Hrvatska karta za EU i perspektiva Balkana

Piše: Davor Gjenero

Iako je još u ponedjeljak, najavljujući dolazak u Zagreb Štefana Fulea, komesara za proširenje, sa završnim izvještajem Europske komisije o monitoringu hrvatskoga pristupnog napretka, premijer Zoran Milanović rekao “ta priča je gotova, dakle, svoj smo posao obavili”, pred njim je, međutim, promijenio retoriku: “Bilo bi slavodobitno reći da je posao završen – završen je ovaj dio posla, ovo je kraj početka” i naglasio da je hrvatska administracija svjesna kako je Europska unija „work in progress“.

Hrvatska u Europsku uniju ulazi bez mehanizma daljnjeg monitoringa, što ga se za Bugarsku i Rumunjsku eufemistički naziva Mehanizmom suradnje i verifikacije, a kojim se sprečava evazija novca iz europskog proračuna nenamjenskom potrošnjom, ali i korupcijom u tim državama.

Hrvatska pristupa Europskoj uniji istovremeno s početkom funkcioniranja mehanizma europskog semestra, koji treba osigurati novu arhitekturu rasta i stabilnosti u EU-u do 2020. godine, a predviđa čvrste mehanizme kontrole javne potrošnje i proračunskog deficita država članica, do te mjere da državama koje ne ispunjavaju zadane kriterije može biti uskraćen pristup europskim strukturnim i razvojnim fondovima.

Pripremaju se mehanizmi nadzora funkcioniranja vladavine prava, pa tako neke manjkavosti, s kojima se Hrvatska uspjela „provući“ kroz pregovore i proces monitoringa, koji je uslijedio, sigurno dugoročno neće ostati nedirnute.

Sukob interesa

Iako se danas nastoji prikazati kao da je Hrvatska u pristupnom periodu, dakle od potpisivanja Ugovora o pristupanju u decembru 2011. godine, neposredno nakon parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila današnja administracija, do danas besprijekorno obavljala svoje obveze, to nije tako. 

Za sada je Hrvatskoj, naprimjer, uspjelo izbjeći uspostavljanje onakva sustava sprečavanja rizika od korupcije, na kakav se obvezala u pretpristupnom dijalogu.

Tada je bilo zakonski definirano uspostavljanje Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, koje je trebalo imati pravo nadzirati sve financijske transakcije državnih funkcionara, bez sudske odluke imati uvid u njihove bankovne račune, te u slučaju da se ustanovi kako se funkcioner našao u situaciji da zbog nekog privatnog interesa zapostavlja javni, pozvati ga na ostavku ili poduzeti druge mjere koje bi smanjile rizik korupcije u javnom životu.

Vlada Zorana Milanovića opstruirala je formiranje takve komisije, a sadašnji predsjednik Sabora još je kao opozicijski političar pred Ustavnim sudom pokrenuo postupak utvrđivanja nesklada tog zakona s Ustavom.

Sprečavanje rizika korupcije, što se u hrvatskom političkom metajeziku eufemistički naziva „sprečavanjem sukoba interesa“, već sad je uočljivo ozbiljan problem aktualne administracije, a nekoliko afera „sukoba interesa“ vezuje se uz premijera i njegove najbliže suradnike.

U tome je uspio i Ustavni je sud ukinuo najvažnije ovlasti Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, ali i naložio da se ono u najkraćem roku formira s bitno ograničenim ovlastima. Ono je, napokon, formirano, a njegovo formiranje prihvaćeno je kao, doduše zakašnjelo, ali ipak ispunjavanje jedne od deset točaka što ih je Europska komisija navela kao obveze Hrvatske u pristupnom razdoblju.

Ipak, sprečavanje rizika korupcije, što se u hrvatskom političkom metajeziku eufemistički naziva „sprečavanjem sukoba interesa“, već sad je uočljivo ozbiljan problem aktualne administracije, a nekoliko afera „sukoba interesa“ vezuje se uz premijera i njegove najbliže suradnike.

Sam Predsjednik Vlade pogođen je neugodnom činjenicom da banka kćer Nove ljubljanske banke (s kojom je bio povezan posljednji veliki hrvatski spor sa Slovenijom, što je generirao blokadu ratifikacije pristupnog ugovora s EU-om) pod hipotekom drži velik dio imovine njegovih roditelja i to zbog kredita što ga je ta banka dala firmi premijerova brata, koja ga, izgleda, neredovito otplaćuje.

Sukob interesa odnio je nedavno ministra turizma, pod sumnjom za kršenje zakona o sprečavanju sukoba interesa našao se ministar poljoprivrede, a i premijerov šef kabineta.

Nezavisno tijelo koje bi trebalo rješavati ovaj problem i donijeti konačne odluke, međutim, godinu dana nije funkcioniralo, a sada je ipak formirano i tek se očekuju njegove prve odluke.

Kao što je počela blijedjeti slika o prednosti vladajuće koalicije pred Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), povezana s uvjerenjem da su danas vladajući imuni od korupcije, tako su u pristupnom periodu izblijedjele i neke druge pretpostavke o apriornoj prednosti lijevo-liberalne koalicije u Hrvatskoj pred njenim konkurentima s desnice.

Radi se o porukama koje je sadašnja administracija upućivala prema regiji. Povoljan završetak monitoringa Hrvatske poruka je, prije svega, Crnoj Gori, koja je otvorila pregovore, Srbiji, koja bi trebala ispuniti kriterije za dobivanje datuma početka pregovora, ali i za ostale zemlje regije. Ona glasi: EU se nije zatvorila i uz napor je moguće ispuniti kriterije za punopravno članstvo. 

Slobodna mjesta

Ugledni njemački konzervativni europarlamentarac Elmar Brok, trenutni predsjednik Odbora za vanjske poslove Europskoga parlamenta, često je u vrijeme slovenskih blokada hrvatskog pristupanja Uniji Sloveniji poručivao „da nije prihvatljivo ponašanje putnika koji se tek ukrcao u autobus i onda pred idućom stanicom viče da autobus treba voziti dalje, jer da više nema mjesta za nove putnike“.

Unija sada nastoji dokazati „da u autobusu ima novih mjesta“, a Hrvatskoj je inicijativom njemačkih i francuskih parlamentaraca poslano jasno upozorenje da ona ne smije biti ta koja bi ubuduće „vikala kako više nema slobodnih mjesta“.

Hrvatski je sabor svojevremeno izglasao rezoluciju u kojoj se obvezao da u daljnjem procesu proširenja EU-a pristupanje zemalja iz regije neće uvjetovati rješavanjem bilateralnih pitanja.

Očekivanja od nove administracije bila su velika, a i njezine najave. Činilo se da će se Bosnom i Hercegovinom konačno zatvoriti granično pitanje i to ratifikacijom sporazuma predsjednika Tuđmana i Izetbegovića o razgraničenju dviju država, ali ratifikacija nije pokrenuta.

Danas u hrvatskoj političkoj javnosti postoji konsenzus da je bilo kakvo uvjetovanje, odnosno ucjenjivanje susjeda, neprihvatljivo, ali ostaje se vidjeti hoće li takav stav preživjeti prvi izazov za „ubrzano“ rješavanje bilateralnih problema.

Skor razdoblja od nešto više od godine dana, u kome Hrvatska ima status pristupnice Europskoj uniji, u regiji nije obilježen nekim ozbiljnim iskorakom hrvatske politike.

Očekivanja od nove administracije bila su velika, a i njezine najave. Činilo se da će se Bosnom i Hercegovinom konačno zatvoriti granično pitanje i to ratifikacijom sporazuma predsjednika Tuđmana i Izetbegovića o razgraničenju dviju država, ali ratifikacija nije pokrenuta.

Ona je trebala biti korak prema oživljavanju sporazuma Ploče-Neum dvojice predsjednika, kojim bi se sporno pitanje izgradnje mosta kopno-Pelješac u Hrvatskoj moglo definitivno skinuti s dnevnog reda.

Međutim, o mostu Komarna-Brijesta ponovno se govori kao da je to optimalno rješenje za povezivanje dubrovačke regije s korpusom hrvatske države, a sa najvažnijom susjedom se ne razgovara ozbiljno kako istovremeno riješiti pitanje povezanosti Hrvatske i prava BiH na efektivan pristup međunarodnim vodama Jadrana.

Iako je premijer Milanović iznenada posjetio Beograd i razgovarao s predsjednikom Vlade Srbije Ivicom Dačićem, zamrznuti odnosi Zagreba i Beograda, koji su takvi od smjene vlasti u Srbiji, time nisu odmrznuti.

Povlačenje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Haagu više se ne čini izglednim, jer Srbija ne pokazuje interes ispuniti uvjete koje Hrvatska za to postavlja: razriješiti pitanje nestalih osoba, završiti povrat umjetničkog blaga i arhiva i priznati agresiju Miloševićeva režima na Hrvatsku.

Hrvatska politika nadala se da će potporu u pristupanju susjednih država Europskoj uniji pretvoriti u svoje oruđe pozitivnog utjecaja na regiju, ali, osim do neke mjere u Crnoj Gori, nema previše interesa za takav oblik hrvatske pomoći.

Ne dogodi li se u kratkom roku neki ozbiljan preokret, Balkan će sve više padati u drugi plan europskog interesa, a Hrvatska bi, bez povoljnog balkanskog utjecaja, mogla postati nevažno mala, siromašna, rubna članica Unije. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera