Je li regionalna sigurnost kroz saradnju moguća na Bliskom istoku?

'Tri najnezavisnija aktera u regiji – Iran, Katar i Turska – morali su se jako boriti za svoju nezavisnu vanjsku politiku', piše Leverett (Reuters)
'Tri najnezavisnija aktera u regiji – Iran, Katar i Turska – morali su se jako boriti za svoju nezavisnu vanjsku politiku', piše Leverett (Reuters)

U svom prvom tekstu nakon što je postao ministar vanjskih poslova Irana prije pet godina (2013) Mohammed Javad Zarif objavio je, na arapskom, u Asharq al-Awsatu: “Realnost je da je primarni prioritet vanjske politike [Irana] naša regija. Nekoliko stvari konstantno je u međunarodnoj politici, a geografija se nalazi među njima. Država ne može promijeniti svoje susjede. U našem međusobno povezanom svijetu sudbina jedne nacije povezana je sa sudbinama njenih susjeda.”

Od 2001. godine, kad sam upoznala dr. Zarifa u okviru diskusija između Sjedinjenih Američkih Država i Irana o Afganistanu, slušala sam kako poziva međunarodne strane da sarađuju s Iranom i njegovim susjedima kako bi izgradili okvir za saradnju u sferi sigurnosti koji bi povezivao suprotstavljene države, alijanse, osi i blokove. Takav okvir trebao bi dovesti sve regionalne države – čak i one koje imaju velike razlike u svojim odnosima – na zajednički forum.

Kako bi se pridružile tom forumu, članice bi se trebale posvetiti rješavanju svojih različitosti unutar parametara dobro organizovanih i međunarodno legitimnih standarda – naprimjer, to su “suverenitet, suzdržavanje od prijetnje silom ili njenog korištenja, mirno rješavanje sukoba, poštivanje granica i teritorijalnog integriteta, nemiješanje u unutrašnje poslove drugih država, kao i pravo na samoodređenje unutar svake države”.

Afganistanska transformacija

Nakon američke vojne intervencije u Afganistanu krajem 2001. godine, koja je za cilj imala svrgavanje talibanske vlade, vanjskopolitičke elite u Washingtonu u osnovi su tvrdile da je SAD imao dva izbora: da SAD i saveznici vojnim načinima okupiraju Afganistan i postave proameričkog titularnog predsjednika ili da vojno “obuče” Afganistance da urade taj posao.

Sa svoje tadašnje pozicije, u osoblju tadašnje savjetnice za nacionalnu sigurnost Condoleeze Rice, tvrdila sam da Washington zapravo treba raditi s prijestonicama srednje Azije na stvaranju regionalnog mehanizma saradnje u području sigurnosti koji bi doveo do afganistanske transformacije iz bojnog bolja za regionalne i borbe supersila u državu koja ne bi pogoršavala sigurnosnu situaciju u susjednim državama i koja bi se ekonomski povezala sa susjedima.

Ideja o regionalnom sigurnosnom mehanizmu saradnje u srednjoj Aziji – u kojem bi se nalazio Afganistan i njegovih šest susjeda (Pakistan, Iran, Tadžikistan, Uzbekistan, Kina, Kazahstan), kao i dvije najutjecajnije vanjske sile (Rusija i SAD) – odmah je ukinuta. Umjesto toga Bushova administracija pokušala je stvoriti proameričku vojnu strukturu u srednjoj Aziji, po uzoru na NATO, u kojoj ne bi bilo Kine, Irana i Rusije. Kao što se moglo pretpostaviti, ti su napori propali, a Afganistan je danas ekonomski nerazvijen, sa slabom upravom i izvor ozbiljnih prijetnji regionalnoj i međunarodnoj sigurnosti.

Slično je bilo 2003. kad sam promijenila posao i iz Bijele kuće prešla raditi za tadašnjeg državnog sekretara Colina Powella u odjelu za planiranje politike. Tvrdila sam, uoči američki invazije na Irak, da SAD ne treba povećavati svoje probleme u regiji vojnom okupacijom Iraka. Umjesto okupacije ozbiljno oslabljeni Irak treba uključiti u regionalni mehanizam saradnje na sigurnosti – kao što je i dr. Zarif predlagao – koji bi također potakao iračke susjede da se dublje povežu regionalnom trgovinom i finansijskim tokovima. I ova je ideja odbačena, a prihvaćen je nastavak uzaludne utrke za veliku vojnu dominaciju SAD-a na Bliskom istoku.

Nezavisna trojka

Kasnije sam dala otkaz na mjesto u američkoj administraciji jer nisam željela pomoći u razvoju čak još gorih odluka u američkoj vanjskoj politici. Tada sam vjerovala, kao i sad, da strateški koncept dr. Zarifa u izgradnji saradnje u području sigurnosti na Bliskom istoku i u srednjoj / zapadnoj Aziji može vratiti te regije na konstruktivniji put iz 1990-ih, nakon Hladnog rata, i 2000-ih nakon što je SAD poslije 11. septembra dokazao da ne može ispuniti svoje ciljeve vojnim intervencijama u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji i Jemenu. No, danas ne vjerujem da je to izvodljiv način za napredak.

Saradnja na regionalnoj sigurnosti zavisi od rada vlada svih država na interesima vlastite države, a ne stranih sila. No, dominantna strana sila na Bliskom istoku – SAD – protivi se takvoj saradnji jer bi ona dovela do nezavisne vanjske politike sve više bliskoistočnih država. Washington ne želi multipolarni međunarodni ustroj u kojem je SAD jedna od nekoliko velikih sila; na sličan način ne želi ni raditi sa zaista nezavisnim centrima moći u strateški bitnim regijama kao što je Bliski istok. A Amerika je u više navrata pokazala da će ići što je dalje moguće kako bi zaštitila svoje carstvo, pa čak i ako to dovede do ubrzanog rasipanja američke sile.

Vizija dr. Zarifa implicitno pretpostavlja postojanje barem kritične mase regionalnih država koje nisu samo formalno suverene nego su posvećene i vanjskopolitičkoj nezavisnosti, kako svojoj, tako i nezavisnosti susjeda, No, u stvarnosti relativno malo bliskoistočnih političkih vlasti posvećeno je takvom stanju.

Tri najnezavisnija aktera u regiji – Iran, Katar i Turska – morali su se jako boriti za svoju nezavisnu vanjsku politiku. Iran je do toga morao doći kroz svoju revoluciju 1979, AKP u Turskoj morao je nadići ukopanu proameričku vojnu diktaturu, a Katar se morao usprotiviti daleko većim susjedima kroz investiranje milijardi u proizvodnju tečnog plina (LNG), internacionalizaciju svojih tržišta, osiguranje različitih vojnih partnerstava, te kroz razvoj svojih medija, aviokompanija i obrazovnih mreža kako bi imao nezavisnu platformu.

Zavisni od supersile

No, previše bliskoistočnih modernih političkih faktora jednostavno ne stoji na temeljima koji bi im omogućili da imaju pravu nezavisnost u vanjskoj politici i toleranciju takvih nastojanja u drugim regionalnim državama. Takvi faktori – uključujući najpoznatije: Izrael i Saudijsku Arabiju – ostaju fundamentalno zavisni, za svoj dugoročni opstanak, od američke supersile, koja je posvećena konsolidaciji i održavanju dominacije u pitanjima sigurnosti i politike Bliskog istoka.

Takva zavisnost prinuđuje ih da se protive naporima susjeda da prave vlastite puteve. Rezultat toga je to da stalno pogrešno predstavljaju posvećenost država, poput Irana, Turske i Katara, svojoj nezavisnoj vanjskoj politici kao “prijetnju regionalnoj stabilnosti” kako bi opravdale vlastite intervencionističke stavove.

Samo kao nezavisne regionalne sile, sposobne za borbu s najgorim impulsima regionalnih faktora u potpunosti zavisnih od dominacije Amerike, moći će promovisati saradnju na regionalnoj sigurnosti. Iran i Turska nedavno su ponudili dobar primjer šta se treba uraditi kada su zajedno podržali Katar u otporu i, u konačnici, osujećenju širenja nelegitimne hegemonije Rijada na Arabijskom poluotoku.

To bi mogao biti važan korak u dugom procesu kultivisanja prave regionalne saradnje na sigurnosti širom Bliskog istoka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne održavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO