Na samom početku knjige poezije Velibora Čolića piše: „U hindiuzmu je mantra kratka molitva kojoj se pripisuje osobita moć. Prema hinduističkoj tradiciji pomoću mantre može se steći duhovna snaga i blagoslov. Ponekad je mantra osjećaj znanja i sreće“.
Velibor Čolić se rodio u Odžaku, Bosna i Hercegovina. Rat u bivšoj Jugoslaviji ga je ostavio bez domovine. Čolić je odjednom postao izbjeglica i našao se u Francuskoj, zemlji u kojoj mu je sve bilo strano – od mentaliteta do jezika.
Kažu da nijedan čovjek nije ostrvo, ali je onaj koji je prinuđen da napusti svoju domovinu često upravo to – ostrvo. Suočen sa tim da li da potone ili preživi, a većina nažalost potone, jedini način preživljavanja bude da naučite jezik i prilagodite se kulturi u kojoj ste našli utočište.
Čolić je jedan od „preživjelih“. Brzo je naučio francuski jezik, ali je naučio i pisati i misliti na francuskom. Tek nakon skoro tri decenije vratio se svom maternjem jeziku i prostoru sa kojeg je potekao.
Nije to samo poezija o autorovom životu
I vrijedilo je. Autor je na 50-ak strana poezije izlio svu gorčinu, tugu, nadu ratne tragedije koju je doživio i kasnije emigrantske sudbine koja ga je zadesila.
Ali, ovo nikako nije samo poezija o autorovom životu. Cijelo vrijeme on pjeva o tragediji domovine i dobrih ljudi zemlje Bosne, pa tako u jednoj od pjesama kaže:
Svima njima pišem.
Svima njima kažem, dobri moji Bosanci:
Za onoga koji odlazi i za one koji ostaju, postoje dvije jeseni.
Ova Čolićeva knjiga je istovremeno i omaž svim dobrim ljudima zemlje Bosne i svim ostalim nedužnim koji su stradali u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, svim onim koji vječno spavaju u zemlji natopljenom krvlju. Ali i svim onim, koji su kao i autor, bez svoje krivice postali apatridi. Prinuđeni da govore, pišu i misle na nekim drugim jezicima.
Čolić je svjestan da nakon takvog „udesa“ sudbine, čovjek nema više šansi da dostigne onaj osjećaj mira u duši. Ostaju mu samo sjećanja na nekadašnja idilična vremena i žal za njima što se jasno da osjetiti u Čolićevim stihovima.
Pojedinac je uvijek malen pred univerzumom. Historija ga ništa ne pita i on je tu samo da snosi posljedice:
Ljudske sudbine su sićušne […] historija nije učiteljica života.
Pored toga što je ovo poezija gorčine i tuge, ona je i poezija ljubavi. Ljubav je sidro za spašavanje. Utjeha i nada istovremeno, da i poslije pustinje može opet niknuti život. Upravo to se i desilo autoru koji u jednom stihu kaže:
Ovdje u Francuskoj, jedna me žena ohrabrila da ipak ostanem u životu.
Knjiga koja je morala biti napisana
Emigrantska mantra je knjiga koja je morala biti napisana. Svaki njen stih jeste jedan uzdah duše koja je spašava tako što doživljeno stavlja na papir. Ne, ovo nije obična emigranstka priča. Ni autorovo izgnanstvo nije klasično. Pored doma, Čolić je izgubio cijeli jedan svijet koji je ostao zarobljen u njegovim noćnim o morama i sjećanjima. Ne, ne priziva autor njegovo oživljavanje, kao da samo želi kazati: „Hej ljudi, u kakvom sam ovozemaljskom raju ja živio“.
Vrijeme nije moguće vratiti. Vrijeme takođe, ništa ne liječi. Istina je da je osjećaj gubitka uvijek sa nama. Jedini način da taj balast, makar privremeno maknemo sa duše, jeste da se nadamo čudu, da dubimo na glavi, bavimo se jogom, idemo na psihoterapiju, proučavamo zen budizam ili, na kraju, da probamo sa mantrom.
Kao što autor na samom početku kaže, to je kratka molitva za koju Hindusi drže da ima nadnaravnu moć. I da će ako je budemo stalno ponavljali nekim čudom nestati sve ono što nas tišti i mi vratiti onaj osjećaj bezbrižnosti kojeg je autor, siguran sam imao sve do početka ’90-ih.
Sve dok njegov dom nije sravnjen sa zemljom, njegovi komšije i prijatelji postali dio pitome ravnice u Posavini, a on kao i stotine hiljada njegovih zemljaka postao svjetski putnik.
Neizlječiv čovjekoljub
U svijetu racionalnog, ili bolje kazano ljudima poznatog, a posebno je tome sklon bijeli čovjek, mantre se ne drže za ozbiljno. Ali postoji nešto drugo, a to je danas rijetkost u poeziji i generalno u književnosti.
Čolićeva poezija nijednog trenutka, ni u jednom stihu nije patetična. Istovremeno, to je poezija ne samo estetskih, već i poezija visokih etičkih principa. Čolić je neizlječiv čovjekoljub, onaj ko grli cijeli univerzum i koji kao da kaže: „Da, svijet je odvratno ružan, mračan i grub, ali i pored toga ga treba i vrijedi voljeti“.
Poezija, kao generalno i cijela književnost, nisu spriječili nijednu kolektivnu nesreću na ovom svijetu, ali ako dopre do bar jednog pojedinca, ona je ostvarila i ovu svoju etičku funkciju. A ova Čolićeva knjiga je i o tome: o besmislu ratovanja, slavljenja pobjeda nad porušenim kućama i masovnim grobnicama. O tome kako su sve te naše ‘“muške“ igre s puškama i topovima priča o nesretnom čovječanstvu koje nikako da odraste.
Ostale su lijepe i melemne riječi
Emigrantska mantra je objavljena u izdanju izdavačke kuće „Meandar media“ iz Zagreba. Čolić je književnu karijeru započeo krajem ‘80-ih godina prošlog vijeka. Do izbijanja ratova na prostoru Jugoslavije objavljene su mu dvije knjige. U emigraciji je objavio nekoliko knjiga romana i zbirki priča na francuskom jeziku.
Za knjigu poezije Emigrantska mantra dobio je nagradu „Risto Ratković“ za 2022. godinu, koju dodjeljuju „Ratkovićeve večeri poezije“ za najbolju knjigu poezije objavljenu na bosanskom, crnogorskom, srpskom i hrvatskom jeziku.
Prije nekoliko dana objavljeno je i crnogorsko izdanje Emigrantske mantre u izdanju „Ratkovićevih večeri poezije“.
Toplo preporučujem za čitanje svima koji vole dobru poeziju. Oni koji su odavde otišli ne svojom voljom, prepoznaće ovu knjigu kao svojevrsnu himnu svih rasutih po svijetu, a govore nekim od ova četiri jezika. Svi ostali će makar naučiti koliko su krhke ljudske sudbine i koliko nas uljuljkanost u bezbrižnost i šareni, ružičasti i nevini svijet može koštati.
Naravno, tu je i sva ljepota jezika zemlje Bosne koju autor i pored decenija provedenih vani, nije izgubio. Naprotiv, ako je sve ostalo postalo ružno, ostale su lijepe i melemne riječi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.