Nova era tursko-ruskih odnosa

Piše: Amer Rashid

Rusko-turski pragmatizam uspješno je neutralizirao negativne posljedice političkih nesuglasica između ove dvije države, u korist međusobne saradnje u energetskom sektoru, no pitanje je da li je dovoljna privremena neutralizacija za izgradnju razvijenih ekonomskih odnosa od strateškog značaja.

Nedavna posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina Ankari krunisana je ekonomskim partnerstvom koji će od Turske – kako je to opisao direktor Gazproma Aleksej MilLer – napraviti “slavinu” za izvoz ruskog plina u države južne i centralne Evrope, nakon zaustavljanja projekta izgradnje Južnog toka za transport plina, poslije odbijanja Bugarske da produži cijevi preko svoje teritorije, ali i zbog ekonomskih sankcija koje je Rusiji nametnula Evropska unija.

Rusija planira ubrzati isključivanje Ukrajine iz transporta ruskog plina kao tranzitne države, što je ekvivalent oko 50 posto ruskog izvoza plina u Evropu. Planirano je da završetak provedbe projekta Južnog toka ostvari jednake rezultate u 2018. godini, što bi se postepeno realiziralo uz pokretanje radova planiranih za 2015. godinu, prije nego je ruski predsjednik izjavio da zaustavlja ovaj projekat.

Rusija je iz novog sporazuma o partnerstvu izvukla dvostruku korist, pa je tako – u jednu ruku – smanjila finansijske gubitke koje je pretrpjela nakon što je obustavljen projekat Južni tok i u mogućnosti je da iskoristi realizirane etape za transport plina preko Turske, umjesto Bugarske.

Kretanje Rusije u smjeru ekonomskog partnerstva s Turskom (u sektoru plina) neće proći bez političkih problema. 

S druge strane, najavljuje jak udarac svojim oponentima u ukrajinskom glavnom gradu Kijevu, koje će lišiti naknade za tranzit plina, kao i preferencijalnih cijena neophodnih za njenu lošu ekonomiju te spriječiti njihovu kontrolu prilikom izvoza ruskog plina.

‘Precizno vaganje situacije’

To može ohrabriti Rusiju da u budućnosti provodi strožiju politiku kažnjavanja Kijeva, povezano s razvojem situacije u istočnim regijama Ukrajine, gdje većina stanovnika ima rusko porijeklo, koje svjedoči pobuni širokih razmjera protiv centralne vlasti.

Ne treba zaboraviti da dalji tok odnosa između Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije igra ključnu ulogu u eskalaciji ili ublažavanju političkih mjera spram ukrajinske Vlade. Kremlj se prema krizi u Ukrajini odnosi kao prema geopolitičkom sukobu sa Zapadom, koji se tiče glavnih interesa Rusije, što nameće potrebu preciznog vaganja situacije kako bi se izbjeglo potpuno prekidanje odnosa s Kijevom.

Kretanje Rusije u smjeru ekonomskog partnerstva s Turskom (u sektoru plina) neće proći bez političkih problema. Možda će se čak u doglednoj budućnosti manifestirati djelomični sukob u ekonomskim interesima – na ovom planu – što će nametnuti mnogo ozbiljniju igru od ekonomskih odnosa ove dvije države.

Posjeta Putina Ankari neće smanjiti nesuglasice u vezi sa sirijskim problemom. Tu je i opreznost Rusije o političkim aktivnostima Turske u dvije regije, Kavkazu i Centralnoj Aziji. Bez obzira na to, Turska u svom diskursu i kretanju pokazuje želju za saradnjom i partnerstvom s Rusijom u ova dva kritična područja. Dvije najznačajnije baze na koje se Moskva oslanja u svojim vitalnim aspektima i geografskom, političkom, ekonomskom i kulturnom utjecaju, zasnovanim na odnosima iz perioda bivšeg Sovjetskog saveza, predstavljaju nacionalno sigurnosno krilo Rusije.

Prema procjenama ruskih i turskih eksperata, kao i ekonomskih analitičara, na saradnju dvije zemlje u oblasti izvoza i uvoza te distribuciji plina utjecat će – na osnovu srednjoročnih predviđanja – mnogi, donekle negativni faktori, uključujući i višegodišnja nastojanja Turske da diverzificira izvore uvoza plina za domaću potrošnju.

Izrael, također, ulazi na listu mogućih partnera Turske, nakon što je od uvoznika prerastao u izvoznika plina, zahvaljujući velikom otkriću na poljima Leviathan i Tamar.

Također, države Evropske unije imaju tendenciju da smanje ovisnost o snabdijevanju ruskim plinom, što je popraćeno ulaganjima u infrastrukturu za transport plina preko Sredozemnog mora, gdje se očekuje njegovo udvostručenje nakon otkrivanja velikih rezervi fosilnog plina u morskim dubinama istočnog Mediterana.

Različito o Siriji

Stoga produbljavanje uloge Turske kao distributera energije zahtijeva oslanjanje na više partnera izvoznika – pored partnerstva s Rusijom – poput Irana i Azerbejdžana.

Izrael, također, ulazi na listu mogućih partnera Turske, nakon što je od uvoznika prerastao u izvoznika plina, zahvaljujući velikom otkriću na poljima Leviathan i Tamar.

To će dovesti do pritiska na Rusiju na tržištu plina preko Turske, premda obim trgovine i ekonomskih odnosa između ove dvije države čine Rusiju važnim strateškim i ekonomskim partnerom Turske, bez kojeg ne može, na osnovu čega mu Ankara može dodijeliti preferencijalne privilegije. Procjenjuje se da se radi o  33 milijarde dolara, a očekuje se da će obim trgovine dostići i do 100 milijardi dolara godišnje od 2020. godine.

Druga stvar koja nije ostala zanemarena u računicama Ankare i Moskve u aranžmanima i rezultatima posjete Putina Ankari ogleda se u povjerenju između dvije strane kako svaka od njih ponaosob posjeduje dovoljno pragmatizma za razrješenje političkog čvora u odnosima ovih država.

Naprimjer, stav o sukobu u Siriji, članstvo Turske u NATO-u i odnos sa snagama arapskog “političkog islama”, posebno Muslimanskom braćom.

Predsjednik Putin se nije sustezao iznova potvrditi stav svoje zemlje o sukobu u Siriji na zajedničkoj konferenciji za novinare s turskim kolegom Recepom Tayyipom Erdoganom, koji je odgovorio da je legitimitet sirijskog predsjednika Bashara al-Assada upitan.

Međutim, ti stavovi se nisu odrazili na zajedničku odluku da se nesuglasice ostave po strani. Cilj je da refleksije navedenih stavova ne spriječe ostvarivanje širih interesa, ili se pretvore u dublji problem koji će usporavati saradnju između dvije zemlje u budućnosti.

Historijski rivalitet

Turski pragmatizam već je isproban u odsustvu refleksija na ekonomsku i trgovinsku saradnju s Izraelom, uprkos proširivanja sfere političkih neslaganja između Vlade Erdogana i Vlade Benjamina Netanyahua.

Članstvo Turske u NATO-u nije spriječilo Ankaru da zauzme stav suprotan politikama država NATO-a, a nedavno i stav prema ratu protiv grupe Islamska država Irak i Levant te napadima Izraela na Pojas Gaze.

Različiti interesi Turske i Rusije u Centralnoj Aziji i na Bliskom istoku te nedostatak zajedničkih planova do ovog trenutka kompletnoj vezi daju više taktički nego strateški karakter.

Nema garancije da će dvije strane nastaviti uspjeh u izoliranju ekonomskih odnosa od političkih kontradiktornosti.

Rusija će se s istom sumnjom odnositi prema svakom specifičnom turskom utjecaju u dvije regije, Kavkazu i Centralnoj Aziji, u vjerskom, kulturnom i obrazovnom aspektu, čija je pozadina islamska orijentacija Vlade Partije pravde i razvoja. S druge strane, Turska strahuje da će Rusija primijeniti odlučniju politiku u Centralnoj Aziji, poput odnosa prema Ukrajini.

Posmatrači i politički analitičari u glavnom gradu Rusije smatraju da nije isključeno – kako vrijeme prolazi – ponovno pojavljivanje rusko-turskog historijskog rivaliteta (pored trećeg ključnog igrača u regiji, Irana) na nivou na kojem pragmatizam neće biti od koristi, ali ne u skorije vrijeme. Nema sumnje da mnoge stvari ovise o rješenju neokončanih regionalnih sporova i uplitanju kompletnih uzajamnih ekonomskih interesa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera