Sarajevska knjižara ‘Bajkologija’ – mjesto susreta djece i knjige

Sva djeca svijeta odrastaju u priče, bajke, odnosno knjige. Međutim, savremeni brzi i digitalni način života je znatno ugrozio čitanje kao poželjnu naviku i pristupačnost knjige roditeljima i djeci.

Takvo stanje Anela Hakalović je vidjela priliku za sebe i otvaranje specijalizirane dječije knjižare „Bajkologija“ kao multifunkcionalnog prostora u kojem se, osim bogatog prodajnog asortimana dječijih knjiga, održavaju i edukativne radionice za djecu i roditelje. Dječija knjižara je nastavak priče koju je počela prije dvije godine blogom “Bajkologija”.

Polazeći od pretpostavke da knjižare predstavljaju važan aspekt u njegovanju čitalačke kulture, te da su ključna spona između izdavača i korisnika, osnovni cilj dječije knjižare je podizanje društvene svijesti o važnosti rane pismenosti i čitalačke kulture.

Realizaciju projekta dječije knjižare podržala je Fondacija Mozaik kroz svoj program StartUp studio.

Tim povodom razgovaramo sa osnivačicom dječije knjižare, Anelom Hakalović.

• Koliko se pridaje značaj književnosti za djecu u bosanskohercegovačkom društvu u poređenju sa susjedima i Evropom?

– Prije odgovora na pitanje da li se i koliko pridaje značaj književnosti za djecu u bosanskohercegovačkom društvu, trebali bismo sebi objasniti ko se zapravo bavi i ko bi se trebao baviti dječijom književnošću. Književnost za djecu je svojevrsno granično područje književnosti i nju izdvaja to što je namijenjena specijaliziranom krugu čitatelja, pa se često zbog toga smatra takozvanom niskom ili trivijalnom književnošću. U naučnom smislu, književnost za djecu najčešće se proučava se pedagoškim studijima ili u okviru usmene ili tradicionalne književnosti.

Neriješeno pitanje svrhe umjetničke produkcije za djecu, uz generalnu tendenciju infantilizacije i komercijalizacije sadržaja za djecu, dovela nas je do toga da književnost za djecu postoji kao kulturna pojava, ali da ne postoji adekvatno proučavanje i evaluacija ove vrste umjetničke produkcije. Književna kritika koja bi ozbiljno tematizirala knjige za djecu, barem kod nas, ne postoji. Rijetka su književna djela namijenjena djeci kojima se priznaje status umjetničkog djela. Tada najčešće kažemo da se radi o djelu koje govori o univerzalnim vrijednostima, da to djelo nadilazi dobnu ograničenost, te da ga mogu čitati i djeca i odrasli. Dakle, da bismo priznali vrijednost književnom djelu potrebno je da ga izvučemo iz korpusa dječije književnosti i da mu dodamo atribut univerzalnosti.

Na našim prostorima dominantan način proučavanja književnosti za djecu bio je onaj koji je određeno književno djelo za djecu vrednovao na temelju didaktičke vrijednosti tog djela. Vrijednost djela se mjeri moralnom poukom koju želimo prenijeti djeci. I to je uglavnom pogrešan pristup jer djeca u ranoj dobi nisu sposobna za tu vrstu apstraktnog razmišljanja.

Posljednjih godina i do nas dolaze rezultati različitih istraživanja u kojima se govori da je čitanje u prvim godinama izuzetno važno za kognitivni razvoj djeteta, da se čitanjem povećaju intelektualne sposobnosti djeteta i da je čitanje djeci u prvim godinama bitan preduslov za kasnije razvijanje čitalačke pismenosti (iz koje su djeca u Bosni i Hercegovini pokazala izrazito loše rezultate na međunarodnim istraživanjima proteklih godina). Mnoge evropske zemlje, uvažavajući rezultate navedenih istraživanja, su kreirale državne kampanje za promociju čitanja i programe koji roditeljima omogućavaju da se bolje upoznaju s dobrobitima čitanja u ranoj dobi.

Sve ovo prethodno navedeno dovodi nas u jednu haotičnu situaciju u kojoj roditelj, kao primarni posrednik između knjige i djeteta, ne može da se snađe. Većina roditelja nisu književni kritičari ili teoretičari i previše bi bilo očekivati da mogu pročitati svaku knjigu namijenjenu njihovom djetetu, da mogu analizirati sadržaj i donijeti neki kritički sud. Istovremeno, ne postoji neka instanca koja bi im pomogla u ovom procesu i prepušteni su sami sebi.

S jedne strane, imamo situaciju da se književnost za djecu smješta u domen zabave, da se knjige za djecu prodaju na isti način kao igračke, da su dominantne slikovnice transkripti popularnih crtanih filmova, da su knjige za djecu nelektorisane, bez navođenja autorstva. S druge strane, imamo istraživanja koja naglašavaju da je čitanje djeci skoro siguran garant kasnijeg akademskog uspjeha djeteta.

U svemu ovome, pomalo se gubi iz vida činjenica da književnost, pa ni ona za djecu nema i ne bi trebala imati neku praktičnu svrhu. Kao što kaže Dževad Karahasan u jednom od svojih intervjua: književnost nam neće pomoći da uhvatimo zeca. Ona je u praktičnom smislu gotovo potpuno beskorisna. Međutim, ipak postoji od samog nastanka čovječanstva i vjerovatno je najvažniji izraz humanizma i civilizacije. Ona nam pomaže da bolje razumijemo svijet oko sebe i onaj u sebi.

Dakle, u bosanskohercegovačkom društvu se ne pridaje dovoljno važnosti književnosti za djecu. Međutim, to nije samo manjkavost našeg sistema obrazovanja. Potrebno je da kao društvo u cjelini radimo više na obrazovanju djece, da ozbiljnije shvatamo i književnost i djecu.

• Često možemo čuti stavove da se nikad manje nije čitalo, ali projekti koji su slični Vašem pokazuju da su ipak knjiga i čitaoci otporni na sve društvene izazove. Kako planirate privući publiku u Vašu knjižaru?

– Iskreno vjerujem da ne postoji dijete koje ne voli priče. Kada bi se djeca pitala, roditelji bi im svaki dan čitali knjige i priče.

Iako su djeca naša primarna publika, mi se zapravo moramo obraćati roditeljima. U našem društvu sigurno postoji dovoljno kritična masa roditelja koji su svjesni i prisutni u svom roditeljstvu, koju shvataju da je čitanje djeci važno i koji čitaju djeci. Naš cilj je da radimo i na podizanju svijesti o važnosti čitanja, da privučemo roditelje koji do sada nisu čitali djeci, da im pomognemo oko izbora knjiga itd.

Međutim, kod nas postoji i problem percepcije knjižara. Kada govorimo o knjižarama, takva mjesta asociramo najčešće s papirnicama i prodavnicama kancelarijskog materijala. Naš cilj je da posjetitelje privučemo malo drugačijim konceptom knjižare odnosno da se vratimo izvornom konceptu knjižare. Želimo da se djeca, ali i odrasli, osjećaju ugodno u jednom takvom prostoru, da mogu izabrati knjigu, razgovarati o knjigama, prelistati slikovnice itd. Uz osnovni rad knjižare, radit ćemo i radionice sa djecom, pričat ćemo i čitati priče…

• Živimo u vremenu kada je digitalizacija uveliko ugrozila porodičnu atmosferu i postala glavna preokupacija djece. Kako odvojiti mlade od ekrana i približiti im i omiliti knjigu?

– Poznato je da digitalni sadržaji imaju drugačiji način djelovanja na djecu u odnosu, na primjer, na čitanje. Oni uglavnom pasiviziraju gledatelja (posebno u ranom uzrastu) i jednostavnije ih je konzumirati. Radi se o jednosmjernom procesu u kojem brže primamo poruke i nemamo vremena za kritički odmak.

Ipak, smatram da nije potrebno demonizirati tehnologiju. Potrebno je raditi na digitalnoj i medijskoj pismenosti s djecom. To je jedan od izazova savremenog roditeljstva, ali i današnjeg obrazovnog sistema. Današnja djeca, kao digitalni urođenici, tehnologiju i internet koriste intuitivno i općenito im nije potrebno tehnološko opismenjavanje u kontekstu vještina korištenja. Međutim, potrebno im je, kao i svima nama, više znanja o upravljanju vremenom provedenom u svijetu digitalnih medija.

Digitalni svijet i savremene tehnologije mogu biti izuzetno korisne ako se koriste na pravi način. Digitalno pripovijedanje, korištenje augmentirane stvarnosti su samo neki od primjera pametnih načina korištenja tehnologije. S obzirom da djeca danas ne poznaju svijet prije društvenih mreža i da su prisutni u tom obliku društvenosti (posredno ili neposredno) od samog rođenja, moramo razmišljati i o tome kako ih naučiti da budu odgovorni prema sebi i drugima u tom svijetu.

„Bajkologija“ će također u svom programu imati radionice i projekte koji će biti vezane za teme digitalne i medijske pismenosti djece.

• Bez čitanja, odnosno novih spoznaja nema promjena niti pojedinca niti kolektiva. Slažete li se da ste kroz svoj raniji rad na blogu i sad kroz knjižaru upravo na putu odgajanja novih, boljih generacija koje će imati vještine i znanja da mijenjaju naše društvo?

– Nama kao društvu je potreban sistematičan pristup ovoj problematici, potrebno nam je razvijanje kritičke svijesti kod djece kroz obrazovanje i povećanje društvene svijesti o važnosti obrazovanja kao koncepta koji nadilazi koncept školovanja. Međutim, smatram da je svaki individualni doprinos važan. Upravo s takvim uvjerenjem sam i pokrenula ovaj projekt, prvo kao blog, pa sada u vidu dječije specijalizirane knjižare koja se uskoro otvara. Često potcjenjujemo naše društvo u smislu da nema dovoljno interesa za umjetnost, kulturu, pa i književnost za djecu u ovom slučaju. Naravno da književnost ne može nikada imati neku vrstu masovne popularnosti, ali to nije ni potrebno. Ono što nam je potrebno je infrastruktura koja će omogućiti uslove za razvoj kritične društvene mase koja misli.