Krupni zadaci pred ‘ideološkim ministarstvom’

Izbor Tome Medveda za ministra dogodio se u trenutku kad je kriza postala neugodna, piše autor (Pixsell)
Izbor Tome Medveda za ministra dogodio se u trenutku kad je kriza postala neugodna, piše autor (Pixsell)

Piše: Davor Gjenero

Poslovna zgrada u zagrebačkoj Savskoj cesti 66, nekadašnje sjedište građevinskog giganta Industrogradnje, postala je vjerojatno jednim od najprepoznatljivijih političkih simbola Hrvatske. U toj su zgradi propaloga građevinskog poduzeća danas dva ministarstva Vlade Republike Hrvatske – Ministarstvo branitelja i Ministarstvo socijalne politike i mladih. Zgrada nije prepoznatljiva zbog nje same, nego zato što je 20. listopada 2014, dan nakon što je prvi put uhapšen zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, pred ovom zgradom niknuo šator u kome je skupina branitelja započela štrajk protiv tadašnjih vlastodržaca.

Povod početku protesta bile su neoprezna izjava tadašnjega pomoćnika ministra branitelja, mladoga Bojana Glavaševića, i „kumulirano nezadovoljstvo“ načinom na koji su tadašnji ministar Predrag Matić i njegov tim vodili Ministarstvo. Pokroviteljstvo protestu uglavnom se bez ostatka pripisivalo HDZ-u, međutim, bilo je uočljivo da neki drugi akteri s desnice hrvatske političke arene imaju daleko više utjecaja na nezadovoljnike ispod šatora u Savskoj.

Veze nekih od organizatora protesta s gradonačelnikom Bandićem i koincidenciju pojave šatora i pokretanja krivične istrage protiv njega, koja je rezultirala i privremenim uhićenjem, nemoguće je ne vidjeti, kao što je u vrijeme nekih od vrhunaca protesta bilo nemoguće ne primijetiti da su u režiranju zaoštravanja protesta sudjelovali akteri koje inače prepoznajemo kao ideologe desno-radikalnih političkih kampanja (na primjer, one predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića) i pokreta (na primjer, onoga Glavaševog).

HDZ je tijekom protesta nastojao utjecati da se on okonča, ali samo aktivnostima „iza zavjese“, a u javnosti je sve vrijeme formalno podržavao protest. Kad se protest radikalizirao, kad su protestirajući protiv „lijeve vlasti“ nezadovoljnici počeli rabiti desno-radikalnu retoriku, kad je protest povremeno postajao nasilan i kad su se nezadovoljnici sukobljavali s policijom, HDZ je zbog njih gubio na popularnosti u javnosti, a bivši premijer Milanović je uspješno osnaživao svoju poziciju, predstavljajući se branom „desnom populizmu koji ugrožava institucije“.

Paradoksalno rješenje

Milanoviću nije padalo na pamet protest branitelja riješiti na najjednostavniji način: njihov temeljni zahtjev bio je smjena ministra branitelja i njegova tima. Da je htio, taj je zahtjev mogao ispuniti tako da smijeni ministra Matića, isključi ga iz Vlade, ukine Ministarstvo branitelja, a rješavanje braniteljskih pitanja prepusti drugom ministarstvu, paradoksalno, smještenom u istu zgradu, Ministarstvu socijalne politike.

HDZ-ovo „zatočeništvo“ protestom branitelja u Savskoj nije trajalo samo u posljednjoj godini mandata Milanovićeve administracije. Iako je bilo najava da se nezadovoljnici u Savskoj neće miješati u predizbornu kampanju, pa da će se s njenim početkom razići iz Savske i rastaviti svoj šator, to se nije dogodilo. Bilo je pregovora o tome da se neki od vođa protesta nađu na HDZ-ovim listama kandidata na izborima, ali ni od toga na kraju nije bilo ništa, a neposredno pred početak kampanje javila se inicijativa da bi se branitelji u protestu trebali samoorganizirati i formirati svoje kandidacijske liste, te izaći na izbore. I ta je inicijativa propala.

Ministar Medved morat će se suočiti s još jednim zahtjevom svojih staleških kolega – s pitanjem izjednačavanja statusnih prava pripadnika HV i pripadnika HVO – što je bio važan zahtjev u protestu. To će biti vrlo teško financijski ispuniti, a čak i kad bi se to riješilo, otvorile bi se kontroverze u odnosima Zagreba i Sarajeva.

Protest u Savskoj završio je na margini javnog interesa u postizbornom razdoblju kad se pregovaralo o tome tko će s kim formirati političku većinu. Paradoksalno, sve „povijesne“ i „ideološke“ teme, sve priče o „ustašama i partizanima“, tada su nestale iz javnosti, a govorilo se o strukturnim reformama. Ta sretna epizoda hrvatske politike nije trajala dugo – samo do 23. prosinca lani, kad je Predsjednica mandat za sastavljanje Vlade povjerila Tihomiru Oreškoviću, čovjeku neobilježenom tradicionalnim hrvatskim političkim podjelama, pragmatičnom financijašu posve nezainteresiranom za „povijesne podjele“.

S tim su se izborom u fokus javnosti vratile stare podjele, a s njima i braniteljski protest u Savskoj.

Svoga novoimenovanog ministra Miju Crnoju branitelji su trijumfalno dočekali, a njegov ulazak u Ministarstvo, bio je za dio ljudi u protestu „ispunjenje njihovih težnji“. Primopredaju Ministarstva nisu pratili samo branitelji, koji su do tada protestirali pred Ministarstvom, nego i sisački biskup Vlado Košić, koji je nakon odlaska dotadašnjeg ministra Matića posvetio Ministarstvo.

Epizoda s Crnojom trajala je samo nekoliko dana, jer je on zbog „grijeha iz prošlosti“, vezanih uz makinacije s poreznom prijavom, braniteljski kredit za stambeno zbrinjavanje, dobivenu građevinsku parcelu, ali i u javnosti otkrivene epizode nasilništva, morao podnijeti ostavku. Izbor novog ministra, zbog sukoba unutar vladajuće koalicije, ali i napetosti u najvećoj stranci, zavukao se tjednima, a usto se vezao još jedan paradoks. Naime, u odsutnosti Ministra, Ministarstvo je vodila zamjenica. Budući da Matićeva zamjenica Vesna Nađ, čiju su smjenu branitelji u protestu eksplicitno tražili istovremeno sa smjenom Matića, nije bila razriješena, ona je u tjednima od Crnojine smjene do imenovanja novog ministra nastavila voditi Ministarstvo u HDZ-ovoj i Mostovoj vladi.

Ono što se Milanović nije usudio javno izreći, u tjednima krize vezane uz imenovanje ministra branitelja počeli su spominjati i u HDZ-u i na braniteljskoj sceni. Započela je rasprava o tome ima li smisla ovakvo samostalno ministarstvo ili bi bilo bolje braniteljsku problematiku povjeriti nekom drugom ministarstvu. Branitelji nisu željeli niti čuti da bi to bilo Ministarstvo socijalne politike, nego bi rado da za njih matično ponovno postane Ministarstvo obrane. U međuvremenu Hrvatska je, međutim, Ministarstvo obrane osuvremenila, preuredila prema NATO standardima, a u ovoj vladi ono se najbrže i posve u tišini solidno konstituiralo. Ministar Josip Buljević, neupitni stručnjak za nacionalnu sigurnost, okupio je vrhunski tim egzekutivaca, usporediv s bilo kojim takvim timom u starim demokracijama, članicama NATO saveza.

Njihov „core business“ je obrambena politika i taj tim nije „zainteresiran“ za preuzimanje poslova socijalne politike, iako se radi o bivšim pripadnicima oružanih snaga. Buljeviću i suradnicima uspjelo je dodatno smanjiti obrambeni proračun, a osigurati obavljanje obveza iz članstva u NATO i onih vezanih uz zajedničku europsku obrambenu politiku, pa im u takvim okolnostima najmanje treba preuzimanje dodatnih budžetskih obveza za socijalno zbrinjavanje nekadašnjih pripadnika HV i drugih obrambenih snaga.

Šta može učiniti novi ministar?

Izbor Tome Medveda za Ministra obrane dogodio se u trenutku kad je kriza u Ministarstvu branitelja za Vladu postajala vrlo neugodnom. U Saboru je, naime, na izglasavanju državni proračun, i u uvjetima kad za nj treba osigurati većinu, nema prostora za koškanja i nadmudrivanja niti među koalicijskim partnerima, niti unutar najveće koalicijske stranke. Glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić, koji je bio kandidat za ministra, a koji, zbog svojih repova iz prošlosti, nije prihvatljiv niti koalicijskom partneru, a zapravo niti premijeru Oreškoviću (Brkića prati skandal s poništavanjem njegove diplome kriminalista na Visokoj policijskoj školi), pred izglasavanje proračuna sam je povukao svoju kandidaturu za ministra i tako rasteretio Vladu.

Kad se bira ministra, raspravlja se o tome u kojoj mjeri on odgovara ‘ideološkim profilom’, a ne o tome može li pragmatično kreirati javne politike koje bi osigurale boljitak braniteljskoj populaciji. 

Pitanje je što može učiniti novi ministar. Riječ je generalu Hrvatske vojske, i to trupnom generalu, višekratno ranjavanom, čovjeku koji je prošao sva najteža ratišta u Hrvatskoj, koji među braniteljima ima visok ugled, a i sam je bio sudionik protesta u Savskoj. Nema nekih iskustava s vođenjem javnih politika, ali niti njegov prethodnik u Ministarstvu, Predrag Matić, na tom se mjestu nije bavio oblikovanjem javnih politika, nego je, prema vlastitom priznanju, funkcionirao kao šef službe za osiguravanje usluga i protekcija.

Kad se čudio zašto protestiraju protiv njega, govorio je o tome kako se njegov posao svodio za to da intervenira na raznim stranama kako bi se zaposlilo žene ili djecu branitelja, ili kako bi im se osigurale neke druge pogodnosti, a onda ti, kojima je činio usluge, protestiraju protiv njega i traže njegovu ostavku.

Zadnja, koja je kao ministrica obrane pokušavala kreirati javne politike, bila je Jadranka Kosor, prije nego što je postala premijerkom. Ona je osmišljavala programe kako integrirati braniteljsku populaciju, getoiziranu ranim umirovljenjem i odgurnutu iz svijeta rada. Matić na tome nije radio, a tek će se vidjeti hoće li Medved u tom poslu biti poduzetniji.

Okolnosti će ga tjerati na to, zato što Europska unija od Hrvatske traži smanjivanje izdvajanja za socijalna prava branitelja, ali istovremeno nudi sredstva iz EU fondova za reintegraciju tih ljudi na tržište rada. Veliko je pitanje je li moguće ljude, koji su prije dvadesetak godina proglašeni nesposobnima za rad i koji su sve to vrijeme bili izvan svijeta rada, barem donekle reintegrirati i reaktivirati.

Ministar Medved morat će se suočiti s još jednim zahtjevom svojih staleških kolega – s pitanjem izjednačavanja statusnih prava pripadnika HV i pripadnika HVO – što je bio važan zahtjev u protestu. To će biti vrlo teško financijski ispuniti, a čak i kad bi se to riješilo, otvorile bi se kontroverze u odnosima Zagreba i Sarajeva.

U svim raspravama, koje su pratile kontroverze oko izbora novog Ministra branitelja, u Hrvatskoj sve se vrijeme zaboravljala ključna stvar, naime, da su ministarstva vladini odjeli koji se bave kreiranjem posebnih politika i da zato raspolažu javnim sredstvima, a da je ključno odrediti koje to javne politike neko ministarstvo mora provoditi i kako je moguće s najmanje javnog novca osigurati što više javnih dobara.

Umjesto rasprave o tome kako što bolje integrirati braniteljsku populaciju, kako one koji su isključeni iz svijeta rada u nj vratiti, kako spriječiti izolaciju i getoizaciju te populacije, u Hrvatskoj se raspravlja o ideološkim temama i zaštiti časti i ugleda te društvene skupine, odnosno o njihovim ideološkim preferencijama.

Iako je riječ o Ministarstvu koje bi moralo rješavati pragmatična životna pitanja, ono je pretvoreno u „ideološko ministarstvo“, a kad se bira ministra, raspravlja se o tome u kojoj mjeri on odgovara „ideološkim profilom“, a ne o tome može li pragmatično kreirati javne politike koje bi osigurale boljitak braniteljskoj populaciji.

U priči punoj paradoksa, dodajmo još jedan: samo jedna od dosadašnjih ministrica nije bila braniteljica na prvoj crti bojišta. Ipak, Jadranka Kosor, kao tipična političarka, najbolje je od svih dosadašnjih ministara razumjela što bi trebala biti misija Ministarstva branitelja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO