“Puno sam vremena utrošio boreći se protiv kulturnog primitivizma, što je donekle omogućivao državni program takozvane demetropolizacije (što sam shvatio kao deprovincijalizaciju). Nove fašističke tendencije su me prisilile da živim posve povučeno” (Ismet Rebronja, iz Autobiografije, 1993. godine).
Ismet Rebronja se rodio u selu Goduši, opština Bijelo Polje, 26. juna 1942. godine. Iako će kraj u kojem se rodio već nakon nekoliko mjeseci doživjeti teška razaranja i u smrt odvesti mnogo nedužnih ljudi, zvijezde su bile naklonjene Ismetu Rebronji. Preživio je rat i ono što on donosi: siromaštvo i nemaštinu.
Rebronja je učio Učiteljsku školu u Novom Pazaru da bi je ipak završio u Foči. Poslije školovanja zaposlio se kao učitelj u rodnom selu, ali se ubrzo preseljava u Novi Pazar u kojem će ostati do smrti.
Rebronja se pojavljuje u književnosti u trenutku kada opšta klima u jugoslovenskom društvu počinje da “otopljava”. Zlatno je to doba književnosti Bošnjaka u socijalističkoj Jugoslaviji. To je period kada veliku poplarnost uživaju Ćamil Sijarić, Mak Dizdar, Derviš Sušić i naravno Meša Selimović čiji Derviš i smrt postaje najcjenjeniji roman toga doba.
Iako je bio svestrani književni stvaralac, Rebronja je prije svega bio pjesnik, neko u kome se objedinilo ono epsko i lirsko u Sandžaku. A i sve okolnosti su bile tu. Jedan od njegovih bližih rođaka bio je i čuveni guslar Kasum Rebronja, tako da se u planinskom Bihoru, kada stignu hladne zimske noći nije imalo što drugo raditi, osim slušati i pričati.
A ako ko zna na ovom svijetu pričati, to su Bihorci. I to je ono što epsko što odjekuje između Ismetovih stihova.
Za ono lirsko pobrinula se ta mitska rijeka Lim. Niko ponikao blizu te vode nije mogao pisati poeziju, a da makar jednu ne posveti njemu.
Godine ispunjene sjajnim djelima
Prvu knjigu poezije, po kazivanju samog Rebronje, objavio je u Pljevljima, a izdavač je bila Međurepublička zajednica za kulturu. Predsjednik i urednik u ovoj ustanovi kulture bio je Ćamil Sijarić, koji će postati Rebronjin prijatelj do groba.
Period sve do početka ‘90-ih biće najplodniji kada je u pitanju njegova književna karijera. Tako će u ovom periodu objaviti knjige poezije: Knjiga rabja, Izložba, Gazilar, Sreda i Sredina kći, Paganska krv i Keronika.
Takođe je u ovom periodu objavio i knjigu priča Beli unuci. Ovo je period pune afirmacije i priznanja stvaralštva Ismeta Rebronje. Književnik će sarađivati sa skoro svim značajnim književnim časopisima u zemlji i biti učesnik skoro svih značajnih, posebno pjesničkih manifestacija. Takođe, postaće spiritus movens u organizaciji kulturnog života Novog Pazara, pa će u okviru manifestacija koje će Rebronja organizovati u Sandžaku gostovati mnoga svjetski poznata imena iz svijeta književnosti.
A onda su došle devedesete, ratna histerija i odlazak desetina hiljada ljudi iz Sandžaka u izbjeglištvo. Rebronja, razočaran i užasnut onim što je imao priliku da doživi, samovoljno se izolovao od društvenog života. Do kraja 20. vijeka Rebronja će objaviti samo CI priče i zbirku poezije Jesen praznih oraha.
U ovoj zbirci poezije se nalazi i jedna kratka pjesma, osvrt na nedavnu krvavu prošlost
Kraj rata
Rat je završen.
Neko prav,
Neko kriv.
Rat je završen.
Neko mrtav,
Neko živ
Posljednjih nekoliko godina, svog relativno kratkog života, Rebronja će ispuniti sjajnim djelima iz oblasti poezije, proze, etimologije, sakupljanja narodnog književnog blaga Bošnjaka Sandžaka. Tako će svjetlo dana ugledati zbirke poezije: Kad forminga ne dosvira, Suze Lejle Šehović i Sinje more, ali i dvije antologije: Latice primule,poezija Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori, kao i Budi nešto da ne budeš ništa (zajedno sa Medisom Kolaković), zbirku izreka i poslovica.
Ismet Rebronja je napustio ovaj svijet 1. maja 2006. godine, u 64. godini života, ali to nikako nije bio ni kraj njegovog književnog života. Naprotiv, ako izuzmemo period od 1972. godine do 1991. godine, nesumnjivo da je književnik Rebronja post mortem književno bio živ više nego ikada.
Tako će u godinama poslije književnikovog fizičkog odlaska sa ovog svijeta biti objavljeni poezija Nula Insula i Magnet i algebra, priče Pad Grčke, etimološke studije Sokratov pas i Etimološki rječnik.
Bogata književna ostavština
Ismet Rebronja je nezabilazan kada je u pitanju historija književnosti ovih prostora. Njegovo djelo do sada je bilo predmet mnogih okruglih stolova, naučnih i stručnih skupova, studentskih radova, doktorskih disertacija.
Takođe, ni sredine za koje je Rebronja bio životno vezan, od njegovog rodnog Bijelog Polja pa do Novog Pazara, makar jednim dijelom su shvatile značaj i važnost Rebronjinog djela.
Kada je u pitanju književni dug prema ovom velikom piscu najdalje je otišao grad Novi Pazar gdje je od ove godine ustanovljena nagrada “Ismet Rebronja” za najbolju knjigu poezije objavljenu tokom godine u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Prvi lauerat ove nagrade bila je bosanskohercegovačka i bošnjačka književnica Melida Travančić.
Ali ono što je mnogo važnije i od nagrada, ulica, trgova koje nose i nosiće ime Ismeta Rebronje, jeste nešto drugo: njegova književna ostavština, prvenstveno poezija.
Rebronja je, u to nema sumnje, najveći savremeni pjesnik Sandžaka. U svojoj poeziji on je izvukao na svjetlo dana sve slojeve prošlosti, od drevnih Ilira preko Grka, Rimljana, Slovena, Osmanlija. Ali je pored toga Rebronja odlično poznavao sadašnjost i shvatao budućnost.
Kao da je naslutio ovo vrijeme u kojem će čovjek saznajući sve više tajne Univerzuma stalno postajati manji pod zvijezdama, svjestan da je njegovo trajanje u odnosu na sve te svjetove samo jedan trenutak i ništa više. I da je jedan od načina da “preživite” život, posebno ovdje, da se stalno podsmijavate ljudskom usudu (uključujući i vlastiti, naravno).
Rebronjin cinizam, koji je u dobrom dijelu pjesničkog opusa, potpuno direktan je, ljuti lijek na ljutu ranu.
Smrt za sve slavoljubive i koristoljubive, umjesto ozdravljenja, nudi samo prihvatanje istine. A ko to voli istinu da se ne lažemo?
Ismet Rebronja već 17 godina nije među nama, ali je, na sreću, više nego ikad živa njegova osobena i cinična poezija.