Turska želi novi Balkan

Piše: Jelena Milić

U Sarajevu je, u okviru priprema za trilateralni sastanak na nivou šefova država Turske, BiH i Srbije koji će biti održan u Ankari 14. i 15. maja, održan sastanak predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojše Radmanovića, članova Predsjedništva BiH Bakira Izetbegović i Željka Komšića, ministara spoljnih  poslova BiH, Turske i Srbije Zlatka Lagumdžije, Ahmeta Davutoglua i Ivana Mrkića. Dogovoreno je da se ministarski trilateralni sastanci održavaju dva puta godišnje, a predsjednički jednom. Ministri su najavili da će na sastanku u Ankari četiri oblasti biti u centru pažnje – ekonomija, obrazovanje, kulturna saradnja i turizam.  Istaknuto je da postoje firme u sve tri zemlje koje su zainteresovane za to da rade zajednički u oblastima građevinarstva, energetike, infrastrukture i proizvodnje hrane, te da zajedno nastupaju na tržištima Bliskog istoka, Iraka i Afrike, gdje je i Turska.

Nastavak inicijative

Pripreme za ovaj susret su  nastavak inicijative počete još 2009. godine. Prvi neformalni sastanak je održan u Istanbulu 10. oktobra 2009. između ministara spoljnih poslova ove tri zemlje. Drugi sastanak ministara spoljnih poslova održan je u Ankari, 8. novembra 2009, kada se razgovaralo o značajnim pitanjima ustavnih izmena u BiH, a treći 14. decembra 2009. u Sarajevu.

Naredni sastanak ministara bio je u Beogradu, 15. januara 2010, kada je dogovoreno da BiH predloži svog ambasadora u Srbiji. Peti trilateralni sastanak održan je 9. februara 2010. godine u Istanbulu, kada su se sastali lideri ove tri zemlje u pratnji ministara spoljnih poslova. Ovaj sastanak je bio uvod u Balkanske samite i na njemu je usvojena Istanbulska deklaracija, čiji su ciljevi stvaranje trajnog mira, stabilnosti i dobrosusedskih odnosa. Drugi trilateralni Balkanski samit održan je u Karađorđevu 26. aprila 2011. godine. Tada, zbog srpske vojne neutralnosti, nije usvojen turski predlog deklaracije zbog neslaganja u vezi s terminom „evroatlantske“ integracije. Zvanični Beograd je i posle promene administracije 2012. godine nastavio proces trilateralne komunikacije, iako je Turska priznala Kosovo, zalaže se za celovitu BH, a i jedna je od velikih članica NATO-a. 

Ministri su najavili da će na sastanku u Ankari četiri oblasti biti u centru pažnje – ekonomija, obrazovanje, kulturna saradnja i turizam. Istaknuto je da postoje firme u sve tri zemlje koje su zainteresovane da rade zajednički u oblastima građevinarstva, energetike, infrastrukture i proizvodnje hrane, te da zajedno nastupaju na tržištima Bliskog istoka, Iraka i Afrike, gdje je i Turska.

Trend pojačane spoljnopolitičke aktivnosti Turske u regionu u potpunosti je saglasan sa spoljnopolitičkom doktrinom savremene Turske. Studija „Strategijska dubina – međunarodni položaj Turske“, čiji je autor sadašnji turski ministar inostranih poslova Ahmet Davutoglu, kao osnove nove turske multidimenzionalne spoljne politike postavlja delovanje na dva nivoa – globalnom, kroz jačanje saradnje i partnerskih odnosa sa NATO-om, EU-om, Rusijom, Kinom i regionalnom, koji se odnosi na približavanje i produbljivanje odnosa sa zemljama na Bliskom istoku, Kavkazu i Balkanu.

Balkan se spominje kao jedan od prioriteta novog koncepta spoljnopolitičkog delovanja Turske, čiji je interes za takvo aktiviranje potkrepljen brojnim kulturnim, ekonomskim i geostrateškim razlozima.

Turska svoje aktivnosti na Balkanu formalno temelji na pet ključnih faktora. Prvi je zajednička istorija sa narodima Balkana, koja se temelji na već spomenutom Otomanskom nasleđu. Drugi faktor je ljudski, odnosno na Balkanu trenutno živi skoro milion pripadnika turske manjine, a i druge muslimanske zajednice na Balkanu imaju formirane neraskidive veze sa Turskom. Geografski značaj Balkana za Tursku se ogleda u vezi između stabilnosti i mira na Balkanu sa daljim ekonomskim, kulturnim i političkim prosperitetom Turske, kao što svaka nestabilnost ugrožava dalji turski napredak. Iako ekonomska slika regiona nije na zavidnom nivou, Turska vidi interes u investicijama u infrastrukturu i učešću u privatizaciji još neprivatizovanih javnih preduzeća. Poslednji razlog, koji se u određenoj meri smatra i ključnim, jeste osiguravanje saveznika za buduće učešće Turske u EU-u.

Otvoreno pitanje

Inače, Turska je u poslednjih nekoliko godina aktivna i kao posrednik u smirivanju tenzija različitih frakcija Islamske zajednice u Srbiji.

Sam ministar Davotoglu rekao je da je ono što Turska želi novi Balkan, utemeljen na političkim vredostima, ekonomskoj međuzavisnosti, saradnji i kulturnoj harmoniji.

Sve ovo deluje vrlo logično, ali…

Da li je za region Zapadnog Balkana dobro da Turska ima sve veći uticaj, pogotovo kulturni i socijalni? Traženje detaljnijeg odgovora na ovo pitanje se zbog lažne političke korektnosti neretko izbegava.

Balkan se spominje kao jedan od prioriteta novog koncepta spoljnopolitičkog delovanja Turske, čiji je interes za takvo aktiviranje potkrepljen brojnim kulturnim, ekonomskim i geostrateškim razlozima.

Sa liberalnog stanovišta, proces integracija u EU mnogo je bolji za region, jer insitira na  jasnoj sekularnosti, borbi protiv diskriminacije, ravnopravnosti žena, na slobodi izražavanja, poštovanju kolektivnih prava, ali samo do nivoa ako ona ne zadiru u inidividualna prava. Evropa se polako oslobađa totalitarnih elemenata multikulturalnosti. Turska, s druge strane, u poslednjih nekoliko godina klizi ka konceptu suverene demokratije, ne obazirući se više toliko na kritike Zapada o stanju ljudskih, manjinskih i medijskih sloboda. Turska nije spremna ni na ozbiljnije suočavanje sa svojom genocidnom prošlošću, pa je i zato spremna smatrati da se ne trebamo mnogo natezati u vezi s pojmom genocida u Srebrenici, da je dovoljno izviniti se za zločine i ići dalje. Ovakav pristup Turska je, uostalom, demonstrirala i šire, usvajanjem politike nula nesporazuma sa susedima, bez obzira na prirode režima koji u njima vladaju, te smanjenim interesovanjem za proces pridruživanja EU-u.

Ostaje otvoreno pitanje da li su EU i SAD svesno ili nesmotreno ostavili ovoliki prostor za Turski upliv u region, te da li prate koliko on umanjuje dostignuća, kakva-takva, u demokratizaciji Zapadnog Bakana i uspostavljanju mehanizama tranzicione pravde, koja su upravo uz njihovu pomoć ostvarena. Nije nemoguće da im ovaj trend, ako će doneti stabilizaciju bez demokratizacije i ne smeta toliko, jer su obe sile zauzate mnogim drugim gorućim globalnim problemima. Pitanje je i to da li će makar tursko pojačano prisustvo u regionu, njeno članstvo u NATO-u, priznavanje Kosova i zalaganje za celovitu BH moći biti kontrateža uticaju Rusije na Balkanu, pre svega u Srbiji i u Republici Srpskoj?

Čini se da odnos prema Siriji, o kojem smo već ovde pisali, polako ponovo deli svet na pobornike strobizmarkovskog pristupa međunarodnim odnosima i na one druge, koji smatraju da se nekad mora intervenisati, iako to ne donosi direktan materijalni ineres, te promeniti tursku politiku nultog nesporazuma sa susedima. To bi moglo doprineti i rekalibraciji turske regionalne politike na način da saznamo šta su tačno političke vrednosti koje je Davutoglu spominjao.

Žestoke kritike

Turski premijer Tayip Erdogan sve žešće kritikuje sirijskog predsednika Bashara al-Assada, svog nekadašnjeg prijatelja, nazvavši ga i “mesarom”. Erdogan ističe kako će sirijski predsednik “platiti za desetine hiljada mrtvih građana”. Rusija i Kina, s druge strane, inače saveznici Srbije u nepriznavanju Kosova, te turski donedavni spoljnopolitički prioreteti, postavljeni u istu ravan sa EU-om i NATO-om još glasno ćute.

Sa liberalnog stanovišta, proces integracija u EU mnogo je bolji za region, jer insitira na jasnoj sekularnosti, borbi protiv diskriminacije, ravnopravnosti žena, na slobodi izražavanja, poštovanju kolektivnih prava, ali samo do nivoa ako ona ne zadiru u inidividualna prava.

Iako se Sirija kao tema verovatno neće naći na agendi predstojećeg trilateralnog samita, nije isključeno da sva tri druga relevatna aktera u regionu – EU, SAD i Rusija svoj odnos prema njemu, pa i prema ulozi Turske, počnu da procenjuju i na osnovu odnosa prema stavu o načinu zaustavljanja sukoba u Siriji. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog neprijatnih sličnosti do posledica oduguvlačenja zbog komplikovanosti intervencije, dilema u vezi s naoružavanjem pobunjenika, broja civilnih žrtava i globalnih implikacija delovanja i nedelovanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera