Sead Vegara: ‘Filmofil’ približava kvalitetan film publici, ali joj ne podilazi

Od samog početka postojanja, specijalizirani filmski portal Filmofil.ba, koji slavi 10 godina postojanja, gradio je, prema riječima njegovog pokretača, reputaciju ozbiljnog filmskog portala.

Osnivač i urednik portala Sead Vegara u razgovoru za Al Jazeeru kaže kako je glavni cilj portala približiti kvalitetan film širokim narodnim masama, a da im se ne podilazi.

• Kako je nastala ideja o pokretanju portala Filmofil i kakvi su bili počeci? Jesu li za jedan takav projekt bili dovoljni samo entuzijazam i ljubav prema filmu?

– Prvobitna ideja je bila pokretanje filmskog časopisa, koji se trebao zvati FILMska klasika & reMAKE. To je ujedno bila i tema mog diplomskog rada na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku žurnalistike, pod mentorstvom prof. dr. Besima Spahića. Ali, kako je štampa još i tada bila na izdisaju (riječ je o 2010), ideja koliko god potencijala imala, nije mogla biti realizovana. Do 1. januara 2014, kada je startao sa radom filmski portal Filmofil, proveo sam vrijeme pišući o filmu, kritike, recenzije i tematske tekstove, za razne strane i domaće štampane i internet publikacije. U tih nešto manje od četiri godine nailazio sam na popriličnu nezainteresovanost medija za takvu vrstu novinarstva, bar kada su u pitanju ozbiljni tekstovi o filmu, te sam se i odlučio da dugogodišnje iskustvo pretvorim u nešto konkretno, a to će biti upravo Filmofil – kao portal namijenjen svim ljubiteljima sedme umjetnosti. Filmofil je krenuo i opstao svih ovih 10 godina iz entuzijazma i neizmjerne ljubavi prema filmu, zalaganjem male ekipe, čiji se sastav mijenjao, a osnovicu su svojevremeno činili Mirza Skenderagić, Braco Kartal i ja, dok je sada u Filmofilovom timu i nezamjenljivi Nino Romić.

• Kako je Filmofil evoluirao tokom protekle decenije? Koje su to prepreke s kojima se tim suočavao?

– Od samih početaka originalnost portala se ogledala prvenstveno u pristupu i načinu pisanja tekstova koji nije bio tipični copy-paste raznih vijesti, već znalački napisan komentar ili dodatak na iste. Ono po čemu se ističe Filmofil jesu tri originalne rubrike “Play It Again, Sam“, “Tribute to“ i “Kinematografski ovisnik“ u kojima do izražaja dolazi sva genijalnost autora. Tako da je Filmofil od početka imao “u kamenu zacrtanu“ originalnost, koja je kroz ovih 10 godina dovela do toga da je portal zaista autentičan u svom izražaju.

Kao prepreke sa kojima smo se sretali, možda ne najznačajnije, ali svakako bitne, bile su one “finansijske prirode“ – kako saradnicima obezbijediti pristojan honorar? Sve je to s početka išlo, kako sam već rekao, iz entuzijazma i ljubavi prema filmu i filmskoj umjetnosti, ali kako je vrijeme odmicalo i tekstovi na portalu se gomilali, saradnici sve više angažovali, nisam imao izbora (obraza) nego da ih na izvjestan način, odvajajući od svoje plate, “finansijski stimulišem“ (tada sam bio zaposlen u Oslobođenju). Svakako, u određenom momentu, proradio je i marketing, te su svi dobijeni novci uloženi u plaćanje saradnika i reklame.

• Filmofil ima dugu listu saradnika, uključujući i istaknute filmske profesionalce. Kako su ova partnerstva doprinijela razvoju portala i filmske scene u regiji?

– Koliko god impresivna lista saradnika Filmofila bila, trenutačnu “kičmu“ portala činimo Nino Romić i ja. Nezamjenljivi, nenadmašni Nino Romić kao vrstan poznavalac sedme umjetnosti u svojim tekstovima isijava toliko filmofilsko znanje, te je u stanju od jedne obične i trivijalne vijesti sačiniti autorski tekst. Da je izgradio reputaciju ozbiljnog filmskog portala Filmofil je pokazao kroz saradnju sa istaknutim filmskim profesionalcima, ljudima iz branše, od kojih su se najviše istakli filmska teoretičarka prof. dr. Lejla Panjeta, filmolog Vesko Kadić, filmski kritičar Duško Dimitrovski, te sada već slobodno možemo reći najbolji filmski kritičar u Bosni i Hercegovini, Mirza Skenderagić. Također, Filmofil ima i tu sreću da uz odobrenje autora prenosi tekstove iz Slobodne Dalmacije i to najagilnijeg filmskog kritičara i novinara iz susjedne nam Hrvatske, Marka Njegića. Jedan period Filmofila obilježili su svojim tekstovima Marinela Domančić, Benjamin Hasić, Segor Hadžagić, Sanita Bajramović i Mirnes Alispahić.

• Filmofil je ostvario saradnju sa Sarajevo Film Festivalom, tačnije segmentom Talents Sarajevo, te AJB DOC festivalom. Kako vidite svoju ulogu u podršci lokalnim i regionalnim filmskim inicijativama?

– Čini se posve normalnim da jedan filmski portal najveću saradnju ima sa filmskim festivalima, a Sarajevo Film Festival je najveći u regiji. Koliko god SFF bio prepoznat i jedinstveni brend u filmskom svijetu, u Evropi i šire, sa Filmofilom je ostvario saradnju jedino kroz nekoliko godina objavljivanjem kritika mladih kritičara na portalu, koje su pisane u sklopu Talents Sarajevo popratnog programa Festivala. U nekoliko navrata godinama postojanja portala pokušavao sam dogovoriti svojevrsnu promociju Filmofila na SFF-u, ali sam uvijek nailazio na neodobravanje i “zatvorena vrata“. Prvenstveni cilj Filmofila je popularizacija filmske umjetnosti kroz sveobuhvatno izvještavanje o novostima iz filmske industrije koje su na portalu predstavljene na svjež i inovativan način, a kao jedan od bitnih ciljeva je i promocija domaćih filmskih autora i već etabliranih projekata.

Osim SFF-a, jedan drugi već sada dosta dobro etablirani festival dokumentarnog filma AJB DOC već četiri godine uspješno sarađuje sa Filmofilom. Na to sam veoma ponosan, jer su se kolege sa AJB DOC-a pokazale i više nego otvorene za dogovor i napredak, a još k tome i profesionalne.

• Koliko je za prethodnih 10 godina objavljeno tekstova i recenzija na Filmofilu?

– Na portalu je za 10 godina objavljeno preko 12.000 članaka, od kojih je najmanje 800 recenzija recentnih filmova. Pomenute tri originalne rubrike sadrže recenzije filmskih klasika, tematske tekstove, intervjue sa filmskim radnicima, kolumne i sve to ide u korak s vremenom. Sadržaj je zaista raznovrstan, tako da u tzv. klasičnim rubrikama, novosti, trailers i TV, možete pročitati i saznati o najnovijim filmovima i serijama. Posebno bih istakao kolumne “Iz bh. filmske čitanke“ Mirze Skenderagića, gdje autor piše kako o kultnim, tako i modernim bh. filmovima, te “Mala povijest bh. kratkometražnog filma“ autora Veska Kadića.

• Kako birate projekte i filmove o kojima ćete pisati?

– Što se tiče filmskih tema koje obrađujem(o), imam tu sreću da pored Oslobođenja radim i za portal Al Jazeere kao spoljni saradnik za film i filmsku umjetnost, te iste te tekstove objavljujem na Filmofilu. Obično su to recenzije i kritike filmova sa kinorepertoara, temati o značajnim i aktuelnim dešavanjima i pravcima u filmskoj industriji.

• Koji su planovi i ciljevi Filmofila u narednim godinama?

– Približiti kvalitetan film širokim narodnim masama, a da im se ne podilazi, sa namjerom da obrazujemo i vaspitamo pravu filmsku publiku. Napore i strast u proizvodnji pokretnih slika, pogotovo domaćih filmskih autora, u svijetu koji vapi za novim naraštajima, tim portala Filmofil već 10 godine predstavlja sa neskrivenim ponosom i trudom, i istrajat će u toj namjeri i u budućnosti. Samo neka je zdravlja, posla i dobrih filmova.

• Autor ste kratkometražnog igranog filma (X-MEN). Koliko ste zadovoljni prijemom filma kod publike i možemo li uskoro očekivati neki novi film?

– Premijera mog kratkog igranog filma (X-MEN), za koji potpisujem scenarij i režiju, održana je na 29. Sarajevo Film Festivalu u okviru programa BH Film. Sama premijera nije mogla proći bolje. Publika je reagovala na najbolji mogući način. Sam film je nastao u produkciji Udruženja Realstage Sarajevo u vlasništvu producenta Ishaka Jalimama, u izvršnoj produkciji Kristine Jeličanin. Scenarij filma (X-MEN) predstavlja izdvojeni segment iz scenarija za dugometražni igrani film Srce subotnje večeri, čiji sam također autor. Riječ je o kratkometražnoj komediji smještenoj u “neka ne baš tako davna vremena“ kada su postojale videoteke kao oaze mira i spokoja istinskih filmofila. Priča je to u kojoj se susrećemo sa četvoricom likova, dva videotekara i dvije mušterije, koji za kratko vrijeme odaju počast Quentinu Tarantinu, ali i onome što Martin Scorsese naziva “vožnjama u luna-parkovima“ – stripovskim filmovima.

Dvojica videotekara jednog poslijepodneva svjedoče naprasitom ponašanju jedne mušterije, koju će na sebi svojstven način, obojica “filmski obrazovati“, samo da bi se jedan od njih dvojice, videotekar koji voli jasne, čvrste, “prave filmove“, pokazati kao neznalica kada je u pitanju tada (a i sada duboko ukorijenjen) holivudski trend snimanja “stripovskih filmova“. S obzirom na tematiku i vremenski period u kojem se odvija radnja, u periodu između 2005. i 2008. godine, najplodnije vrijeme za videotekarsku branšu, kratkometražni film (X-MEN) snimljen je u crno-bijeloj fotografiji (direktor fotografije je Amel Đikoli, kostimografkinja Lejla Hodžić), time odajući počast samim, ne baš tako davnim vremenima, ali i dugometražnom ostvarenju Kevina Smitha Clerks (Trgovci, 1994). (X-MEN) je nagrađen na 5. Bihać Avantura Film Festivalu, a dalje slijedi priprema i rad na dugometražnom filmu Srce subotnje večeri.