Kako je zloglasni logor pretvoren u luksuzno odmaralište

Ivo Marković iz sela Pobori iznad Budve imao je samo osam godina kada je u martu 1942. godine s majkom, braćom, sestrom i njenom djecom odveden na austrougarsku tvrđavu Mamula iz 19. stoljeća, smještenu na ostrvu Lastavica, koju su italijanski vojnici tokom Drugog svjetskog rata pretvorili u koncentracioni logor.

Jedan od prvih zatvorenika Mamule – u kojem je bilo pritvoreno više od 2.000 ljudi, mahom civila mučenih i izgladnjivanih do smrti – ni u najluđim snovima nije mogao pomisliti da će mjesto nekadašnjeg stradanja, na koje je iz godine u godinu odlazio odati počast stradalim sugrađanima, decenijama poslije biti pretvoreno u luksuzno odmaralište, s marinom, spa centrom, barom, restoranima i plesnim podijumom na kojem će se bogati ljudi zabavljati.

U nevjerici je bio i novinar i dokumentarista Aleksandar Reljić kada je saznao da je crnogorska vlada ostrvo Lastavica površine 32.000 kvadrata s austrougarskom tvrđavom Mamula dala švicarsko-egipatskoj kompaniji Orascom u dugoročni zakup od 49 godina. Sedam godina radio je na dokumentarnom filmu Mamula All Inclusive – koji transformaciju Mamule, simbola stradanja i antifašističke borbe, u luksuzno odmaralište, prikazuje upravo iz ugla bivšeg logoraša Ive Markovića.

Vlast je prolazna, lični interesi nisu

“Želio sam napraviti univerzalnu priču kojom ću prikazati taj fenomen u kojem je novac najvažniji i briše sve pred sobom, pa i mesta sećanja i pijeteta, te uopšte ljudskih stradanja”, kaže Reljić.

Premijera filma, koji je realizovan u produkciji “Greenfield Production” iz Novog Sada, uz podršku Centra za građansko obrazovanje, Filmskog centra Srbije i Al Jazeere Balkans, premijerno će biti prikazan u sklopu programa Suočavanje s prošlošću 29. Sarajevo Film Festivala.

Samo 15 dana nakon što je Daliborka Uljarević iz Centra za građansko obrazovanje iz Podgorice, kao potomkinja logorašice sa Mamule, iznijela priču o transformaciji ostrva 2017. godine na Sajmu istinitih priča (True Stories Market), koji se održava u okviru programa Suočavanje s prošlošću SFF-a, Reljić se zaputio na Mamulu da dokumentuje tu priču.

“Morao sam brzo reagovati kako bih uhvatio nultu tačku mog filma, trenutak u kom je ostrvo još uvek onakvo kakvo je bilo decenijama nakon zatvaranja logora i kada na njega još uvek dolaze boračke organizacije pre ulaska investitora”, prisjeća se Reljić.

Lokalno stanovništvo, aktivisti, crnogorske nevladine organizacije i preživjeli logoraši, poput Markovića, organizovali su brojne proteste protiv namjere crnogorskih vlasti i predlagali da se Mamula pretvori u kulturno-obrazovni centar i muzej žrtava fašizma. Međutim, za vlast je ponuda egipatskog tajkuna Samija Sawirisa bila primamljivija. Ipak, Reljić im u filmu ne daje prostora.

“Ja se njima uopšte ne bavim, a crnogorski establišment i te elite sam u filmu predstavio kao neku vrstu prolaznosti. Jer vidimo da vlast jeste prolazna, ali ono što nije je taj projekat ostaje”, pojašnjava.

“Zbog toga mi je bilo jako važno ući u celi taj proces i i pratiti ga iz godine u godinu i posmatrati društvene, političke, pa na koncu i ljudske procese i transformacije vezane za tu priču”, dodaje.

Falsifikovanje historije zarad političke korektnosti

Nije rijedak slučaj, kaže, da se na mjestima stradanja i zločina održavaju zabavni sadržaji, da se zatvori i kazamati pretvaraju u mjesta zabave, no vjerovatno je, ističe, prvi slučaj da se od koncentracionog logora napravi hotel.

“Sada na Mamuli na jednom mestu možete dobiti luksuzan odmor i dobro se zabaviti, no kako je to mesto simbol stradanja, tako i žrtve postaju dio zabave”, govori.

Pitanje je da li će posjetioci saznati pravu istinu, s obzirom na to da su investitori od početka termin “nekadašnji logor” zamijenili terminom “zatvor”. Osim toga, memorijalna galerija i spomen-soba, čiju su izgradnju u sklopu ovog luksuznog hotelskog kompleksta od početka obećavali, nije izgrađena ni godinu nakon otvaranja hotel ostrva “Mamula Island”.

“Ona nije izgrađena još uvek, pa o njenom sadržaju ne mogu da sudim. Ono čega se plašim je da će se tu nastaviti manupulacija, jer su i tokom rada na projektu izbegavali to mesto nazvati nekadašnjim logorom, već su koristili termin nekadašnji zatvor. A velika je razlika između logora i zatvora i čini mi se da će neke stvari biti falsifikovane”, kaže.

“Zbog toga mi je bilo važno da to istaknem i napravim distinkciju između onoga što je važno investitoru i kulture sećanja”, ističe.

Važnost istine i kulture sjećanja

Tokom dugogodišnje karijere Reljić je snimio niz filmova u kojima se bavi ljudskim pravima i kulturom sjećanja.

“Otkad se bavim novinarstvom pokušavam da se bavim temama koje je neophodno otvarati u ovom društvu i koje neguju kulturu sećanja. Ali bezbroj puta mi se činilo da samo jurišam na vetrenjače”, kaže.

Ipak, u toj borbi za zdravo društvo koje počiva na istini i kulturi sjećanja ne odustaje.

“Ukoliko želimo da živimo u društvu u kojem će političke elite manipulisati našim životima, što poslednjih više od 30 godina uostalom i živimo, onda nam kultura sećanja zaista neće biti važna. Jer, ona je najveći neprijatelj političkih elita koje na taj način pokušavaju manipulisati društvom i koriste je kao alat za vladavinu”, kaže Reljić i nada se da ćemo kao društvo na kraju ipak shvatiti njenu važnost.