Poraz demokratije na Bliskom istoku

Piše: Mirnes Kovač

Nepunu sedmicu dana nakon što je 3. jula s vlasti svrgnut Muhamed Mursi, prvi demokratski izabrani predsjednik u povijesti Egipta, ova zemlja je već dobila najave za preko 12 milijardi dolara pomoći/ kredita od tri zaljevske monarhije – Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije i Kuvajta.

Svako dobronamjeran bi se obradovao ovako izdašnoj pomoći, posebice ako je zemlja kojoj se pomaže na ivici ekonomskog kolapsa, a nakon što je politički preživjela “kliničku smrt” putem, oksimoronski rečeno, “demokratskog vojnog udara”. Kakogod, mislim da podržavatelji vojnog udara uopće nemaju pojma koliko daleko i duboko su ovim činom udaljili svoj region od demokratije.

U tom smislu znakoviti su, recimo, argumenti dr. Anwara Gargasha, državnog ministra UAE-a za vanjske poslove, koji je u američkom magazinu Foreign Policy, hvaleći interventnu pomoć njegove zemlje prijelaznoj egipatskoj Vladi, ukazao na nekoliko koraka koje treba učiniti kako bi se “Arapsko proljeće” spasilo od kidnapovanja!?

“Egipatski narod izašao je s jasnom i snažnom porukom da političkom islamu ne može i ne treba dozvoliti da suzbije širu i popularnu volju za umjerenošću i tolerancijom”, napisao je ministar Gargash.

Pridike o promjenama

Ne bi nimalo čudilo da ovakva pridika o demokratskim promjenama dolazi iz neke države sa dugogodišnjom demokratskom tradicijom i kredibilitetom. Naprotiv, mapiranje budućeg “demokratskog” puta Egipta iznosi ministar monarhijski uređene države sa apsolutnom vlašću određenih porodica, u kojima svaka promjena na tronu uobičajeno bude popraćena nekom vrstom blagog vojnog udara. Slična je, ako ne i gora, situacija u ostale dvije zemlje, dva finansijski najjača i najodanija saveznika SAD-a na Bliskom istoku.

Ovo likovanje je sada možda i manje važno od činjenice da će ovaj slučaj u narednim decenijama odrediti debatu o demokratiji na Bliskom istoku uopće, a o islamu i demokraciji posebice. Ovdje ne treba miješati zagovornike tzv. “političkog islama” sa islamom kao vjerom.

“Islamski pokret” u savremenom smislu označava zagovornike političkih programa i ideja baziranih na vrijednostima islama uokvirenim u tumačenje postkolonijalnog religijskog revivalizma, učenja o obnavljanju životnog elana islama, kojemu je politika jedan od njegovih važnijih segmenata (od Džemat-i-islami u Pakistanu do Muslimanske braće Egiptu, En-Nahde u Tunisu i dr).

Naravno, performanse Muslimanskog bratstva u toku kratke vladavine i na zakonodavnom i na izvršnom nivou nisu nimalo oduševljavale. Nesnalaženje su pokazali u nekoliko polja, ali najveće su propuste napravili u domenu ekonomije, koja je ionako bila kritična. Prije izbora Braća su se na sva usta hvalili tzv. “Projektom preporoda” za razvoj Egipta, od čega se skoro ništa nije ispunilo.

Radi lakšeg sagledavanja ovdje ćemo skicirati pet stubova (igrača) koji su se iskristalizirali nakon što je 2011. godine zbačen Mubarak: islamisti, revolucionari (ulice), vojska, ostaci starog režima (felul) i tiha većina. Sve ove frakcije različito vide budućnost Egipta, ali nakon jedne godine vlasti linija između svih ovih ostalih i islamista se čvrsto povukla. Osim nedostatka reprezentativne stranačke politike, neuključivanje i nedavanje dovoljno prostora ostalim političkim akterima u periodu poslije Mubaraka bila je glavna primjedba Muslimanskoj braći.

Osim naslijeđenih veoma isprofiliranih antidemokratskih struktura (tzv. duboke države) oličenih u armiji, sudstvu i obavještajnom sektoru, mnogo pogubniji momenat nesnalaženja u vladavini jeste onaj koji se tiče ekonomije, odnosno onaj koji najizravnije pogađa sve kategorije egipatskog društva, a najviše onu zadnju – tihu većinu. A to je većina Egipćana koju je veoma lahko izvesti na ulicu da protestira i traži ulja, šećera i kruha, žustro pozivajući na pad vlasti. Uz to su tri godine tranzicijske nestabilnosti veoma žestoko udarile na glavne ekonomske grane ove države, najviše turizam.

Nestašice potrepština

Mursi i njegova Vlada su se mogli pravdati da nije moguće za godinu dana popraviti ekonomiju, ali nestašice osnovnih životnih potrepština, kao što su gorivo, plin i struja – to im se nije smjelo desiti. K tome, umjesto rješavanja glavnih životnih pitanja zemlje nova vlast se opteretila vještački induciranim ideološkim problemima. A oni su stvarali ne samo unutarnje strahove, već su producirali i vanjske animozitete. Muslimanska braća su nevjerovatno brzo uspjela stvoriti animozitet kod nekih vlada članica GCC-a, a naglo zbližavanje s Iranom izazvalo je pucanje prijateljstava sa nekadašnjim selefijskim saveznicima.

Iako je od prošle sedmice obećana pomoć novoj vlasti Egipta prešla cifru od 12 milijardi dolara, ipak su to samo obećanja. A dosadašnja obećanja kod Arapa znaju prilično sporo ići kada je u pitanju realizacija. Saudijska Arabija i UAE će Egiptu pokloniti po milijardu i pozajmiti još po dvije milijarde dolara. A Saudijci su uz to ponudili dvije milijarde u vrijednosti nafte i plina. Neki izvori napominju da su ovo tek prvi koraci. Kakvi god bili, opravdane su bojazni da bi mogli zakasniti.

Prema podacima egipatske Centralne banke, kada je zbačen Mubarak, Egipat je imao 36 milijardi dolara u stranim valutnim rezervama. Sada, dvije i pol godine kasnije, zemlja ima samo 14,9 milijardi rezervi, a situacija je alarmantna kada se ima u vidu da je prethodna cifra dovoljna za tri mjeseca uvoza (u 2012. Egipat je platio 56,8 milijardi dolara za uvezene robe).

Prema posljednjim izjavama koje je za Reuters dao bivši ministar za nabavke Bassem Ouda, zalihe brašna u Egiptu su ispod dvomjesečnih potreba, većinu brašna Egipat uvozi, a više od 50 posto kruha vlasti su subvencionirale. Osim toga, međunarodna podrška je izostala. Mnogo očekivani kredit MMF-a od 4,8 milijardi dolara je zapeo zbog nemogućnosti ispunjenja postavljenih uslova.

Američka godišnja pomoć od cca 1,5 milijardi dolara je, izgleda, jedina sigurna strana pomoć koja stiže u Egipat, od čega direktno 1,3 milijarde u ruke moćne Egipatske armije. Ukoliko bi se ova vrsta pomoći osporila, tj. ukoliko SAD, ipak, prizna da se u Egiptu desio vojni udar, onda je ekonomska, ali i politička situacija doista nepredvidiva.

Najveći problemi u Egiptu izgleda tek prestoje. Hoće li oni koji preuzmu vlast pronaći način da, kako su u predvečer vojnog udara 3. jula govorili, nanovo startuju demokratiju? Prognoze su prilično pesimistične u zemlji koja je duboko podijeljena i suočena sa potencijalnim građanskim konfliktom. Ne treba smetati s uma potencijale Muslimanske braće kao najorganiziranijeg civilnog pokreta i političke grupacije u zemlji. Braća su nasilnim izgonom iz demokratskog procesa, a k tome još najavom brojnih hapšenja njegovih vodećih ličnosti, ustvari, dovedena na “svoj teren”, na teren i u uslove u kojima su preživljavali preko 80 godina. 

Opasan presedan

Presedan kojim je svrgnut Mursi užasno je opasan, jer će ohrabriti nezadovoljne da svoje vlasti smjenjuju ne putem izbora, već prekidajući njihovu vladavinu ili, još pogubnije, pozivajući vojsku da to učini. Također, ovo šalje zastrašujuću poruku bilo gdje u svijetu i o demokratiji i o “demokratskim sredstvima” koje će njihovi oponenti koristiti. I, na kraju, jedan od glavnih strahova koji se u debati godinama protezao bio je sadržan u tezi da za pripadnike islamskih pokreta demokracija znači: jedna osoba – jedan glas – jedan put! Aludiralo je to na to da će oni, ukoliko se dokopaju vlasti, demokratski proces iskoristiti za uspostavljanje vjerske diktature.

Egipatski slučaj im, pak, daje sasvim drugačije argumente – da demokratiju u potpunosti odbace ili da učine sve, kao što je to nekada učinio Homeini i da osmisle vlastiti sistem kojim će svoju vlast zacementirati, a da im suzbijanje protivnika bude moto njihovog političkog djelovanja.

U bilo kojoj od ovih opcija izgubit će ne samo demokratija na Bliskom istoku, već i decenijska zalaganja njenih najglasnijih svjetskih zagovornika, priznale one ili ne da se u Egiptu desio vojni udar. Udar se sigurno desio na demokratiju i na njenu budućnost u ovom dijelu svijeta. A dugoročno je to poraz i stvarno kidnapovanje “Arapskog proljeća”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera