, rezervat Pine Ridge Palestinom, a bijele doseljenike Izraelcima (iako to ne treba mijenjati) i imate rezimiran, dugo očekivani, mnogo reklamirani roman Columa McCanna, koji bi mogao postati hit u kinima.

Napredna verzija ‘Egzodusa’

Želim jasno reći da ne poredim niti izjednačavam oblike ili primjere nepravde. Pokušavam prenijeti poentu – koristeći razumljivi (u retrospektivi) historijski užas – da je to najveći stepen lažljivosti sugerirati da priče o individualnim vezama u okolnostima enormnog nesrazmjera moći su tek sporedne predstave normalizacije, a zasigurno nisu izazov mahinacijama koje jačaju strukturalno ugnjetavanje. Mogla bi se napraviti analogija s aparthejdnom Južnom Afrikom u Bantustanu, ili Belgijom u Kongu, ili nacističkom Njemačkom u varšavskom getu, ili Ku Klux Klanom u Mississippiju… Ipak, i članovi tih užasnih institucija su imali porodice, zar ne?

Apeirogon je potencijalno napredna verzija Egzodusa, s novim alatima, osvježena i prilagođena za sve veću svijest javnosti o palestinskoj patnji pod jarmom neumoljivog izraelskog terora. Pitala sam Bassama je li pročitao roman. “Pokušao sam, ali bilo je isuviše bolno”, rekao je on. Mogu razumjeti zašto, jer McCann razvlači detalje o ubistvima dvije djevojčice, šireći male detalje tu i tamo kroz stotine stranica, dodajući novi detalj sa svakim ponavljanjem, dok se ne prenerazite od onoga što je bilo tako mučno čitati prvih nekoliko puta. Ovo je zanimljiv način da se prenese normalizacija nasilja, ako je to bila McCannova namjera.

Raspršeni u priči su različiti dijelovi informacija koji su povezani – od obrazaca migracije ptica i drevnih kraljeva do Sikstinske kapele i eksploziva – u jedan vid prisilne dubine, koja ima za cilj povezati stvari iz svih dijelova svijeta i iz svakog vremena, kako je sve, nekako povezano s “Izraelom i Palestinom”. Drugim riječima, “sve je to tako veoma, veoma komplicirano”. Uzmite, naprimjer, ideju da je suština “Fat Mana” (debelog čovjeka), nuklearne bombe koju su upotrijebili Amerikanci da istrijebe sve što se kretalo, njihalo, skakalo, letjelo ili disalo u gradu Nagasakiju, bila “veličine kamena” (u rukama palestinskog djeteta). Uvjerljivi centar najvećeg straha svakog roditelja se provlači kroz ovaj vrtoglavi kaleidoskop svjetskih trivijalnosti. Svidjelo bi mi se to da nema funkciju lingvističkog dima i ogledala, zamagljujući ono što je uistinu najjednostavnija, najstarija priča u ljudskoj historiji: moćna grupa ljudi je ukrala zemlju, kolonizirala je i pokušava zbrisati njene izvorne stanovnike.

‘Malarična’ močvara Hula

McCann posvećuje veliki prostor u tekstu pticama, njihovim pojedinačnim vrstama, migracionim obrascima i ornitološkim kontrolama. Ali, nigdje ne spominje da je, otprlike u vrijeme kada je Leon Uris pisao Egzodus, Izrael isušivao močvaru Hula, koju su zvala “malaričnom močvarom”. Ovaj projekat je hvaljen kao cionistička dosjetljivost. Evropski Jevreji su kazali da oni “liječe zemlju”, koju su, rekli su, nazadni Arapi ostavili da truhne. U stvarnosti su ovi novi evropski doseljenici uništili ogromno regionalno blago biodiverziteta, koje je bilo velika stanica za hranjenje za stotine miliona ptica tokom migracije. Procjenjuje se da je više od 100 životinjskih vrsta nestalo iz ovog kraja ili izumrlo.

Ova epizoda u cionističkoj historiji vjerovatno je najbolja analogija za McCannovu knjigu: ambiciozni projekat “iscjeljenja”, začet od stranaca, neupoznatih s lokalnim terenom, njegovom historijom i ekologijom; željnih da riješe, civiliziraju i polažu pravo; dobronamjeran; siguran u svoju slavu; ali, u stvarnosti, uistinu štetan – nepopravljivo za većinu krhkih života. Pojačavajući ideju “kompliciranog sukoba” između “dvije strane”, u knjizi se nalazi jedna scena u kojoj izraelska vojnikinja, koja maše pištoljem, zaveže, psuje i prebije nenaoružanog Bassama Aramina, koji je spustio ruke i ima roze mrlju na dlanu. Nekoliko sati kasnije, nakon što vojnikinja shvati da je roza mrlja od slatkiša Bassamove ubijene kćerke, a ne od eksploziva, bude joj zaista žao. Ko može okriviti gospodaricu plantaže ako se s pravom malo plaši tamnih ljudi s uprljanim dlanovima? Kao da prebijanje Palestinaca na punktovima nije rutina, ili kao da nas izraelski snajperi ne ubijaju iz zabave, navijajući kada dobiju dobar “klip”.

Čitatelju se nekoliko puta govori da je Rami Elhanan Gold iz “stare” porodice, “sedma generacija stanovnika Jerusalema”. Ali, ne govore nam šta to znači. Prvo, Rami je jedan od male manjine izraelskih Jevreja koji može pratiti svoju lozu na ovoj zemlji do prije Drugog svjetskog rata. Zatim, on je dio još manje manjine čije porijeklo u Palestini seže čak u period prije Prvog svjetskog rata. Osim toga, Ramijeve pretke, kao sve “narode Knjige” (pripadnike monoteističkih religija) su s dobrodošlicom dočekali u Palestini i bili su zaštićeni pod vladavinom muslimana, koja je trajala više od 1.200 godina.

Zatim, ništa od tog nije spriječilo Ramija ili njegove roditelje da uzmu oružje protiv svojih susjeda ne-Jevreja kada im je cionizam obećao moć i vlasništvo. Koja izdaja. Priče koje je McCann odabrao da ne ispriča su, ipak, indikativne. Da se zna, ja sam najmanje 22. generacija stanovnika Jerusalema. Izrael me izbacio iz moje domovine kada sam imala 13 godina. Jer sam bila “ilegalna”. Nema te količine razumijevanja da Izraelci, “također, imaju porodice” koja bi me ikada mogla natjerati da prihvatim prisilni egzil. Takve neugodne istine ili neugodni ljudi nemaju mjesta u redukcionističkim kolonijalnim narativima empatije i dijaloga.

Ko dobija priliku da priča

Godinama Speilberg i njegova porodica prikupljaju novac i podržavaju Izrael i njegovu okupaciju Palestine. Njegov plan da ekranizira ovu knjigu sasvim je u skladu s njegovom izjavom da bi umro za Izrael. Ne razumijem zašto mu je McCann prodao ovu opciju. Plašim se da će, baš kao što su privilegirani bijelci iskoristili Egzodus da prodaju kolonijalnu izmišljotinu 1958. godine, novi set privilegirnih bijelaca u Hollywoodu iskoristiti Apeirogon da prodaju savremeni kulturološki nastavak kolonijalne laži.

Ne poznajem McCanna, ali mislim kako je moguće da je napisao ovu knjigu iz osjećaja solidarnosti i sa željom da pokrene “dijalog”. Ali, moguće je načiniti veliku štetu s najplemenitijim namjerama. Retorika dijaloga može biti primamljiva – ideja da je razgovor sve što je potrebno da se nađe zajednička čovječnost i razmontira strukturalni rasizam i ideje etnocentričke prevlasti. Može sve vrste ljudi, čak i žrtve, učiniti nositeljima nepravde. Dijalog i pregovori – kao što Palestinci dobro znaju nakon što to rade već gotovo 30 godina – uvijek idu u korist moćnih.

Jasno je da je McCann uradio obimno istraživanje, uključujući duge razgovore s glavnim ličnostima u ovoj knjizi, i možda je, predstavljajući istinitu priču, pokušao navigirati kroz etička pitanja u vezi prisvajanja. Ali, prisutna je tu i šira kolonijalna poruka analogije koja služi cionističkoj propagandi. To je kao kada je Jared Kushner pročitao 25 knjiga i pomislio da ga to kvalificira da osmisli “sporazum stoljeća”, “rješenje” da zadovolji “sve strane u sukobu”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera