Potencijalni nervni slom u Bijeloj kući

Pomoćnici pokušavaju izbjeći saopštavanje loših vijesti predsjedniku iz straha da će on vikati na njih (EPA)
Pomoćnici pokušavaju izbjeći saopštavanje loših vijesti predsjedniku iz straha da će on vikati na njih (EPA)

Piše: Elizabeth Drew

S obje strane ograde Bijele kuće ne nedostaje potencijalnih nervnih slomova. Priča se da je osoblje Bijele kuće blizu kolapsa – skaču od jedne predsjedničke krize do druge, pokušavajući se sve to vrijeme sakriti od predsjednika koji viče na njih. S druge strane ograde Bijele kuće, veći dio Washingtona posmatra raspad predsjedništva, a čak ni Demokrate ne uživaju u tome pretjerano. Predsjednik koji je naizgled izvan kontrole čini da se svaki obazriv građanin osjeća u najboljem slučaju nelagodno.

Pouzdani izvještaji koji dolaze iz Bijele kuće ukazuju na to da predsjednik provodi veći dio dana gledajući vijesti na televiziji i bjesneći zbog sadržaja (s jednim izuzetkom: kanalom Fox News) i na pomoćnike jer dozvoljavaju da se takve stvari dešavaju. Pomoćnici pokušavaju izbjeći saopštavanje loših vijesti predsjedniku iz straha da će on vikati na njih.

Inkriminirajući prekršaji

Vijest da je zamjenik državnog tužitelja Roda Rosensteina (koji je morao spašavati vlastiti ugled) imenovanje posebnog savjetnika Roberta Muellera neće puno popraviti raspoloženje predsjednika Donalda Trumpa. Mueller, ugledni bivši direktor FBI-ja, će neko vrijeme održavati na životu istragu o tome da li su učesnici Trumpove kampanja ili njegovi politički partneri bili u dosluhu s Rusijom u svojim nastojanjima da Trump bude izabran. To je pitanje koje jasno odvlači pažnju Trumpu – i on se ne usuđuje pokušati otpustiti Muellera. Ali ako, kako stoji u Rosensteinovoj najavi, Mueller bude ograničen na istraživanje „federalnih zločina“, veća pitanja će proći neispitana. Postoje inkriminirajući prekršaji koji nisu krivična djela.

Zaista, najnovija oluja je počela kada je Trump 9. maja iznenada otpustio direktora FBI-ja Jamesa Comeya. Taj potez je prenerazio tako mnogo ljudi u Bijeloj kući i izvan nje jer je došao niotkud i bez dobrog objašnjenja.

Prvo zvanično objašnjenje za otpuštanje Comeya trajalo je cijela dva dana. Trumpovi pomoćnici su tvrdili da je predsjednik reagovao jer je Rosenstein izrazio duboku zabrinutost zbog načina na koji je Comey upravljao istragom o održavanju privatnog e-mail servera Hillary Clinton. Ali onda je Trump rekao Lester Holt s NBC-ja da je otpustio Comeya zbog “ove stvari s Rusijom“.

U ovom rijetkom naletu iskrenosti – da se nadao da će otpuštanje Comeya usmjeriti istragu u smjeru dosluha – Trump je možda priznao ometanje pravde. Takvo ometanje predstavljalo je jednu od optužbi koje su prijetile Richardu Nixonu kada je podnio stavku, da se ne bi suočio sa sigurnim opozivom u Zastupničkom domu i osudom Senata. Nevjerovatni Trumpovi pogrešni proračuni – naivno vjerovanje da bi mogao uništiti istragu, ili da će Demokrate podržati njegov potez jer su i dalje ljuti na Comeya zbog načina na koji je tretirao Clinton – dali su uvid u njegov odbojni način rasuđivanja.

Dodatak mogućoj optužbi za ometanje pravde je nevjerovatno otkriće od utorka ove sedmice da je, sredinom februara, na dan kada je Trump otpustio svog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Michaela Flynna, on tražio od Comeya da opozove FBI-jevu istragu o Flynnu. (Kriteriji za opoziv na osnovu ometanja pravde nisu isti kao i na osnovu krivičnog zakona.) Od trenutka kada je otpustio Flynna, Trump se ponašao kao da se plaši da Flynn ima inkriminirajuće informacije kojim bi mogao trgovati kako bi izbjegao kaznu jer je prihvatio neprikladne uplate od vlada Rusije i Turske o kojima nije ništa rekao.

Otvoreno nezadovoljstvo

Drugi oblik problema za Trumpa iskrsnuo je već u ponedjeljak poslijepodne, kada je Washington Post izvijestio da je on otkrio visoko povjerljive informacije koje je dao američki saveznik (Izrael, ispostavilo se) dvojici visokopozicioniranih ruskih zvaničnika. Tom sastanku u Ovalnom uredu, održanom po nalogu ruskog predsjednika Vladimira Putina, prisustvovao je ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov i ruski ambasador u SAD-u Sergey Kislyak (čiji su telefonski razgovori sa Flynnom dovelo do Flynnovog pada u februaru). Iako Trumpovo obznanjivanje možda nije bilo ilegalno – predsjednik ima pravo skinuti oznaku tajnosti s bilo čega – prekršilo je ključne norme o dijeljenju obavještajnih podataka.

Trenutno je u Washingtonu glavna tema usijanih rasprava pitanje šta sve ovo znači za dužinu Trumpovog ostanka na vlasti. Čak i prije nego što su ove problematične priče dospjele u javnost, veliki broj Republikanaca u Kongresu doživljavao je Trumpa kao prijetnju državi i njihovoj stranci. Iako lideri Republikanaca koji smatraju da rezovi u budžetu imaju prioritet, nisu spremni naglas reći da bi voljeli da Trump ode s vlasti, počeli su otvorenije izražavati svoje nezadovoljstvo njime.

Trumpova politička baza – koja predstavlja oko 35 posto glasača – do sada ga je podržavala, bez obzira na skandale i na nered koji su Republikanci i on napravili od njihovog plana djelovanja, posebno opoziv reforme zdravstva, mjere po kojoj je bivši predsjednik Barack Obama bio prepoznatljiv. Trump je već izgubio nezavisne glasače koji su ga podržali na izborima, i ako ne ispuni svoja obećanja – i ne bude mogao ubijediti svoje pristalice da je ovaj neuspjeh greška Demokrata – ta bi se baza mogla početi urušavati.

Priča o opozivu postala je sveprisutna, ali opoziv ne treba pokušati – i ne može biti politički održiv – ako nema dvostranačku bazu usađenu u centar obje stranke, kao što je bio slučaj sa Nixonom. Predsjednik bi se također mogao natjerati da odstupi s pozicije na osnovu Amandmana 25. na Ustav, po kojem se može ukloniti s pozicije predsjednik za kojeg se ocijeni da nije sposoban izvršavati predsjedničke dužnosti. Ali taj amandman, što je neobično, traži da taj postupak inicira potpredsjednik – za što su male šanse – i da takav potez ima podršku većine u Vladi ili u Kongresu.

Ponekad Trump izgleda kao da mu posao ide veoma loše, zbog čega neki misle da bi se mogao vratiti u New York. Ali on često ističe koliko je ponosan i kako se u određenoj mjeri čudi da je pobijedio, te da uživa u privilegijama pozicije. Osim tog, stalno nam govori kako on nije od onih koji odustaju.

Elizabeth Drew redovno piše za časopis The New York Review of Books. Nedavno je objavila knjigu Washington Journal: Reporting Watergate and Richard Nixon's Downfall.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Bijela kuća je podržala tvrdnje predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da je bio pod nekom vrstom nadzora tokom izbora, a po nalogu bivšeg predsjednika Baracka Obame. Međutim, Komisija za rad obavještajnih službi Američkog senata tvrdi kako nema dokaza da je Vlada špijunirala Trumpa. Britanska obavještajna služba, koja je takođe optužena za špijuniranje predsjednika, odbacila je optužbe […]

Više iz rubrike Piše
POPULARNO