Poruka turskih protesta

Piše: Mirnes Kovač

Protesti koji posljednjih dana potresaju turske gradove, do sada najveći val demonstracija protiv vladavine AK Partije od njenog dolaska na vlast 2002. godine, sve više se po agendi, učesnicima i zahtjevima pretvaraju u “lični” sukob javnosti sa, do sada, izrazito popularnim turskim premijerom Recepom Tayyipom Erdoganom.

Sve je počelo na Taksimu, trgu koji nosi simboliku nove republikanske Turske, one koja je izašla kao spasonosno rješenje nakon raspada posljednje velike muslimanske imperije, Osmanskog carstva. 

Simbolika “osmanizma” itekako je prisutna u i oko protesta. Gezi park na Taksimu i najava obnove stare kasarne “Topcu Kislasi”, koja je do 1940. godine bila na ovom lokalitetu, samo je bila “kap koja je prelila čašu” u onome što veliki broj sekularnih Turaka percipira kao poteze koji idu ka blagoj, ali sve izraženijoj islamizaciji turskog društva.

Gezi park samo okidač

Neki turski opozicioni analitičari su, nakon što su se demonstracije proširile na nekoliko većih turskih gradova, ustvrdili kako je ovo “prvi javni poraz svemoćne slike i izuzetno popularnog imidža premijera Erdogana”, te kako mu je taj poraz nanio upravo narod. Situacija u vezi s podrškom Erdoganu znatno se promijenila i kod njegovih dojučerašnjih podržavatelja, poput utjecajnog turskog dnevnika Zaman, koji je objavio kako raskida ugovor i saradnju sa državnom novinskom agencijom Anadolija.

Jedna od glavnih odlika posljednjih protesta u Turskoj i dominantna linija komentara onih koji sagledavaju tok ovih događanja i njihove eventualne posljedice jeste fokusiranje protesta na lični nivo protiv premijera Erdogana.

Eksplozija srdžbe protiv Erdogana je, ustvari, odgovor na percepciju o njegovom sve većem autokratizmu

Jednostavno kazano, izgleda da je stvorena percepcija u javnosti da je “Taksim projekat” lična Erdoganova volja, a slučaj Gezi parka je samo okidač koji je pokrenuo nezadovoljstvo ranijim potezima koje je njegova Vlada poduzela: poput restrikcija u vezi s točenjem alkohola, zatim mjera podzemne željeznice u Ankari protiv ljubljenja u krugu metroa itd.

Međutim, očigledno je da su tursku javnost više iziritirali Erdoganovi komentari i populističke, a nimalo popularne izjave. Svi se slažu da su incidenti koji su pokrenuli proteste ustvari bili samo okidači, a da je u pozadini stvarni uzrok ovih demonstracija bitka za identitet zemlje: da li će Turska ostati sekularna ili će postati više islamski orijentirana.

Sekularisti, kojih u Turskoj ima znatan broj i različitih su političkih orijentacija, doživljavaju ove posljednje tendencije kao put ka vjerski obojenom autokratizmu.

Eksplozija srdžbe protiv Erdogana je, ustvari, odgovor na percepciju o njegovom sve većem autokratizmu.

Uloga armije

Protivnici ga optužuju da je odlučan Turcima nametnuti svoj svjetonazor. Najave izgradnje najvećeg aerodroma u svijetu, najveće džamije, zatim kanala koji će prolaziti kroz Bosfor, potom trećeg mosta preko Bosfora, koji je nazvan po sultanu Selimu Yavuzu (prilično omraženom osmanskom vladaru kod Turaka alevita) uz već pomenute “mjere” dovele su situaciju do ključanja. A žestok odgovor sigurnosnih snaga, prekomjerna upotreba sile po priznanju čelnika Vlade, dodatno su izrevoltirali i one koji su na proteklim izborima podržavali AK Partiju.

Vlada je sigurno mogla bolje iskomunicirati svoje namjere i politiku s narodom, kako s onima koji je podržavaju tako i sa svojim protivnciima. Iako će neki, bez obzira na to kako se vlast ponijela, zadržati svoje ekstremne animozitete prema vladajućoj AK Partiji, interesantno je da su mnogi dobronamjerni uočili priličan stupanj “zatrovanja vlašću” i gluhoće Erdoganove Vlade na dobronamjerne kritike.

U prošlosti bi ovakve situacije po svoj prilici završile vojnim udarima.

Naravno, radikalne grupe će pokušati iskoristiti ovu situaciju do maksimuma. Učinit će to i neki međunarodni faktori kojima se Turska sve više otima. I regionalni faktori će se obradovati Turskoj, koja se “zabavila svojim problemima”, nerijetko će i likovati, a u posljednje vrijeme isticani i hvaljeni “Turski model” će biti znatno diskreditiran u arapskom svijetu.

Interesantno je primijetiti da se u svoj priči više ne javljaju pozivi na intervenciju Turske armije, koja se dugo vremena doživljavala kao zaštitinik sekularne Turske republike. Htjeli to priznati ili ne, to je jedan od veoma važnih indikatora demokratizacije ove zemlje, koja se desila pod vlašću AK Partije. U prošlosti bi ovakve situacije po svoj prilici završile vojnim udarima. Tu ne treba isključiti i tenzije i protivljenje rješavanju kurdskog pitanja, kome se najviše protive ekstremni nacionalistički krugovi. Ipak, iako je AK Partija učinila značajne korake na demontiranju autokratskog militarizma, na tom putu njena elita sve više (za)pada u zamke i percepcije da se radi o vladavini jednog čovjeka i rastu autokratizma. Ona još, to je veoma značajan momenat, nije popravila stanje kada su u pitanju medijske slobode (još je zemlja sa najviše novinara u zatvorima), religijske slobode manjina, narušavanja ljudskih prava nacionalnih i etničkih manjina itd. 

Znatno je povećan standard života, deset puta je povećan izvoz, otvorena su teška politička pitanja, vojska je vraćena na mjesto koje joj u demokratskim sistemima pripada, Turska je otplatila dug MMF-u.

Unatoč svim propustima AK Partija bi, prema procjenama njenih najvećih kritičara, i sutra, kad bi se održali izbori, pobijedila. Decenija njene vlasti donijela je ovoj zemlji nezapamćen napredak. Naravno, ne smije se zaboraviti da je proces uspostavljanja uslova za stvaranje ekonomskog čuda u Turskoj počeo prije AK Partije i Erdogana, ali on se uveliko realizirao za vrijeme njegovog mandata. Znatno je povećan standard života, deset puta je povećan izvoz, otvorena su teška politička pitanja, vojska je vraćena na mjesto koje joj u demokratskim sistemima pripada, Turska je otplatila dug MMF-u.

Ipak, sve ove manifestacije “turskog ekonomskog čuda” ne mogu biti opravdanje za politiku koja će okretati glavu od glasa javnosti, upravo one javnosti koja je u Turskoj još izrazito divergentna, sa jakim sekularnim slojem koji je izgrađivan na rigidnom sekularizmu još od uspostave moderne Republike Turske. Taj sekularizam je, između ostalog, izgrađivan i na traumi raspada posljednje velike muslimanske imperije, koja je u dvadesetim godinama prošlog stoljeća u svom potonuću mogla povući i cjelokupnu tursku naciju. Zbog svega ovoga i novo potenciranje osmanizma u turskoj unutrašnjoj i vanjskoj politici, iako može imati pozitivne kulturološke potencijale, često se doživljava kao prijeteće.

Po Ustavu Erdogan se više ne može kandidirati za premijera, a naredni predsjednički izbori će se održati po novom direktnom sistemu izbora.

Unatoč Erdoganovoj popularnosti, protesti će ostaviti traga u narednom periodu. I to već naredne godine, kada se isprazni predsjednička stolica na koju Erdogan pretendira. Po Ustavu on se više ne može kandidirati za premijera, a naredni predsjednički izbori će se održati po novom direktnom sistemu izbora. Erdogan ne krije da predsjedničku funkciju, koja je sada više ceremonijalna, želi ojačati ovlastima, a njegovi kritičari s optužbama idu toliko daleko da ga optužuju da na taj način želi postati “Sultan”.

Svođenje računa

Ne treba sumnjati da Erdogan ima potencijal da iznenadi sve, ali je veoma važno pitanje ono koje je Erdoganu postavila novinarka Reutersa na press konferenciji pred njegov put za Maroko. Čini se da je stvarni problem kojeg Erdogan i njegov tim moraju riješiti upravo komuniciranje i oslušivanje glasa i zahtjeva javnosti.

Upitan je, podsjetimo, da li je shvatio “poruku” demonstranata i da li će smekšati svoj ton. Odgovorio je prilično osiono: “Kakvu poruku? Želim je čuti od vas! Kakav to mekši ton treba biti?” Istovremeno je optužio unutrašnje i vanjske grupe da žele naštetiti Turskoj. U stilu koji je, izgleda, bio veoma iritirajući za tursku javnost, još je dodao: “Mi ćemo svesti račune s njima.”

Izgleda da “poruku” još nije razumio i da će, prije toga, kao preduslov račune morati svesti prvo sa sobom i svojim najbližim saradnicima. I tu je, zasad, skoro najveći problem. Protesti u Turskoj su, a čini se da to do Erdogana teško dolazi, poziv na buđenje iz prevelike samoopijenosti vlašću. Ali, dakako, protesti su sigurno pokazatelj razvoja i sazrijevanja turske demokratije, za što zasluge, svakako, treba kreditirati upravo Erdoganu i njegovoj politici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera