Bio je 20. oktobar 2018. godine, dan poslije rođenja naše prve kćerke. Nakon hiljada razmijenjenih poruka i poziva s familijom i prijateljima, zazvonio mi je telefon po stoti put taj dan. Zove me prijatelj koji je četiri godine prije toga dobio blizance i to ranije od očekivanog. Kaže: “Svi sigurno pitaju za mamu i bebu, već sam od žene čuo kako su, ali ja zovem da pitam kako si ti”. I to je bio prvi i jedini poziv gdje je neko upitao kako sam ja.
Kad se dijete rodi, obično se sastavi izvještaj koji glasi ovako: “Rođena je Maja Softić, teška 1.694 grama, trenutno se oporavlja u toploj sobi. Mama je dobro”. Niko ne pita kako je tata. To se podrazumijeva, a uostalom šta koga briga kako je tata, pa nije on nosio dijete devet mjeseci u stomaku, niti je prošao carski rez. Podrazumijeva se da je dobro.
Prvih godina nakon selidbe u Holandiju nije nam padalo na pamet imati djecu. Htjeli smo, kao i mnogi drugi parovi, uživati što je moguće duže, a i finansijski nismo uvijek stajali najbolje. Kad bi nas ljudi pitali zašto se još nismo odlučili na taj korak, uglavnom nam nisu vjerovali kad bismo rekli kako su vrtići veoma skupi i kako se strateški moramo pripremiti na taj korak. Kao i sve na Zapadu, porodicu je potrebno planirati, a ako ste još sami, bez pomoći nana, deda, tetki ili jeftinih državnih vrtića, onda je to utoliko i komplikovanije.
Čekali smo da oboje imamo siguran posao i stan, te da djetetu možemo priuštiti sve što je potrebno. Kasnije ćemo shvatiti da je ta priča bez veze, te da bismo othranili dijete i kad smo bili u dugovima. Pritisak bi možda bio veći, ali preživjelo bi se. Tada mi je postala jasna izreka kako svako dijete ima svoju nafaku. Ipak, i dalje sam mišljenja da je potrebno planirati, ali u tome i ne pretjerati. Lakše je biti mlađi roditelj.
Porod kod kuće je uobičajen
Nakon što smo se odlučili za dijete, imali smo sreću da nam je to odmah uspjelo. Razne su priče naših prijatelja i poznanika o neplodnosti. Neke od tih priča smo čuli, neke pretpostavljamo, ali koliko vidimo, ogroman je broj ljudi koji s plodnošću imaju problem. Svi su i već u kasnim tridesetim, pa i stariji.
Za trudnoću smo saznali dok smo bili u Vijetnamu. Supruga je odjednom prestala jesti azijsku hranu, a drugog izbora baš i nije bilo. Uspjela je nekako posljednjih sedam dana preživjeti na pasti koju su nam kuhali vlasnici pansiona, a i ponekad bismo pronašli neki italijanski restoran. Ostao sam vjeran vijetnamskim čorbama, ribi i roštilju u šest ujutro. Na kraju sam na aerodromu trčao u McDonalds, a supruga je jutarnje mučnine vrlo brzo prošla bez posljedica.
Po povratku u Holandiju je krenula na kurs koji ju je pripremao na porod. Mnogo žena u Holandiji rađa kod kuće. Ako je medicinski opravdano, može se rađati i u bolnici, ali ako babica procijeni da nema rizika, to se dodatno plaća. Ako je trudnoća u redu, može se desiti da za devet mjeseci žena ne vidi doktora. Babice urade bukvalno sve preglede. Za devet mjeseci planirana su samo dva ultrazvuka i nekoliko konsultacijskih pregleda. Ako je zbir godina roditelja preko 70, preporučuje se i Nifty test, ali to takođe ne pokriva osiguranje. Ako ima medicinskih naznaka, onda se svakako ide u jednu od bolnica, a mi smo odabrali najbližu kući. Iako se mora doplatiti i to ne malu sumu, potpuno nam je bilo nenormalno da se žene u 21. vijeku i dalje porađaju kod kuće. U sklopu bolnice je i porodilište, i tu se može birati vrsta sobe. Shvatili smo da nije loša opcija obaviti porod u vodi. Kažu da manje boli.
Partner se nekako podrazumijeva da prisustvuje porodu. Od samog početka me je toga bilo strah, ali naravno da to nikad nisam izgovorio. Trebalo je i da dođem na dvije posljednje sesije kursa. Međutim, najprije smo uvidjeli da je beba premala. Iako smo sumnjali na to, babice nam to nisu saopštavale, sve dok nismo otišli na 4D ultrazvuk kod privatnika. Nisu imali objašnjenje zašto, sve dok se jednu noć nije sve iskomplikovalo.
Nedaće s preeklampsijom
Šest sedmica prije termina supruga je osjetila strašan bol u leđima. Pozvao sam hitnu pomoć, a oni su me uputili na dežurnu babicu, koja je ekspresno stigla na lice mjesta, izmjerila krvni pritisak i saopštila nam da je veoma visok. Ne zna o čemu se radi, ali nazvaće bolnicu da pripreme krevet. Proguglao sam simptome i uvidio da se možda radi o preeklampsiji, odnosno povišenom krvnom pritisku u kombinaciji s drugim nedaćama.
Ispostaviće se da je Google u pravu, te da se redovnim kontrolama pritiska ovakvo stanje moglo uvidjeti dosta ranije. Ali avaj… babice koje vode trudnoću su uporno tvrdile da je sve u redu, iako mnogo toga nije bilo u redu – ni veličina bebe, ni krvni pritisak, a ni plodna voda koje gotovo da više nije bilo.
Nakon šest dana na morfijima, infuzijama, kortikosteroidima, u jednom momentu je odlučeno da se radi carski rez i to nakon što su bebini otkucaji srca drastično pali. Zahvaljujući kortikosteroidima beba je disala samostalno i nije bilo potrebe za inkubatorom. Rečeno nam je da će ostati u bolnici dok ne ispuni tri uslova, a to je da ima dva kilograma, da nema poremećaj u temperaturi tijela, te da samostalno diše. Na kraju su nas poslali kući, iako je ispunjavala samo posljednji uslov. Posteljicu su “zaboravili” poslati na istraživanje, iako su obećali. Kazali su: “Vjerovatno ne bismo našli razlog”. To što planiramo još djece nije bio dovoljan razlog.
Pelene ‘broj nula’
Nakon desetak dana došli smo kući s bebicom od 37 centimetara i veličinom odjeće dva broja manjom od najmanje koja je bila u prodaji. Pelene “broj nula” nigdje nisam mogao naći, pa sam ih naručio iz njemačkog DM-a, a dotad zatražio da mi doniraju iz bolnice. Morali smo grijati stan na 25 stepeni i više, te je buditi svaka dva sata da je nahranimo. U tome smo se mijenjali i vrlo brzo izgledali kao zombiji. Imao sam sreću da radim u firmi gdje je posao bio fleksibilan, pa sam mogao biti tu sve vrijeme.
Stoički sam se držao, ne sluteći da će sve te stvari ostaviti posljedice i na mene, a pošto je u Holandiji porodiljno bolovanje veoma kratko, supruga se morala vratiti na posao već nakon 3,5 mjeseca. Vrlo brzo sam se prvi put našao s bebom nasamo i shvatio da imam užasan strah, čak i da se bojim i da je pričuvam. Psiholog mi je kasnije objasnio da nisam preradio sve to što se desilo oko poroda, te da sam od straha da ne izgubim obje ustvari došao u fazu da se ponašam nerazumno. Ništa supruga nije mogla uraditi ako se beba zagrcne što ne mogu uraditi i ja, ali mene je to mjesecima držalo, sve dok nisam potražio pomoć da to otklonim.
Danas Maja ima četiri godine, ide u školu i govori holandski na nivou šestogodišnjaka, dok s tatom uči ćirilicu u slobodno vrijeme, pričajući isključivo naš jezik kod kuće. Očekuje sestru koja će se, ako bude sve u redu, roditi u aprilu, a roditelji sada znaju na šta sve obratiti pažnju.
Zašto i dalje postoje rađaonice?
Razlog zbog kojeg sve ovo dijelim je da ukažem kako svugdje postoje greške, ali i da je zdravlje postalo vrlo individualna stvar, gdje u svakom trenutku morate biti uključeni u to šta se dešava oko vas. Mora se propitivati svaka situacija, te postavljati pitanja do iznemoglosti, sve dok vam sve ne bude jasno. Vjerovatno ni s ovom pameću ne bi bilo mnogo drugačije, ali ono što mi otad odzvanja u glavi je to da se u bogatim zemljama porod ipak obavlja u intimi, bez prisustva drugih porodilja.
Kada se sjetim priča mojih sestara, prijateljica, rodica i drugih žena koje su rađale na Balkanu, uvijek primijetim da je nemoguće uvesti partnera na porod, te da ima još nekakvih žena oko njih. Znam da nismo vrlo bogati, ali koliko košta napraviti 20-ak soba umjesto jedne rađaonice? Vjerovatno mnogo manje od toga koliko košta mentalno zdravlje jedne žene, a sama činjenica da žena nema ničiju podršku tokom jednog od najintimnijih procesa u životu me užasava. Rađaonice bi morale otići u prošlost, a naše žene bi trebalo da počnu rađati u prostorijama u kojima su same s partnerom, te osobljem koje je osposobljeno za svu moguću pomoć.
Sve ispod toga je ispod dostojanstva. I ne samo da ostavlja traume novopečenim mamama, nego itekako i tatama. Ali njih svakako niko neće pitati kako su.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.