Mišljenja

Povratak sukoba sekularizma i religije u Turskoj

Zanimljiva je veoma brza intervencija predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovo odbacivanje Kahramanovih poziva, piše autor (Anadolija)
Zanimljiva je veoma brza intervencija predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovo odbacivanje Kahramanovih poziva, piše autor (Anadolija)

Piše: Khurshid Daly

Sukob između sekularizma i političkog islama nije ništa novo, a svoje korijene vuče još od 1923. kada je Mustafa Kemal Ataturk uspostavio Republiku Tursku te postaje jedna od najvažnijih karakteristika političkog života u državi tokom proteklih desetljeća.  

Snage koje su prigrlile sekularizam nastojale su iskorijeniti islam iz sjećanja Turaka i identiteta Turske, te nametnuti niz prinudnih mjera u pokušaju da ostvare ovaj cilj. S druge stane, snage političkog islama još pružaju otpor ovim mjerama i pokušavaju usvojiti mehanizme koji daju mogućnost za očuvanje kulturnog i civilizacijskog identiteta Turske.

Iako je vojna komponenta to očekivala te poduzela niz vojnih prevrata u ime očuvanja sekularizma, period nakon što je Stranka pravde i razvoja preuzela vlast u 2002. godini izgleda drugačije.

AKP je uspjela modificirati svoje taktičke korake u strateške, što je dovelo do ponovnog uspostavljanja političke strukture sistema i njegovih utjecajnih institucija. Navedeno nije značilo i okončanje ovog sukoba koji se svaki put obnavljao kao reakcija na izjavu ili stav s ove ili one strane.  

Kahramanova ‘bomba’

Jedan od istraživača, koji je specijalista za pitanja Turske, opisao je poziv predsjednika turskog parlamenta Ismaila Kahramana da se u Turskoj uvede vjerski Ustav kao najopasniju izjavu uhistoriji te države. Možda se ovakav opis može dovesti u vezu s tim da se do ovog časa nijedna ličnost, stranka ili organizacija nije usudila uputiti ovakav poziv. Zbog toga je ova izjava izazvala burne reakcije u oba tabora, u smislu oživljavanja tradicionalnog sukoba između sekularnih snaga i snaga političkog islama.  

Opozicione snage, koje predstavlja Republikanska narodna stranka (CHP) na čijem čelu je Kemal Kiliccdaroglu, Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) na čelu sa Devletom Bahcelijem i Narodna demokratska stranka (HDP) koju predvodi Selahattin Demirtas, osudile su izjave Kahramana koje vide kao meki vojni udar na sekularne temelje turske države. Prema njima, ovakve izjave imaju za cilj uspostavljanje vjerske države kao izraz ideologije AKP-a.

S druge strane, zanimljiva je veoma brza intervencija predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovo odbacivanje Kahramanovih poziva. Erdogan je rekao da su Kahramanove izjave odraz njegovog ličnog mišljenja i da to nije stav Vlade i AKP-a, te da država mora biti na jednakoj distanci od svih vjerskih učenja.

Ovakav stav turskog predsjednika podsjetio je na njegove izjave tokom posjete Egiptu 2011. godine kada je rekao: “Turska ima sekularni Ustav prema kojem je država jednako distancirana od svih religija, dok sekularizam zasigurno ne znači ateizam. Moja je preporuka usvajanje sekularnog Ustava i u Egiptu”.

Erdoganove riječi su tada protumačene kao želja da se Egiptu izveze turski model nakon revolucije na temelju toga da on uspijeva uspostaviti sklad između islama, sekularizma i ekonomije. Izjave turskog predsjednika naišle su na nezadovoljstvo brojnih islamskih snaga u Egiptu, uključujući i pokret Muslimanska braća, koji su tada zahtijevali od Erdogana da se ne miješa u unutrašnja pitanja Egipta, iznijevši svoje protivljenje ideji uvoza tuđih iskustava i modela za uređenje države.

Slično izjavama Erdogana, istaknuti lideri AKP-a, uključujući i samog Kahramana, pokušali su ublažiti posljedice poziva na promjene Ustava. Tom prilikom su istakli kako je cilj ovog poziva preispitati status sekularizma u Ustavu, a ne njegova zamjena novim vjerskim ustavom, uzevši u obzir da ograničavanje na sekularni Ustav ne predstavlja precizan odraz stvarnog stanja te da sekularizam ostaje dio Ustava.  

Borba za identitet

Tu su i oni koji smatraju da Kahramanov poziv na usvajanje vjerskog Ustava nije bio samo lapsus ili lično mišljenje, pogotovo jer se radi osobi koja se ubraja u osnivače AKP-a, ali i zbog njegovog prethodnog angažmana u redovima Stranke blagostanja i Stranke vrijednosti. Ovakvi pozivi, prema njihovom mišljenju, artikuliraju suštinu politike i ideologije koju slijedi AKP nakon što se iz konzervativne stranke postepeno transformirala u islamističku sa ciljem postepene islamizacije države i društva, držeći sve poluge moći unutar države u svojim rukama. 

AKP je tokom nekoliko proteklih godina, vukući taktičke poteze, radila na vraćanju islamskog identiteta državi, poput ponovnog razmatranja pitanja nošenja hidžaba i vjerskog obrazovanja u školama i na fakultetima. Izvještaji kažu da je broj učenika koji pohađaju takve škole i fakultete porastao velikim tempom, budući da se njihov broj sa 50.000, od momenta kada je AKP preuzela vlast 2002. godine, povećao na blizu dva miliona u 2014. prema statističkim podacima, što je pokazatelj na koji se može osloniti u slučaju islamizacije.  

Protivnici islamizacije smatraju da izjave Kahramana nisu bile ništa drugo doli ispipavanje situacije kako bi se vidjele reakcije na ovo osjetljivo pitanje u strukturi turskog sistema, nakon što se sekularizam pretvorio u politički slogan i potporu snagama koje se bore protiv vladavine AKP-a i njene politike.  

Izgleda da su lideri AKP-a svjesni osjetljivosti ovog pitanja vezanog za civilizacijski i kulturološki identitet države, jer su svi nekadašnji vojni udari (prevrati iz 1960, 1971. i 1980. godine, i na kraju bijeli državni udar protiv vlade Necmettina Erbakana 1997. godine) pokrenuti u ime očuvanja sekularnih temelja države. 

Možda i odabir vremena za iznošenje ovakvih poziva također ima poseban značaj, s obzirom na implikacije podstrekivanja zapadnih medija u pogledu mogućnosti vojnog udara te tvrdnji da niko neće pustiti suze za Erdoganovom vladavinom ukoliko do takvog udara dođe. Pored toga, u toku su i pripreme za novi turski Ustav koji bi trebao omogućiti transformaciju parlamentarnog na predsjednički sistem, čemu se protive opozicione snage koje takav korak vide kao uvod za nametanje samovolje i tiranije.  

S druge strane, čini se da je AKP svjesna osjetljivosti ovog koraka. Ovo pitanje nadilazi izradu novog Ustava i tiče se reforme političkog sistema u smislu transformacije sa jednog na drugi sistem koji će promijeniti lice Turske. Prema tome, AKP se neće izložiti riziku socijalnog i političkog sukoba koji će rasplamsati transparentne i skrivene konfrontacije između sekularnih i islamskih snaga. Navedeno ne mora značiti i odustajanje od ideologije i strategije ove partije, budući da je svjesna kako je ono što je učinjeno tokom proteklih godina dovoljno za ostvarivanje njihovih ciljeva, pa makar i nakon nekog određenog vremena, što znači da će bitka ostati i dalje otvorena za nova poglavlja u konfrontaciji između ove dvije strane.    

Ustvari, može se reći da je suština strategije AKP-a u narednoj fazi ta da pozicija sekularizama ne ostane antiislamska, te da je neophodno redefinirati sekularizam, njegovu poziciju i ulogu u Ustavu, sistemu i javnom identitetu države. Nije razumno oduzimati slobode i kulturu u ime sekularizma, kao i da nije razumno da turski Ustav – uz Ustav Francuske i Irske – ostane jedini na svijetu kojeg karakterizira sekularizam, dok Turska sebe vidi kao islamsku državu koja je nosila bajrak islama u proteklim stoljećima. 

Članstvo u Evropskoj uniji

Fokusiranje evropske štampe na Kahramanove izjave pokazatelj su osjetljivosti evropsko-turskih odnosa sa aspekta kulture i civilizacije. Ataturk je zadao tempo Turskoj na putu ka Evropi, težeći ka ”modernizaciji i napretku”, kako to kažu sekularne snage. Njegov pristup nastavile su slijediti i naredne turske vlade koje su svoja nastojanja krunirale zahtjevom za članstvo u Evropskoj uniji, premda se to još  nije ostvarilo, iako je prošlo skoro pola stoljeća otkako traje ovaj poduhvat.

Može se reći da, kako vrijeme odmiče, teškoće oko prihvatanja Turske u Evropsku uniju postaju sve jasnije. Razlog zašto je to tako ne počiva u demokratskim reformama, nego u civilizacijskim i kulturološkim aspektima, kao pozadina civilizacijskog identiteta Unije. Veoma je teško, ako ne i nemoguće, zamisliti ili vidjeti islamsku političku stranku poput AKP-a kako kroz evropske institucije učestvuje u formuliranju evropskog identiteta, naročito u svjetlu porasta islamofobije i njenog isticanja u prvi plan. 

Postoji velika vjerovatnoća da su Kahramanove izjave evocirale evropsko sjećanje prema kojem su turski muslimani nanijeli nedaće Evropljanima. Možda to objašnjavaju i riječi Cema Ozdemira, predsjednika stranke Zalenih u Njemačkoj, koji je Kahramanove izjave opisao kao podmetanje požara, te da Zapad, koji je navikao gledati Tursku kao državu koja zagovara sekularizam i slijedi taj pravac, Kahramanove izjave mora vidjeti kao odvajanje od takvog usmjerenja. Navedeno potkrepljuje njegove sumnje u islamsku orijentaciju Turske države i njenog modela, što u konačnici znači presijecanje puta pred bilo kakvim nastojanjima za prihvatanje turskog članstva u EU.

Iako je šef Komisije za izradu Ustava u Turskoj Mustafa Centob najavio je da će nacrt novog Ustava zadržati načelo sekularizma, jasno je da je poziv Kahramana na izradu vjerskog Ustava bio izraz ideološke borbe u kontekstu duge historijske konfrontacije. Ovakav poziv nije bilo moguće uputiti prije nekoliko godina, jer bi takva izjava bila dovoljna da osoba završi u zatvoru, ako ne osuđena i na smrt. 

Možda iznošenje ovakvih prijedloga danas dolazi kao povik koji silazi sa usana većine Turaka, a kojim se želi poručiti da Turskoj više nije potreban sekularni sistem u onoj mjeri koliko joj je potreban Ustav u skladu sa turskim identitetom koji predstavlja mješavinu islama i osmanskog perioda. Turska sada definitivno vidi svoju snagu u posebnom modelu vlasti, a ne u slijeđenju Evropske unije.

Po svemu sudeći, bitka koju vode Erdogan i AKP jeste bitka oslobađanja od Ataturkove republike koja je dovela Tursku do otuđenja i zavade sa svojom civilizacijskom i islamskom strukturom te njene transformacije u aktivan i utjecajan faktor u okruženju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO