Nikad nisam stao na skije, snijeg zapravo ne mogu da smislim, ni na planinu višu od 2.000 metara nikad se nisam popeo, ali mi nema većeg uživanja zimskim vikendom od gledanja svih skijaških disciplina – posebno skokova. U tom sportu posebno su istaknuti Slovenke i Slovenci. Ne samo da u Sloveniji vole taj sport, kao što vole i druge sportove i uživaju u njima – bilo rekreativno, bilo profesionalno, pojedinačno čak i više nego ekipno – nego su jednostavno (i s pravom) ponosni na svakoga koji/koja se usudi i stati na vrh skakaonice, tamo u oblacima.
Ovo, dakle, neće biti sjećanje na neke historijske uspjehe u alpskom skijanju, poput onoga koji je napravio Jure Franko na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. godine, niti priča o Mateji Svet, Tini Maze ili Ilki Štuhec, nego o jednom skijašu skakaču, zapravo letaču.
I opet, ni o Primožu Ulagi, braći Debelak, svakom od članova porodice Tepeš, ni o Robertu Kranjecu, o mnogima kojima sam se divio svih ovih godina, nego o jednom Peri, zapravo Peteru, najstarijem u porodici Prevc, čovjeku koji je osvojio sve što se u skijaškim skokovima osvojiti moglo i koji se ovog vikenda, trijumfalno kako bi drugačije, na svojoj Planici oprostio od sporta kojem je posvetio cijeli život.
Sjećanje na pobjede
Skijaški skokovi neobična su kombinacija hrabrosti i ludosti, atletizma i vještine, imaju svoja komplicirana pravila u kojima nije cilj skočiti samo više od drugih, nego učiniti to sa puno stila (što po svom ukusu ocjenjuje pet sudija), uvažavati činjenicu koji je gate s kojeg se krenulo i kakav je vjetar, koliko snažan i odakle dolazi. A Peter Prevc znao je i skakati duže od drugih, imati puno bolji stil (za što je znao dobiti i svih pet 20-ica, a na prste mogu se prebrojati oni kojima je to uspjelo), te svojim skokovima „zanemarivati“ i odakle je krenuo i s kakvim se vjetrom suočavao.
Ne znam zašto i kako, ali sjećam se mnogih njegovih pobjeda, gotovo svih svjetskih titula i olimpijskih medalja (posebno one zlatne, u tzv. mixed teamu na Olimpijskim igrama u Pekingu), osvojene Četiri skakaonice 2016, iste godine kad je postao svjetski prvak u letovima, a na kraju sezone i ukupni pobjednik Svjetskog kupa.
I godinu ranije bio je ukupno najbolji, ali… ispriječila su se pravila. U posljednjem skoku sezone, naravno na Planici, konačnu pobjedu uskratio mu je reprezentativni kolega Jurij Tepeš, osvojivši prvo mjesto – koji metar, odnosno koji bod ispred Prevca. Iako je na kraju imao isti broj bodova kao i Severin Freund iz Njemačke, Peter Prevc je imao manje pobjeda u sezoni.
No, naredna sezona, 2015/16, bila je njegova. Slavio je u 15 nastupa (te još sedam puta bio na postolju) što je rekord koji je drugima ostao nedostižan. Osvojio je tada i rekordna 2.303 boda u sezoni ostavivši Freunda iza sebe za 800 bodova. O takvom rezultatu ove sezone najbolji na svijetu, Stefan Kraft ili prošlogodišnji najbolji, Ryoyu Kobayashi mogu samo sanjati.
Poštenje i skromnost velikog sportiste
U skijaškim skokovima nema puno emocija, nema rasprave sa sudijama, niti ljutnje na protivnike (kako to znaju u drugim sportovima), nego si sam na vrhu skakaonice, fokusiran na ponor koji je pred tobom, čekaš zastavicu kojom ti trener signalizira da možeš krenuti u nastojanju da ostvariš što duži i elegantniji let, te dotakneš onu liniju koja pokazuje koliko je dovoljno za prvo mjesto (i na koju dolijećeš brzinom od nekih 130 na sat).
I nakon što sletiš, možeš biti zadovoljan ili ne, sretan ili nesretan, radovati se pobjedi ili pokazati respekt prema boljem od sebe. Sve je to Peter Prevc znao i mogao, generacije su ga uvažavale i poštovale, kolege i treneri hvalili njegovo poštenje i skromnost.
„Volio bih da me kolege pamte po tome što smo ponekad zajedno nešto radili. I nadam se da sam mlađima dokazao da nije važno što imaš, da nije važna ni oprema, nego da su i osobni izbori ti koji mogu donijeti uspjeh“, rekao je Prevc najavljujući kraj karijere.
Odlazak u velikom stilu
Na kraju, odletio je „Peter Veliki“ u velikom stilu. Završnica Svjetskog kupa održava se tradicionalno na Planici, uvijek to bude prvog proljetnog vikenda i po pravilu se tamo okupi mnoštvo zaljubljenika u skijaške skokove, bez obzira jesu li najbolji u sezoni već poznati ili slijede napetosti do posljednjeg skoka. Jer, kao što rekoh, Slovenci vole sport… Raduje se, pleše i pjeva, navija za svoje i pozdravlja najbolje bez obzira odakle dolazili (i zbog čega je svakom zaljubljeniku u sport, uključujući i autora, želja biti jednog dana dio te vesele atmosfere).
Proteklih dana je, očekivano, zbog Petera Prevca sve bilo posebno i drugačije. Prvo mu je lijepu oproštajnu čestitku uputila sestra Nika, osvojivši titulu najbolje u sezoni, pa je emotivno proslavio pobjedu u petak (čime je i rasterećen pritiska u posljednjem nastupu koji je slijedio za dva dana), a onda ga je u nedjelju, nakon posljednjeg skoka karijere na doskočištu dočekala cijela porodica i doslovno svaki od takmičara mu stisnuo ruku. (Pardon, jedan od članova porodice, također i kolega, čekao je na vrhu skakaonice da se smire emocije. Domen, još jedan iz sportske dinastije Prevc, pobrinuo se da doživljaj bude potpun – popeo se na postolje, osvojio drugo mjesto i najavio nove uspjehe.)
A ja… i dalje se neću radovati snijegu, niti ću se s proljeća penjati više od dva kilometra u vis, nego ću se radovati skijaškim skokovima uz nadu da ću jednog dana uživo vidjeti i to čudo – letaonicu na Planici.