Ne mogu za sebe reći da pripadam grupi posvećenih vjernika, iako zaista uživam u određenim stvarima vezanim za vjeru. Tata nije nikad pričao o vjeri, a mama me početkom rata naučila prvim surama iz Kur'ana i time uvela u taj svijet. Obično bismo učili nešto novo dok smo u skloništu čekali da prođe granatiranje, te tako molili Boga da prestanu pucati po nama kako bismo se mogli vratiti kući. Kad smo ostali bez tate, učili bismo mu Fatihu svako veče pred spavanje. Taj običaj me nikad nije napustio i vrlo rijetko to zaboravim da uradim.
Vrlo brzo je stigao i prvi razaman koji ću ispostiti, negdje sredinom devedesetih. Dan je bio kratak, tako da se postilo samo do pola pet popodne, a meni kao dječaku je to bilo vrlo lako. Postio sam i mnogo ramazana nakon toga, a kako je dan postajao duži, tako sam posustajao u ovoj vjerskoj obavezi. Pravdao sam se da je to zbog posla ili drugih stvari, ali ko god je ikad bio postač, zna da to baš i nije istina. Post se izdrži bez obzira na okolnosti i nema te gladi ili žeđi koja će vas u tome omesti.
Iako sam manje postio, i dalje sam odlazio na džume, ali sam rijetko o tome pričao. Nije mi bilo bitno da me iko u džamiji vidi, a volio sam svoju džamiju Ferhadiju u istoimenoj ulici, te bih svaku hutbu pomno preslušao. Sviđalo mi se što nema politike, pa čak ni u naznakama, što nije bio slučaj u nekim drugim džamijama.
Za vrijeme ramazana sam išao po familijarnim iftarima, i to su bila neka od najljepših okupljanja, pa su mi i danas u pamćenju dajdžine predebele kriške pite zeljanice, filovane paprike u tepsiji kod moje Melike ili mamina topa s jajima, za koju bi uvijek spomenula kako to nije originalni recept za topu i da su jaja u topu donijele neznalice, ali eto ona tako voli.
Molitva na jeziku onoga čija je džamija
Kad sam preselio u Holandiju, shvatio sam da će mi familijarni iftari i uopšte ramazan zaista nedostajati, iako nisam bio najbolji postač u godinama prije toga. Isto tako mi je nedostajao i Bajram, a kad sam se zaposlio u velikoj korporaciji, za prvi bajramski ručak su nam poslužili svinjske kotlete, te za vegetarijance tofu s povrćem. Nakon što sam se šefu požalio na to, rekavši kako velika firma u kojoj radi mnogo muslimana ne bi smjela sebi takvo što dozvoliti, on me uopšte nije razumio o čemu pričam. To iskustvo nerazumijevanja pratilo me često u ovoj zemlji, sve dok nisam otkrio da postoji jedan sasvim drugi svijet ispod površine, ali ga je potrebno pronaći.
Kvart u kom živim je pretežno muslimanski, a holandski muslimani su najvećim dijelom Marokanci i Turci. Tako su otprilike podijeljene i džamije, s tim da se mogu pronaći i indonežanska, malajska, sirijska ili neka druga džamija, a mana te podijeljenosti je činjenica da se govori uvijek održavaju na jeziku koji ne razumiju svi koji bi došli na molitvu.
Amsterdam ima i bosanski džemat, ali kako naših ljudi ima više u drugim gradovima, to je razvijenije u Rotterdamu, Arnhemu i drugdje. Nakon što sam počeo istraživati dio grada u kom živim, shvatio sam da ima mnogo restorana gdje se lijepo može iftariti. Prodavnice, kafići i restorani bi tokom ramazana radili duže, pa čak do kasno u noć, a sutra bi se svi vraćali standardnim obavezama. Bilo je mnogo teže pratiti taj tempo, pogotovo tokom ljeta kada bi se postilo do iza 22 sata, tako da su ljudi često uzimali odmore, kako bi mogli ispostiti barem nešto ramazana.
Kralj na iftaru
Danas je ramazan nešto za šta cijela Holandija zna. Gotovo da se više ne može desiti da vas neko blijedo gleda ako postite ili da vam posluži svinjetinu prvi dan Bajrama. U posljednjih desetak godina sam tačno mogao primijetiti napredak u odnosima između holandskih muslimana i ostalih građana, a kada otvorite medije, ramazan je svuda oko vas. Čak je i kralj Willem-Alexander 2019. godine prvi put u životu došao na iftar u Haagu koji su organizovali kvartovski zvaničnici.
Ljudi su ovdje toliko izmiješani da je jedna fotografija našeg slatkiša halve s plavim ili roze slatkim mrvicama od anisa (hol. muisjes) sasvim normalna pojava. Inače, holandski običaj je takav da, kada novo dijete dođe u porodicu, gostima se posluže plave ili roza mrvice na dvopeku, zavisno od toga radi li se o dječaku ili djevojčici. Tako je moja prijateljica Admira, nakon što je dobila sina, napravila halvu koju tradicionalno pravi za ramazan, te ju je posula ovim mrvicama i time dobila bosansko-holandsku slatku kombinaciju.
Ako uđete u bilo koji supermarket, normalna je stvar da su halal i ramazanski proizvodi na posebnim ponudama, a otišlo se dotle i da je Albert Heijn, najveći lanac supermarketa, prošle godine sponzorisao i organizovao nekoliko iftara na otvorenom. Vjerujem da će tako biti i sada.
Ove godine većina iftara se organizuje u cilju pomoći Turskoj i Siriji, a ako nas vrijeme posluži, sigurno je da ćemo i ovaj put do kasno ostajati vani, bilo u restoranu, turskoj čajdžinici ili na nekom drugom prikladnom mjestu. Već imam u planu posjetiti roterdamski “iftarski brod” koji kruži rijekom ili iftar na amsterdamskom tornju, gdje je obilježen i početak ramazana. Firme širom Holandije organizuju ramazanska druženja, a univerziteti će praviti barem po jedan iftar za studente raznih porijekla.
Lijepo je, ali nigdje kao kod kuće
Iako se u Holandiji iz godine u godinu nekako osjećam sve više na svom terenu, a u tome mi uveliko pomaže i razumijevanje ramazana, Bajrama i drugih stvari na koje sam navikao, ne mogu reći da mi ne nedostaje familija i sve ono što u Bosni imamo – od nesinhronizovanih ezana koji daju neku ljepotu pozivu na molitvu, pa sve do nekih nepisanih običaja kada nekoga sretnete u džamiji.
Tako sam jedne godine s prijateljicom otišao na mukabelu u vratničku džamiju i tu sreo gomilu poznatih lica, te smo se tek u šest ujutro vratili kući, nakon sehura s hafizom Bugarijem, uz mnogo različitih tema. Toga u Holandiji za mene ipak nema, što zbog različitih jezika, što zbog nepoznavanja ljudi, ali imamo nešto drugo, a to je različitost kakvom se rijetko koja zemlja može pohvaliti, i nekako se čini da jedni druge sve bolje razumijemo.
Džaba su pokušaji desničara da razvale ovo društvo, stoljećima je to građeno da bi tek tako bilo uništeno. Holandija i muslimani već odavno idu ruku pod ruku – i hvala Bogu da je tako.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.