Ranjiva BiH najsigurnija u izbjegličkoj krizi

Piše: Davor Gjenero

Kad političari javno počnu tvrditi da će se nakon nekoga imaginarnog datuma sve početi mijenjati na bolje, to obično znači da su procesi posve izmakli kontroli i da nitko ne može predvidjeti kako će se oni ubuduće odvijati.

Upravo se to događa ovih dana, a hrvatski premijer Zoran Milanović nije jedini koji očekuje veliki obrat nakon 1. novembra.

Lako je razumjeti zašto je Milanović upravo taj datum odredio kao ključnu prekretnicu u izbjegličkoj krizi, jer samo tjedan dana nakon toga on će se suočiti s parlamentarnim izborima, na kojima će biti odlučeno hoće li on i dalje voditi izvršnu vlast u Hrvatskoj ili će ga na toj poziciji zamijeniti kandidat konzervativne opozicije Tomislav Karamarko, a to kako će se u narednim danima Hrvatska nositi s izbjegličkom krizom bitno će utjecati na izborni rezultat.

U Europskoj se uniji nadaju da bi izbori u Turskoj, koji se održavaju tog dana (1. 11.), i početak primjene novog režima u toku migranata mogli donijeti bitno smanjenje broja ljudi koji se kreću balkanskom rutom, iz Grčke na putu za Njemačku.

S Turskom nije moguće postići ozbiljan politički dogovor o zaustavljanju migrantskog vala ako bi se taj dogovor zasnivao samo na materijalnoj kompenzaciji za zbrinjavanje izbjeglica.

Lakše je razumjeti zašto to govori hrvatski premijer, nego zašto se tome nadaju lideri drugih europskih država. Naime, u pravu su oni koji tvrde da je Europi tijekom izbjegličke krize na naplatu došla njena nesklonost da Tursku prihvati kao ravnopravnu ostalim europskim državama i s njom ozbiljno vodi predpristupni dijalog.

Jasno je da Turska, kakvu vode predsjednik Recep Tayyip Erdogan i premijer Ahmet Davutoglu, nije postala samo energetski nego i sigurnosni ključar Europe, a da se Europa nije pripremila za drukčije, daleko ozbiljnije ponašanje prema velikoj ekonomskoj sili na prostoru Europe i Male Azije, čiji se utjecaj ne širi samo Balkanom, nego i bliskoistočnim susjedstvom.

S Turskom nije moguće postići ozbiljan politički dogovor o zaustavljanju migrantskog vala ako bi se taj dogovor zasnivao samo na materijalnoj kompenzaciji za zbrinjavanje izbjeglica. Jasno je da Erdoganova Turska više ne računa na članstvo u Europskoj uniji, nego nalazi razvojne šanse koje joj se otvaraju upravo zato što nije dijelom europske integracije.

Nastavak pristupnog dijaloga predsjedniku Erdoganu može nešto značiti samo kao politička isprika Europe, prije svega, Njemačke, što ju je vodila željezna kancelarka Merkel, koja sada nastoji zauzeti povijesno mjesto kao „majka Angela“.

Politička igra

Glavna vanjskopolitička razlika između Schroederovih socijaldemokrata i Merkeličinih demokršćana na parlamentarnim izborima prije deset godina, u jesen 2005. kad je Merkel pobijedila, ali je svejedno morala formirati veliku koaliciju sa socijaldemokratima, bila je u odnosu prema politici europskog proširenja na Tursku.

Demokršćani nisu htjeli da Turska dobije stvarnu perspektivu punopravnog članstva u EU, a ono što su Cipar i Grčka radili blokirajući turske pregovore bila je samo politička igra, moguća zato što je bila u interesu najutjecajnije europske države.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u ranu je jesen ove godine izazvala „javnu sablazan“ u hrvatskim medijima kad je rekla da je politika u kojoj je njemačka kancelarka najprije objavila politiku otvorenih vrata u Njemačkoj, a nakon toga faktički odustala od te politike, izazvala učinak kao iznenadno povlačenje ručne kočnice u gustom prometu na autocesti. Kočnica je sad već dugo povučena, ali kolona polako napreduje i dalje, međutim, sve više zastajući.

Mnogi su strepili da će nakon lokalnih izbora u Beču, koji su održani 11. oktobra, doći do preokreta u austrijskoj i njemačkoj politici prema izbjeglicama i migrantima. To se nije dogodilo, ali su obje države sve bliže zadnjem koraku, zatvaranju svojih granica i prekidu daljnjeg primanja migranata.

Hrvatska se i dalje ne obazire na Dublinska pravila i schengenske procedure, njeni lideri govore da se, kad je požar, ne treba osvrtati na prometne znakove

Zajednička europska politika prema azilu, definirana Dublinskim pravilima, i odnos prema schengenskim procedurama, u ovoj su se krizi ozbiljno mijenjali, a osobito su se snažno mijenjale retorike ključnih europskih kreatora politike.

Na početku krize, kancelarka Merkel govorila je kako u ovoj situaciji Dublinska pravila i Schengenske procedure nisu primjenjivi, a sada, kad se pokazalo da, unatoč proklamiranom načelu solidarnosti članica EU, glavni teret suočavanja s krizom pada na dvije-tri države, lideri i države sve se više zatiču sigurnosti koju im donosi primjena pravila i procedura.

Najveća razlika u pristupu krizi sada je uočljiva između politika koje vode Hrvatska i Slovenija. Ta razlika proizvodi krizu na granici, ali govori i o temeljno različitim shvaćanjima uloge države članice unutar europskog sustava. Hrvatska se i dalje ne obazire na Dublinska pravila i schengenske procedure, njeni lideri govore da se, kad je požar, ne treba osvrtati na prometne znakove, nego da treba voziti, a Slovenija insistira da se pravila koja je Unija propisala, a Slovenija usvojila kao svoja vlastita, provode dosljedno.

Ključni datumi

Njemačka i Austrija su od zemalja na „balkanskoj ruti“ očekivale upravo ono što radi Slovenija. Važan je učinak, a ne toliko sama procedura. Učinak dosljedne primjene propisanih procedura usporavanje je migracijskog toka.

Hrvatska postupa upravo suprotno tome – ona je sa Srbijom dogovorila sustav protočnosti na svojoj granici, a ta joj je protočnost omogućila ponovnu uspostavu kontrole granice. Izbjeglice, naime, više ne prelaze zelenu granicu u rajonu Bapske, nego ulaze iz prihvatnog centra, što ga je Srbija uspostavila na samoj granici uz nekadašnji malogranični prijelaz Berkasovo-Bapska.

Austrija je već bitno usporila protok, pa su prijemni centri u Sloveniji pretrpani i stalno na rubu incidenata.

Vjerojatno je da ključan datum na balkanskoj ruti neće biti 1. nego 8. novembar. Naime, izgube li premijer Milanović i njegova koalicija na parlamentarnim izborima, u roku od tri tjedna do mjesec dana Hrvatska će dobiti Vladu koja će insistirati na kontroli granica, a ta će kontrola biti jednostavnija sada, kad migranti granicu ne prelaze nigdje drugdje, nego samo na jednom mjestu. Točnije, do tada će već biti organizirano njihovo prihvaćanje na željezničkom kolodvoru u Šidu i transport u Slavonski Brod.

Pitanje je, međutim, kako dugo će taj bilateralni dogovor funkcionirati, odnosno kad će Slovenija zatvoriti svoje granice prema Hrvatskoj. Hrvatskoj, naime, još uvijek uspijeva u Sloveniju prebaciti sve migrante koji iz Srbije uđu u Hrvatsku, a Austrija je već bitno usporila protok, pa su prijemni centri u Sloveniji pretrpani i stalno na rubu incidenata.

Kad su hrvatske javne vlasti počele razmatrati mogućnost zatvaranja svojih granica, postavilo se pitanje o tome kuda bi se migranti morali preorijentirati. Govorilo se da bi oni iz Srbije trebali nastaviti uz granicu u Banatu, pa u Rumunjsku, a iz Rumunjske ponovno u Mađarsku, jer mađarsko-rumunjska granica još nije „ograđena“.

Turski utjecaj

Nitko od predstavnika vlasti nije niti spomenuo mogućnost njihova ulaska u Bosnu i Hercegovinu. U Hrvatskoj su mnogi uvjereni da je i Srbija, kao i Hrvatska, svjesna kako je Bosna i Hercegovina posebno ranjiva država i da nju jednostavno nije dopustivo izložiti riziku kakav donose migracije. U Zagrebu su svjesni i toga da je dobrim svojim dijelom granica Hrvatske i BiH definirana prirodnom barijerom, rijekama Savom i Unom, ali da bi ulazak migranata duboko u BiH mogao dovesti do toga da se nove skupine izbjeglica nađu na dugačkoj granici na Kordunu, u Lici i na sjeveru Dalmacije, u surovim rijetko nastanjenim područjima.

Kad se spekulira o riziku izloženosti BiH migrantskom valu i o kapacitetima te države da se nosi s tom krizom, ne treba smetnuti s uma da je Turska daleko svjesnija važnosti svoje uloge zaštitnice kakve-takve stabilnosti BiH, nego što je to EU.

Tu granicu, naravno, nije moguće kontrolirati, a ne može se niti predvidjeti što bi se događalo sa fragilnim strukturama javnih vlasti u BiH u slučaju takva migrantskog vala, koji bi „pregazio“ znatan dio države. Nije jasno niti to kako bi i s kojim fondovima BiH mogla organizirati elementarne uvjete prijema izbjeglica i što bi se dogodilo ako bi neprohodni zimski uvjeti zatekli migrante na teritoriju BiH.

Kad se spekulira o riziku izloženosti BiH migrantskom valu i o kapacitetima te države da se nosi s tom krizom, ne treba smetnuti s uma da je Turska daleko svjesnija važnosti svoje uloge zaštitnice kakve-takve stabilnosti BiH, nego što je to EU.

Turska je ključar ove krize, a izvjesno je da je tamošnjim vlastima u interesu da se ona ne prelije u BiH. Predsjednik Erdogan nije bio tek isprazno patetičan kad je govorio o tome da mu je pokojni predsjednik Izetbegović ostavio obvezu brige za BiH, da mu je Bosnu „ostavio u amanet“.

Njegova se politika, naime, zasniva na doktrini povratka turskog utjecaja na prostore nekadašnjega Otomanskog carstva i tu politiku dosljedno i brižno provodi. Sigurno je da mu nije interes porušiti je toleriranjem prelijevanja migrantske krize u BiH.

Zato je BiH, paradoksalno, unatoč svojoj krhkosti i ranjivosti, zaštićenija od opasnosti, što ih donosi migrantska kriza, nego li ostatak balkanskoga i srednjoeuropskog prostora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera