Hrvatsko-srpski rat u čaši vode

Piše: Damir Petranović

Kad je bacio oko na naslovnice srpskih novina od ovog četvrtka, Zoran Milanović vjerojatno se grohotom smijao, a možda malo i likovao. Da Srbi njega proglase ustašom i fašistom – e, to je posao. Baš u pravo vrijeme uoči parlamentarnih izbora.

Šef HDZ-a Tomislav Karamarko, koji se već mjesecima unaprijed kiti titulom hrvatskog premijera, u istom trenutku vjerojatno je pokunjeno gledao u pod i proklinjao i Siriju, i izbjeglice, i nesretnu sudbinu da se hrvatsko-srpski rat u čaši vode događa baš sada. Kvragu, on bi dao oba bubrega da se umjesto Milanovićeve face na stranicama sve te petparačke štampe nalazi njegova glavica. Njemu bi takve usporedbe godile, nema sumnje.

Kad nekoliko sati kasnije Srbija i službeno krene optuživati Hrvatsku da se ”služi mjerama fašističke NDH”, to već zvuči znatno ozbiljnije. Sva sreća da smo u zadnjih frtalj stoljeća napredovali u tehnološkom smislu, pa osim stotina različitih medija imamo i društvene mreže, forume i svu silu drugih kanala komunikacije. Da nije tako, valjda bi se već skidala prašina s mitraljeza i tenkova.

Ali, dvije stvari ipak vrijedi zabilježiti. Prvo, ovakve optužbe protiv Milanovića, iako dolaze u njemu vrlo pogodnom trenutku, Hrvatsku su iskreno šokirale. Postoje u ovoj zemlji ljudi koji će vlastitog premijera proglasiti neznalicom, lijenčinom, idiotom ili najobičnijim nesposobnjakovićem, a ima i onih koji su spremni pripisati mu neku ozbiljnu dijagnozu, ali proglasiti ga ustašom – e, pa to je zbilja potpuno blesavo.

I drugo, kad se totalitarnim etiketama krene razbacivati jedan Aleksandar Vučić, koji se do kraja svoje političke karijere neće oprati od hipoteke desne ruke četničkog vojvode iz njegovih epizoda po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, prosječnog čovjeka mora obuzeti jeza. Pa će, kažemo, manje od dva mjeseca prije izbora i tog nesretnog Zorana Milanovića početi gledati u drugom svjetlu. U najmanju ruku kao normalnu osobu, za razliku od dosta živopisne konkurencije u susjedstvu.

Uzrok problema

U sjeni ratnih truba koje na sreću ipak sviraju pretežno ekonomskim tonovima, svih tih mjera i kontramjera, zatvaranja granica i prometnih blokada, i dalje se nalazi osnovni uzrok svih problema. Izbjeglice. Cijela ta nepregledna kolona nesretnika koji u tišini gaze prašnjavim drumovima i drndaju se krivudavim balkanskim cestama, vukući sa sobom dvije-tri najlonske vrećice i poput mrava se strpljivo slijevajući prema matici Angeli Merkel.

Ako je u zadnjih nekoliko mjeseci išta postalo kristalno bistro, to je činjenica da ih nitko i ništa ne može zaustaviti: ni suzavac, ni meci, ni žica ili zidovi. Osnovno pitanje nije hoće se oni dokopati zapadne Europe – jer naravno da hoće – nego kada će se pritisak smanjiti.

Hoće li eventualno zima i snjegovi barem privremeno smiriti situaciju?

I hoće li u međuvremenu, dok se troma Europska unija konačno pokrene ili dok se Obama i Putin ne dogovore oko Sirije, koridor negdje zaštopati i pretvoriti se u slijepo crijevo?

Gledajući iz hrvatske perspektive Milanovićeva logika izgleda dosta razumno: dok izbjeglice dolaze, prirodno je pomoći im koliko se može i potom omogućiti da krenu dalje.

Hrvatska to radi poprilično organizirano i bez većih primjedbi, makar primanje osam do devet tisuća ljudi dnevno definitivno nije lagan zadatak. Pa je stoga i javnost relativno zadovoljna i smiješno izgledaju sve primjedbe opozicije da na terenu vlada kaos.

Također – a naglasimo opet da pričamo iz zapadnije perspektive – izjava Aleksandra Vučića da se nesretnici ”slobodno kreću Srbijom” zvuči jedino kao priznanje da su ustvari potpuno prepušteni sami sebi, donekle i krijumčarima i švercerima koji im gule kožu i besramno iskorištavaju ljudsku nevolju. A najava da mu ne pada na pamet osnivati kampove kao prešutna uputa izbjeglicama da i dalje spavaju po parkovima i grobljima.

Dok s druge strane njihova masovna pojava na brdskim predjelima Srijema – za koje je hrvatski ministar i izviđač po zanimanju Ranko Ostojić otvoreno priznaje da bi ih sam teško pronašao – zbilja upućuje na zaključak da u cijelom tom srpskom kaosu ipak postoji sistem. Odnosno nekakav tajni dogovor s Mađarskom da se sav teret prebaci na Hrvatsku.

Pokazivanje mišića

Mjere Milanovićeve vlade o blokadi glavne državne granice najprije za kamionski promet, a onda i reakcija na zabranu uvoza hrvatske robe tako što je zabranila ulazak srpskih tablica s ove strane Dunava, ne znače ništa drugo nego pokazivanje mišića. Ultimatum jače strane. Zvučnu pljusku državi koja se želi prikazati nesposobnom iako to nije, barem ne u potpunosti.

Ali, s druge strane, nisu li Srbi nešto vrlo slično doživjeli prije samo deset dana, kada je Mađarska također zatvorila sve svoje granice – pa ih otvorila tek nakon što se uvjerila da se izbjeglice na njima više ne pojavljuju?

I ako ne postoji tajni mađarsko-srpski pakt o pritisku na Hrvatsku, zašto se izbjeglice navodi da bez potrebe prelaze u Hrvatsku kad će opet završiti u – Mađarskoj? Je li u stvari Srbija pred dilemom i prisiljena odlučiti koja joj je granica važnija, sjeverna ili zapadna?

Kako god bilo, istina jest da izbjeglice nisu krumpiri, kako se Vučić slikovito izjasnio, ali i da ih se zbilja bez veze maltretira. Jednako kao što će Hrvatska idućih dana pošteno izmaltretirati građane Srbije tako što će ih natjerati da putuju obilaznim putem, preko Bosne.

Što košta da košta.

A sve to, kažemo, odvija se u vrlo opipljivoj atmosferi straha da će ‘krumpiri’ negdje zapeti i proklijati.

Ustaše? Kakve crne ustaše, zaboga…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera