Može li se djeci zabraniti upotreba mobitela?

Sve većom popularizacijom mobilnih telefona, ti sveprisutni uređaji za komunikaciju su postali sastavni dio života maloljetnika širom svijeta. Prvo su se našli u rukama starijih maloljetnika, ali svakodnevno postaju svakodnevnica i predpuberterske djece. Za neke roditelje davanje mobilnog telefona djeci je bila nužda, za druge je bila prilika za dobiju koji sat vremena “za sebe”. Nije rijetkost u kafićima i restoranima vidjeti roditelje koji djeci mlađoj od deset godina daju mobitele kako bi na njima igrali videoigre ili gledali crtane filmove na YouTubeu, kako bi “na miru” mogli razgovarati. Slična praksa je uobičajena i u domovima, kada roditelji žele gledati utakmicu, film, kuhati ručak ili, jednostavno, žele se u tišini odmoriti poslije posla.

Sarajka Emina majka je dvoje djece. Njen stariji sin, danas 15-godišnjak, mobitel ima već dvije godine, a njena 12-godišnja kćerka dobila je telefon ovog ljeta. U oba slučaja, navodi, razlog je bio potreba i način da bude stalno u kontaktu s njima, iako priznaje da joj je ova odluka stvorila određenu anksioznost.

Opasnosti koje vrebaju na društvenim mrežama

“Danas je gotovo postalo nemoguće biti u toku sa svim šta se dešava. Djeca komuniciraju s prijateljima o školi, treninzima, šta god… Imaju svoje Viber i WhatsApp grupe, ko zna šta sve ne, preko kojih dobijaju sve informacije koje im trebaju. Pokušavam biti u toku, ali iskreno, ne mogu sve pohvatati. Telefon sam im kupila da mogu znati gdje su, da se mogu javiti ako škola ili trening ranije završi”, objašnjava.

“I koliko god mi je drago što mogu, bar u teoriji, znati u svakom trenutku gdje su mi djeca, brine me zbog svih opasnosti koje vrebaju na društvenim mrežama i internetu, za šta najčešće i koriste telefone, ali i zbog potencijalnih posljedica po njihovo zdravlje, ako po cijeli dan gledaju u ekrane. Moja generacija bi po cijeli dan bila vani, igrala se, ganjala se… Čini mi se da danas djeca više vremena provedu gledajući u telefone nego što se igraju.”

Ipak priznaje kako zna da je “danas društvo takvo da ako djeca ne budu imali telefone, bit će u neku ruku gurnuti u stranu, neće imati prijatelja”, i to joj je “strašno”.

Kako sve više djece provode sate i sate na telefonima, zemlje traži način kako da se izbori s tim problemom. Neke zemlje su uvele zabrane korištenja telefona u školama, dok, primjera, radi Kina planira otići korak dalje i uvesti velika ograničenja za korištenje ovih uređaja među maloljetnicima.

Iskustva iz svijeta: Ograničenja, zabrane

Prema prijedlogu Kineske administracije za cyber prostor, maloljetnici od 16 do 18 godina mogli bi provesti dva sata dnevno na telefonima, djeca od osam do 16 godina dobila bi jedan sat, dok bi djeca do osam godina imala samo osam minuta. Osim toga, maloljetnim osobama bi bio zabranjen pristup internetu na telefonima od 22:00 sati navečer do 6:00 sati ujutro.

Upitno je kako bi ovakva ograničenja bila provediva u praksi, odnosno koliko bi se ovakvo nešto moglo uraditi izvan Kine, poznatoj po znatno drugačijem odnosu ka svojoj populaciji od ostatka svijeta, ali jasno ukazuje na ozbiljnost problema korištenja mobitela među maloljetnicima.

Psihologinja Dženana Hrlović ističe da su pametni telefoni omogućili lagan i jednostavan pristup znanju i informacijama općenito, ali da djeca i mladi rijetko koriste pametne telefone u ove svrhe. Kako kaže, češće je ta upotreba vezana za zabavu i socijalnu komunikaciju, koja je potpuno drugačija, neopterećena prostorom na kojem fizički živimo, ali sa sobom nosi i sasvim drugačije rizike.

U tom svijetu gdje ljudi žive savršene živote nameću se nerealne norme i standardi koji negativno utječu na sliku o sebi, posebno u periodu adolescencije, kada mladi grade identitet i kada se često upoređuju s drugima. Hrlović navodi da se negativne posljedice još otkrivaju i da se trenutno provode brojna istraživanja na ovom polju.

Sve češće se govori o pojavi pseudoautizma

“Stručnjaci sve češće povezuju određena ponašanja vezana za upotrebu pametnih telefona s ponašanjima karakterističnim za ovisnosti, poput kompulzivne potrebe da se neprestano provjerava status notifikacija, izražene anksioznosti povezane s nedostupnošću pametnog telefona, promjenama u raspoloženju vezanim za upotrebu pametnog telefona, osjećaj gubitka kontrole i slično. To se dalje negativno odražava na pažnju, posebno u obrazovnom kontekstu, potom na kvalitetu sna, pa i na mentalno zdravlje u kontekstu sve češće pojave anksioznosti i depresije. Većina nas imala je prilike uočiti i/ili iskusiti takva ponašanja kod sebe, svoje djece ili drugih bliskih osoba.”

Hrlović navodi da se kod manje djece, uz sve navedeno, mogu pojaviti i druge posljedice, pa se sve češće govori o pojavi pseudoautizma kao direktnoj posljedici pretjerane upotrebe interneta, koji je maloj djeci najčešće dostupan putem pametnih telefona.

“Povećana anksioznost vezana za socijalne situacije i usamljenost su autistične crte koje se povezuju i s pretjeranom upotrebom pametnih telefona. Iz iskustva u obrazovnom sektoru mogu reći da se kod djece također mogu pojaviti i teškoće s govorom i izražavanjem posebno na maternjem jeziku te se djeca često lakše izražavaju i komuniciraju na engleskom jeziku, koji je preovladavajući jezik online komunikacije i dostupnih internet sadržaja.”

Ovdje je važno spomenuti i činjenicu da pametni telefoni povećavaju izloženost djece i mladih online predatorima, što je rastući rizik na globalnom nivou. Imajući u vidu težinu navedenih posljedica, jasno je da postoji izražena potreba da se ograniči upotreba, ne samo mobilnih telefona, nego i drugih tehnologija koje omogućavaju neograničen ili djelomično ograniče  pristup internetu, kaže Hrlović.

Dostupne tehnologije koristiti za vlastitu dobrobit

Što se tiče samih ograničenja, ističe da je teoretski moguće ograničiti upotrebu pametnih telefona, kao i bilo čega drugog te da dio roditelja slična ograničenja već prakticira. Međutim, pitanje je na koji način bi se opća zabrana provodila, odnosno koliko lako bi je bilo “zaobići”?

“O posljedicama takve odluke je teško govoriti, jer one zavise od više faktora, najprije od toga koji se cilj tom zabranom želi postići – da li samo prevenirati negativne posljedice ili nešto drugo? Pitanje je i šta bi zabrana podrazumijevala: da li samo zabranu pristupa tom uređaju ili pristupa internetu općenito, određenim aplikacijama, sadržajima? Samim tim se nameće pitanje je šta bi se u tom slučaju dogodilo s drugim uređajima koji omogućavaju pristup internetu? Gotovo svi sadržaji dostupni na pametnim telefonima dostupni su i na računarima, tabletima i slično. Da li bi i tu bila uvedena neka ograničenja?”

Ono za čime globalno postoji potreba jeste da se dostupne tehnologije počnu koristiti za vlastitu dobrobit, kroz upotrebu s ciljem povećanja znanja, produktivnosti, te olakšavanje svakodnevnih zadataka, navodi Hrlović.

“A to je nešto što, čini se, tek trebamo naučiti.”

Kako kaže, iz ugla obrazovanja riječ je o izazovnom zadatku, jer je upotreba tehnologije do sada uglavnom bila nesistematična i nelimitirana te većina odraslih zapravo pametne telefone ne koristi u navedene svrhe, a upravo odrasli su modeli po kojima djeca uče.

Svakodnevna upotreba konstantno raste

Prema istraživanju “Medijske navike djece i stavovi roditelja“, koje su 2020. godine realizirali Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) i UNICEF, u saradnji s agencijom Custom Concept, provedenom u Bosni i Hercegovini, navodi se da većina djece (83,5 posto) u tipičnoj sedmici tokom školske godine svakodnevno koristi mobilni/pametni telefon i njegova svakodnevna upotreba raste s uzrastom djece – svakodnevno ga koristi 73 posto djece uzrasta sedam do 10 godina, 83 posto djece uzrasta 11 do 14 godina i 94 posto adolescenata.

Starija djeca u Bosni i Hercegovini u načelu svakodnevno budu na internetu (80 posto djece uzrasta 11 do 14 godina te 93 posto adolescenata, dok u uzrastu sedam do 10 godina taj procent pada na 61 posto).

Za očekivati je da se situacija nije promijenila do danas te da slično vrijedi i za ostale zemlje regije, ali i šire, što ukazuje na to da, priznali mi to sebi ili ne, djeca danas gotovo da ne mogu bez pametnih telefona.