AJB DOC: Kako je izgledao život u Mariupolju pod opsadom

Kada je ukrajinski grad Mariupolj opkoljen u proljeće 2022. godine, italijanski novinar Maurizio Vezzosi bio je očevidac te opsade. Nakon prodora ruskih trupa, ponekad je bio i jedini zapadni novinar koji je izvještavao iz tog grada, odlučivši do kraja svjedočiti onome što će postati jedna od najznačajnijih i najokrutnijih epizoda rata u Ukrajini.

Njegove videobilješke svakodnevnog života u gradu pod opsadom našle su svoje mjesto u filmu Proljeće u Mariupolju, kojeg je rediteljski uobličio Matteo Ferrarini, a koji će biti prikazan u Takmičarskom programu 6. AJB DOC Film Festivala.

“Rediteljsko gledište imalo je ključnu ulogu u procesu struktuiranja filma: Matteo i ja smo konstantno razmjenjivali ideje, kao i ostatak tima produkcijske kuće SmallBoss, i to je pokretačka snaga koja stoji iza ovog filma”, kaže Vezzosi.

• Koje okolnosti su Vas odvele u Ukrajinu u proljeće 2022. godine?

– Još kao tinejdžer sam bio očaran historijom i politikom postsovjetskog doba. Tokom odrastanja, taj interes je postao dio moje profesije. Događaje u Ukrajini počeo sam pratiti i prije sukoba na Majdanu 2013. godine, a potom sam nastavio dokumentirati ukrajinski sukob od njegove rane faze.

Tokom perioda takozvanog “zamrznutog sukoba”, koji je uslijedio nakon sporazuma iz Minska, sukob u Donbasu uglavnom je bio zanemaren u mainstream medijima. Uprkos tome, milioni ljudi godinama su trpili posljedice, a političke napetosti u konačnici eskalirale, što je dovelo do rata velikih razmjera s kojim se Evropa trenutno suočava.

• U Mariupolj ste stigli sredinom marta, nekoliko sedmica nakon početka ruske invazije. Zbog čega ste odabrali baš taj grad?

– Mariupolj je imao značajnu važnost kao industrijski centar, glavna pomorska luka u Donbasu koja je bila pod ukrajinskom kontrolom i bio je središte bataljona Azov. Imajući to u vidu, smatrao sam da će vjerovatno uslijediti velika bitka za grad.

Nadao sam se mirnom ishodu, nečemu sličnom onome što se dogodilo u Hersonu ili Melitopolju 24. februara 2022. godine, gdje su teške borbe izbjegnute ruskim i ukrajinskim sporazumima. Gradovi nisu pretrpjeli velika razaranja i nije bilo posljedica po civile. Nažalost, taj optimizam se pokazao neutemeljenim.

• U određenim trenucima bili ste jedini zapadni novinar u Mariupolju. Kako ste se osjećali i zbog čega ste odlučili da ipak ostanete tu?

– Izvještavanje s teritorija pod kontrolom Rusije postalo je neka vrsta tabua u zapadnoevropskom mainstream novinarstvu. Nikada nisam prihvatao takva ograničenja i smatrao sam da je važno pomjeriti se s medijske mrtve tačke.

Zrak u Mariupolju mirisao je na smrt i požar i ujedao za oči. Kao i svi drugi koji su bili blokirani u tom gradu, često sam morao paziti dok hodam ulicom kako ne bih gazio leševe, a nerijetko sam viđao pse koji jedu njihove ostatke. Nisam snimao ni objavljivao te scene, jer smatram da se rat može dokumentovati bez senzacionalizma i takvih morbidnih scena.

Preživjeti u gradu tokom blokade bio je zahtjevan poduhvat. Stanovnici su mjesecima preživljavali bez plina, vode, grijanja i struje. Februar, mart i april bili su toliko hladni da je zima odnijela živote mnogih starih, nemoćnih i bolesnih osoba.

Ljudi su sedmicama tražili utočište u podzemnim skloništima gdje sam ponekad i ja spavao. Higijenske uvjete u tim skloništima teško je i zamisliti. Izlazak iz podzemlja podrazumijevao je rizik, a mnogi su stradali prilikom prelaska gradskih ulica u potrazi za hranom, pitkom vodom ili svojim najmilijim. Na fonu toga, deseci, ako ne i stotine ljudi mi se obraćalo u pokušaju da dođu do informacija ili uspostave kontakt sa svojim rođacima u područjima gdje je telefonska mreža još uvijek bila u funkciji.

Stanovnici Mariupolja bili su potpuno izolovani od vanjskog svijeta. Redovno su se čudili zbog susreta s italijanskim novinarom, a na prvu bi uglavnom bili sumnjičavi. Moje znanje ruskog jezika je to značajno olakšavalo. Zahvaljujući tom znanju uspio sam proći mnoge kontrolne tačke u gradu i izvan njega. Odlazio bih iz grada na dan-dva i vraćao se sa lijekovima, dječijom hranom i drugim potrepštinama. Sa svojim vozačem sam često pomagao mještanima da dođu do rodbine ili prijatelja izvan grada.

• Grad je bio pod opsadom i izložen svakodnevnim bombardiranjima ruskih snaga. Sjećate li se svojih reakcija i osjećaja u tim trenucima?

– Strah je univerzalni osjećaj tokom rata, čak i među najhrabrijim vojnicima, i taj osjećaj često djeluje i kao određena vrsta zaštite. Ključno je, naravno, ne dopustiti strahu da diktira vaše postupke. Kada odlučite raditi u ratnom oruženju, morate prihvatiti tu realnost.

Sjećam se svega, osim svojih reakcija. Teško je razmišljati u trenucima u kojima morate kontrolisati svoje emocije, posebno imajući u vidu stalnu izloženost ekstremnim i suprotstavljenim osjećajima. Ovo će možda zvučati cinično, ali nije: predstavljanje dehumanizirane perspektive rata bilo bi potpuno besmisleno.

• Iz Vaše perspektive, što je stanovnicima Mariupolja bilo najstrašnije, a šta najteže?

– U osnovi, to je bila borba za prihvatanje surove stvarnosti u kojoj su živjeli. Osjećali su se kao pijuni političke igre koja se igra bez obzira na njihovo dobro. Za mnoge Ruse i Ukrajince ovo nije bila samo vanjska invazija, već i građanski sukob, koji podsjeća na Balkan. Mnoge porodice su ostale podijeljene linijom fronta, s pričama o rođacima koji se bore na suprotstavljenim stranama. Kao što su se neki Rusi pridružili ukrajinskim snagama, postoje i Ukrajinci koji su se pridruživali ruskim snagama od 2014. godine. Većina ukrajinskih oficira služila je zajedno sa svojim ruskim kolegama u Crvenoj armiji i to je samo jedan od mnogih primjera koje bih mogao dati.

Film Proljeće u Mariupolju bit će prikazan u okviru Takmičarskog programa šestog AJB DOC festivala u utorak, 12. septembra (od 18:00 sati) u Cineplexxu.