Jedna od najzaslužnijih ličnosti za osavremenjivanje društvenih institucija, osobito onih koje se tiču bosanskohercegovačkog zdravstva, bio je dr. Bruno Curinaldi, čovjek neupitnog i velikog znanja koje je generacijama iza sebe ostavio u trajno naslijeđe.
Porijeklom Italijan, po životu koji je živio i osjećanju našeg podneblja nesumnjivi Bosanac i Hercegovac, u ovdašnju historiju upisao se kao veliki intelektualac i humanista.
Koliko o njemu znamo danas?
Porodica i obrazovanje
Rođen je u Zadru 21. decembra 1854. godine, u uglednoj i društveno veoma utjecajnoj porodici Curinaldi koja je, kako joj i samo prezime govori, bila italijanskog korijena.
Djed Bruna Curinaldija, Simeone, nakon višedecenijskog života u Anconi doselio se u Rijeku, čime je za ovu porodicu počelo novo životno poglavlje. Brunov otac, Šimun Curinaldi (1825-1890), najveći dio svog vijeka proveo je u Zadru, te je kao apsolvent prava u Beču obnašao funkciju u Upravi pošta za dalmatinsku regiju sa sjedištem u Zadru.
Po uzoru na svoga oca, Bruno Curinaldi je, nakon završetka osam razreda zadarske gimnazije i ispita zrelosti, otputovao u Beč i školske 1871/72. godine se upisao na Medicinski fakultet. To mu je otvorilo velike mogućnosti za napredovanje, a prvi značajniji angažman dobio je u civilnoj bolnici u Zadru.
Kao mladić pokazao se vrsnim stručnjakom, a veliko priznanje za njegov rad zbog “spašavanja njegove supruge od smrtonosne bolesti” iskazao mu je 1878. godine lučki zdravstveni nadzornik Ferdinand Nonweiller.
Rad u Hercegovini
Tokom prvih mjeseci okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine režim Austro-Ugarske monarhije radio je na uspostavljanju vojnih i civilnih institucija društva. Te godine, kao pukovnijski doktor, iz Zagreba u Sarajevo je stigao dr. Milan Amruš, sa zadatkom da organizira prvu zdravstvenu službu u ovoj zemlji.
Augusta 1878. na adresu Šimuna Curinaldija stigla je vijest da će biti “poslan u Hercegovinu da tamo ponamjesti poštanske urede”. Po nalogu vlasti pridružio se ekspediciji barona Jovanovića i postavljen je za direktora poljskih pošta u Hercegovini, nakon čega je premješten u Mostar.
Za to vrijeme, dr. Bruno Curinaldi je boravio u Beču gdje je oktobra 1878. godine sklopio brak sa kćerkom upravnika Vojnogeografskog instituta u Beču, Emilijom Schönhaber. U Mostar, gdje mu se na službi već nalazio otac, stigao je krajem marta 1879. godine. U proljeće iste godine, na jednoj od manifestacija za kraljev srebrni pir, predsjednik kotarskog suda Pavlović iznio je ideju o osnivanju “hercegovačke bolnice u Mostaru”.
Nije trebalo mnogo da se ideja provede u djelo, pa je odlučeno da bolnica nosi naziv Građanska hercegovačka bolnica, da njom rukovode načelnik općine Mostar i vjerski dužnosnici te da u pečatu ustanove bude prikazan hercegovački grb. Tim je povodom vlast izdala proglas narodu u kojem je, između ostalog, poručeno:
Hercegovci! U ovoj pokrajini pojavila se je neizbježna potreba uzdignuća jedne bolnice građanske budući da ne postoji nijedna koja odgovara čovječanskim potrebama, duhu vremena i znanosti. Jedina bolnica postojeća u krivičnim tavnicama Mostarskim ne odgovara svojem zdravstvenom cilju, već vodi konačnu porazu zdravlja vaše braće Hercegovaca. Ovaj ubitačni poraz kojem su vaša siromašna braća izložena dužni ste od njih otkloniti, ali kako sada pokrajina ne raspolaže potrebitim sredstvima to podpisani odbor je naumio pozvati vas velikodušni Hercegovci glasom biednih paćenika da svaki po mogućnosti priteče ovoj čovječanskoj svrhi što obilatijim novčanim oli drugim darovima kojima će se osnovati glavnicu za uzdignuće jedne građanske bolnice na slavu i vječnu uspomenu dvadeset i pete godišnjice bračne Nj. V. Cara i Kralja Franje Josipa i carice Jelisavete.
Godine 1880. u Mostaru je sa radom počela Gradska općinska bolnica za siromahe, na čijem čelu je bio dr. Bruno Curinaldi. Imala je kapacitet od 18 soba i 80 postelja, a liječenje hospitaliziranih olakšavalo je izgrađeno kupalište i vodovod. Curinaldi je bio zadužen za ambulantu i spremište lijekova, a pored toga je, potpuno besplatno, djelovao kao direktor bolnice. Neumorno je radio kao savjetnik u Zdravstvenom povjerenstvu Mostara. Na njegovu inicijativu pokrenute su redovne akcije održavanja gradske čistoće.
Osim redovnog ljekarskog poziva, Curinaldi je novčano podržavao razvoj kulture i različitih društava u Mostaru. Pomoć je izdvajao za dobrovoljno vatrogasno društvo, čiji je bio član, zatim izgradnju franjevačkog samostana u Mostaru i katoličke crkve u Ljubuškom, Narodno pjevačko društvo i druge.
Osobito veliku pomoć davao je ženskom sirotištu u Mostaru prema kojem se, kako su to zabilježile onovremene novine, odnosio sa očinskom brigom. Zbog zasluga u društvenom životu Mostara i Hercegovine, car Franc Jozef odlikovao ga je 1884. godine ordenom viteštva, da bi 1889. voljom građana i gradskog poglavarstva proglašen počasnim građaninom Mostara. Bio je to najveći izraz i priznanje za deceniju rada dr. Curinaldija u Hercegovini.
Mostar kao sudbina porodice Curinaldi
Živio je, prema svjedočenjima savremenika, vrlo skromnim i povučenim životom. U Mostaru, koji je postao njegov drugi zavičaj, uživao je veliko poštovanje svih njegovih stanovnika.
Svoju je porodičnu kuću izgradio na desnoj obali Neretve, a posebnu pažnju plijenila je narodna bašča za koju Curinaldi “nije prištedio muke ni truda niti se poplašio ljetne sunčane žege, razređujuć’ i upravljajuć’ njenim uresom”. Imao je troje djece, dvije djevojčice Luisu i Biancu, te sina Marina, sve troje rođeno u Mostaru.
Roditelji dr. Curinaldija sahranjeni su u Mostaru. Njegovom ocu, koji je preminuo u proljeće 1890. godine, pamteći zasluge i nesebično ljekarsko pomaganje najsiromašnijih građana, pjevalo je na sprovodu Narodno pjevačko društvo i prisustvovao veliki broj poštivalaca njegovog lika.
Na posmrtni ispraćaj njegove majke u Mostaru je došlo više od 2.000 ljudi. Koliko je ona zaista bila cijenjena najbolje govori podatak da su najveći broj vijenaca na njen grob donijeli muslimani.
Sarajevo i posljednji dani
Zbog znanja, iskustva i utjecaja koji je imao u bosanskohercegovačkom društvu dr. Curinaldi je nekoliko puta preuzimao Pokrajinsko zdravstvo u Sarajevu, a 1912. godine imenovan je za šefa Zemaljskog saniteta. Vrlo značajnu ulogu imao je u osnivanju i radu Bosansko-hercegovačkog društva za pomoć i dobrovoljnu sanitarnu njegu u ratu, koje je osnovano augusta 1914. godine na početku Prvog svjetskog rata.
U radu ove organizacije, sa ciljevima Crvenog krsta, veliki je doprinos dao arhitekta Josip Vancaš, čiji projekti i danas krase ulice Sarajeva. Dr. Curinaldi je 1916. godine, u svojstvu poglavara zdravstva bosanskohercegovačke zemaljske vlade i savjetnika dvora, nagrađen odlikovanjem Željezne krune III reda.
Umirovljen u novoj državi, nastaloj na ostacima Austro-Ugarske, dr. Curinaldi je bio jednako posvećen svome humanitarnom radu. Građani Sarajeva često su ga viđali kako posjećuje, besplatno liječi i lijekovima snabdijeva siromahe. Preminuo je u Sarajevu, 22. maja 1944. godine.
Odlaskom ovog vrsnog doktora, utemeljitelja Crvenog križa Bosne i Hercegovine i mnogostruko odlikovanog humaniste, društvo je pretrpjelo veliki i nenadoknadiv gubitak. Historijski kontekst u kojem je djelovao, na simboličkoj ravni, njegov je životni vijek obilježio sudbinski predodređenom upućenošću na Bosnu i Hercegovinu, što ovo društvo obavezuje na trajno sjećanje njegova lika.