Analitičari: Izrael je ‘anektirao’ palestinsku ekonomiju

Rat u Gazi ubrzava izraelsku “aneksiju” palestinske ekonomije, tvrde analitičari koji smatraju da je ta ekonomija već desetljećima ograničena dogovorima koji su uslijedili nakon mirovnih sporazuma iz Osla.

Rat koji traje od 7. oktobra uništio je većinu Gaze, no utjecao je i na javne finansije i širu ekonomiju okupirane Zapadne obale.

Izrael steže obruč oko Palestinske samouprave koja vlada dijelovima tog područja, zadržavajući porezne prihode koje prikuplja u njeno ime, rekao je ekonomist Adel Samara za agenciju France Presse, a prenosi Hina.

Standard Palestinaca ugrožen je i zabranama ulaska radnicima koji su radili unutar Izraela i padom turizma koji se najviše očitovao izostankom božićne sezone u Bethlehemu, smještenom na Zapadnoj obali.

Samara ističe da, “tehnički govoreći, pod izraelskom okupacijom ne postoji palestinska ekonomija – izraelska ekonomija praktički je anektirala našu”.

Palestinska ekonomija u većem dijelu funkcionira na temelju Pariskog protokola iz 1994, koji je kontrolu nad granicama teritorija dao isključivo Izraelu koji ima prava i prikupljati carine i porez na dodanu vrijednost za Palestinsku samoupravu.

Izrael stalno koristi te ovlasti kako bi palestinske vlasti lišio nužnih prihoda.

Zadržavanje novca

Rat u Gazi to je dodatno pojačao, tvrdi Samara. Većina prihoda od carina od 7. oktobra ne završava u palestinskom budžetu, piše francuska agencija.

“Bez tih prihoda Palestinska samouprava ima poteškoća u isplatama plata javnih službenika i tekućim troškovima”, rekao je Taher al-Labadi, istraživač u Francuskom institutu za Bliski Istok.

Norveška je u februaru Palestinskoj samoupravi prenijela 115 miliona eura od Izraela, nakon dogovora o odmrzavanju dijela poreza.

Gotovo svim palestinskim radnicima trenutno je zabranjeno ući u Izrael zbog rada, što je značajno povećalo nezaposlenost na palestinskim teritorijama.

Palestinski premijer Mohamed Mustafa govori o “finansijskoj krizi bez presedana”, u kojoj je deficit vlade narastao na sedam milijardi dolara, što je više od trećine BDP-a palestinskih teritorija.

Pariski protokol, kao i sporazumi iz Osla iz 1993. i 1995. pod kojim je potpisan, trebao je biti na snazi pet godina, do formiranja palestinske države.

No, zbog izostanka dugotrajnog mirovnog dogovora on je još na snazi za gotovo sve aspekte palestinske ekonomije. Protokol guši i investicije jer, ističe Samara, Izrael kontrolira “zemlju, resurse i izvore vode” palestinskih teritorija.

Želi li neka tvornica ili kompanija pristup tim resursima na Zapadnoj obali, mora prvo dobiti odobrenje Izraela.

Pritisak desničara

Situacija se dodatno postrožila pod vlašću krajnjih desničara, izraelskim ministrom sigurnosti Itamarom Ben-Gvirom i finansija Bezalelom Smotrichem, obojicom naseljenicima na Zapadnoj obali.

Kritičari ih optužuju da ucjenjuju premijera Benjamina Netanyahua jer mu drže tanku većinu u parlamentu. S tim se slaže izraelski politolog Michael Milshtein.

“Ne dopuštajući palestinskim radnicima ulazak u Izrael i lišavanjem Palestinaca prihoda od poreza, Ben-Gvir i Smotrich žele zbaciti Palestinsku samoupravu koju smatraju neprijateljem”, rekao je.

“To je način kolektivnog kažnjavanja Palestinaca koje, također, smatraju neprijateljima”.

Milshtein ističe da je prije 7. oktobra gotovo trećina prihoda Zapadne obale dolazila od zarade gotovo 193.000 Palestinaca koji su radili u Izraelu. Danas ih je samo između osam i devet hiljada, rekao je.

On ukazuje na drugu struju mišljenja u Izraelu, onu centrističkog ministra Bennyja Gantza i konzervativnog zastupnika Gideona Saara.

Oni žele omogućiti povratak palestinskih radnika kako bi se izbjegla pobuna na Zapadnoj obali u vrijeme dok su izraelske snage već rastegnute zbog sukoba u Gazi i na granici s Libanom.

Milshtein smatra kako je stav izraelskog premijera bliži Gantzovom.