Američko otuđenje od čovječnosti

Piše: Belen Fernandez

U danima nakon prošlosedmične pucnjave u Connecticutu, u kojem je 20-godišnji Adam Lanza ubio 27 osoba, među kojima 20 djece, Associated Press je citirao dio poruke saučešća koju je Sjedinjenim Američkim Državama poslao predsjednik Afganistana Hamid Karzai:

“Ovakvi incidenti se ne bi smjeli dešavati bilo gdje na svijetu”,  kazao je Karzai, dodavši da je Afganistan često izložen takvim tragedijama i da se Afganistanci mogu poistovjetiti sa onim koji su pogođeni ovim zločinom.”

Naravno, lista tragedija kojim su izloženi Afganistanci uključuje i američki zračni napad u kojem je ubijeno 18 civila u junu. To se desilo nedugo nakon članka New York Timesa o američkoj “listi za odstrel” i Obaminoj ulozi u odobravanju civilnih kolateralnih žrtva u inostranstvu.

Kada se uzme u obzir potpuni nedostatak ljudskog suosjećanja koje je SAD iskazao ka ostatku svijeta, vjerovatno nije iznenađenje što je repliciran nedostatak suosjećanja na nižem nivou, koji su na domaćem tlu prikazale ubice iz škola i njima slični.

Međutim, nema potrebe navoditi da su Predsjednikove suze rezervirane za nevojna krvoprolića domaćih civila.

Iskreni napor

Što se tiče Obaminog obećanja da će učiniti sve što može “da spriječi… da se ponove ovakve tragedije”, čini se da bi iskreni napor za sprečavanje morao uključiti i potpunu promjenu svijesti američkog društva.

U široko čitanom tekstu objavljenom nakon incidenta u Connecticutu pod nazivom “Ja sam majka Adama Lanze”, Liza Long opisuje njenu molbu socijalnom radniku da je posavjetuje šta da učini po pitanju mentalnog oboljenja svog sina tinejdžera Michaela, za koje ona kaže da se nekada manifestira nasiljem opasnim po život.

Očito je da je američki neoliberalni sistem u kojem je dobit važnija od ljudskog blagostanja, čime se otuđuju ljudi od društva, loš sistem za stvaranje mentalne stabilnosti i socijalne kohezije, te je naglašeno u kojoj mjeri mentalni poremećaji mogu biti simptom većih društvenih bolesti.

Odgovor je bio, jednostavno rečeno, “da Michael bude optužen za krivično djelo”.

Lizu Long je zasluženo kritizirala antropologinja Sarah Kendzior zbog narušavanja privatnosti svog bolesnog sina “pokretanjem medijske kampanje u kojoj ga je promovirala u budućeg masovnog ubicu”. Međutim, mnogi njeni stavovi su opravdani:

“Ne smatram da je mom sinu mjesto u zatvoru… Ali se čini da Sjedinjene Države koriste zatvor kao glavno rješenje za mentalno bolesne osobe. Prema izvještaju organizacije Human Rights Watch, broj mentalno oboljelih zatvorenika u američkim zatvorima se učetvorostručio od 2000. do 2006. godine.” 

Human Rights Watch je 2006. zaključio da zabilježena stopa mentalnih poremećaja pet puta veća među zatvorskom populacijom.

Long je navela “stigmu koja prati duševne bolesti i loš sistem zdravstvene zaštite” američkog društva, gdje su “državni centri za pomoć i bolnice pred kolapsom”, kao ključne motive za zatvorske kazne.

Sistem masovnog kažnjavanja

Ona je, također, navela da je Michael bio na “masi antipsihotika i lijekova za promjenu raspoloženja”, čime je skrenula pažnju na industriju poznatu po tome da ubire ogroman profit od nekontroliranog i pretjeranog propisivanja lijekova za liječenje mentalnih bolesti i poremećaja ponašanja.

Ti lijekovi su doveli do niza raznih komplikacija, kao što su ovisnost, depresija i iznenadna smrt, kao i do pretvaranja hiperaktivne djece u automate.

Što se tiče prakse da se pretjerana zatvaranja koriste za izvor prihoda, korisno je obratiti pažnju na analizu advokata Johna W. Whiteheada, koja je objavljena ranije ove godine:

“U doba kada sloboda sve više postaje izuzetak umjesto pravila, zatvaranje Amerikanaca u privatne zatvore u vlasništvu mega-korporacija se pretvorilo u kravu muzaru za velike kompanije… Danas, u doba kada države pokušavaju uštedjeti novac tako što koriste zatvore privatnih kompanija, manjkavi i kaznama skloni američki ‘sistem pravde’ je zamijenjen još lošijim i podmuklijim oblikom masovne kazne zasnovane na dobiti i svrsishodnosti.”

Očito je da je američki neoliberalni sistem, u kojem je dobit važnija od ljudskog blagostanja, čime se otuđuju ljudi od društva, loš sistem za stvaranje mentalne stabilnosti i socijalne kohezije, te je naglašeno u kojoj mjeri mentalni poremećaji mogu biti simptom većih društvenih bolesti.

Sjedinjene Američke Države imaju daleko najveći broj ubistava po glavi stanovnika od svih razvijenih zemalja.

Bez spekuliranja o detaljima Lanzinog mentalnog stanja ili o njegovim motivima, ipak je korisno skrenuti pažnju na kontekst u kojem su nastali ti događaji.

Opsesija uspjehom

Za početak, američka opsesija individualnim uspjehom i vlastitim dostignućima je izolacijski fenomen koji stvara pritisak koji često nije tako prisutan u društvima koja pridaju veću vrijednost porodici i zajednici.

Sigurno je da tendencija Vlade da promovira prokorporativnu politiku na štetu većine stanovništva dodatno pogoršava individualnu izolaciju.

Televizijski programi i videoigre koji veličaju nasilje možda imaju ulogu u smanjenju saosjećanja i nerealnom shvatanju ljudske patnje, realnosti koja je već ugrožena državnom politikom blažene ratobornosti, te ubijanjem iz daljine i dehumanizacijom “ostalih” – sve to negira vlastitu humanost.

Što se tiče jednostavnosti kupovine oružja u zemlji slobodnih, koje omogućavaju domaće orgije nasilja, Washington Post je objavio grafiku u kojoj su navedeni podaci Ujedinjenih naroda o ubistvima vatrenim oružjem u 32 razvijene zemlje, gdje je u sažetku napisano:

“Sjedinjene Američke Države imaju daleko najveći broj ubistava po glavi stanovnika od svih razvijenih zemalja. Prema podacima do kojih je došao UN, Sjedinjene Države imaju četiri puta veći broj ubistava vatrenim oružjem po stanovniku u odnosu na Tursku i Švicarsku, koje zajedno dijele treće mjesto. Stopa ubistava vatrenim oružjem u SAD-u je 20 puta veća od prosjeka svih drugih zemalja na grafici. To znači da su 20 puta veće šanse da Amerikanac bude ubijen vatrenim oružjem nego neko iz druge razvijene zemlje.”

Na kraju, kontrola oružja je samo jedno od mnogih pitanja sa kojim se mora pozabaviti zemlja koja bi sama sebe trebala proglasiti mentalno oboljelom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera