Sigurno ste već čuli onu priču kako su se naši ljudi odlično snašli na Zapadu. Mnogi su primjeri za to i zaista je istina da su imigranti s područja bivše Jugoslavije uglavnom naučili jezik, dobro se zaposlili i ne iskaču previše iz društva. Nisu se svi asimilirali, ali gotovo je svako dobro integrisan u društvo, bilo da su tu došli zbog rata ili svojim izborom nakon rata. Priča se tako kako su u Saint Louisu izgradili vile ili u Norveškoj od nule došli do miliona, a slično je bilo i u drugim zemljama.
I zaista, kada čovjek putuje po svijetu, vrlo rijetko se dešava da neće sresti nekoga s balkanskih prostora i čuti poznat jezik. Ima ljudi sa Balkana svuda – od radnika u prodavnicama do univerzitetskih profesora.
Malo se o tome priča, ali činjenica je i da pored toga što su se dobro snašli, ljudi s balkanskih prostora imaju jednu veliku prednost, a to je da ih se fizički ne može baš uvijek staviti u neki koš, pa odrediti odakle dolaze, odnosno kako bi to zapadnoevropljani rekli – bijeli su. (Na mnogim jezicima se čak rasa piše i velikim slovom, pa je to u SAD-u: White, Black, Hispanic/Latino, Asian…) Nije se desio jedan primjer, nego mnogo njih, kada su strani novinari favorizovali ukrajinske izbjeglice u odnosu na sirijske ili neke druge azijske i afričke, govoreći kako liče na zapadnjake ili kako su “relativno civilizovani”, misleći ustvari na boju kože. O tome je za The Guardian pisao Moustafa Bayoumi, ali su i mnogi drugi mediji govorili o dvostrukim standardima pri primanju izbjeglica.
Nelagoda kad shvate da nisam ‘zapadnjak’
Nakon izbornih rezultata u Holandiji, nameće se pitanje koliko Evropljani skreću udesno, a već odavno ekstremne desnice tu i tamo pobijede na izborima širom Evrope. Iako Geert Wilders ima najviše mandata, pitanje je da li će sastaviti vladu, ali atmosfera koja se osjeti nimalo nije ohrabrujuća, pošto se osjeti da ljudi baš i ne razumiju šta znači odabrati čovjeka koji je toliko mnogo pričao protiv drugih i drugačijih.
Ali nije to od juče tako. Otkako sam stigao u Holandiju, često se osjetila neka vrsta nelagode kada bi ljudi shvatili da nisam zapadni useljenik. Nisam to uvijek znao objasniti, možda sam nekad i umišljao, ali primijetio sam da su recimo često ljudi od mene očekivali da perfektno pričam holandski, dok s Englezima ili Amerikancima oko mene to nije bio slučaj, valjda što su se ljudi vodili predrasudom da je engleski lingua franca, pa se od njih i ne očekuje da uče holandski. Engleski sam znao i ja, ali nije bilo dovoljno.
Naravno, moje zapažanje ne znači mnogo u konačnoj statistici, ali sam čak i na obaveznom kursu holandskog jezika primijetio da tu postoje dvije grupe ljudi: oni koji su tu da ga nauče i oni koji su tu jer ih je država natjerala. Čak sam uvidio da su ljudi mnogo brže učili holandski, ako ne bi znali engleski. Inače, po indeksu organizacije Education First, Holandija je već nekoliko godina zaredom država u kojoj se najbolje govore engleski kao strani jezik, a u istraživanju je učestvovalo stotinjak zemalja.
Diskriminacija pri zapošljavanju
Kada bih tražio posao, obično bih ga i dobio ako dođem do intervjua, a isto se to dešavalo i mojoj supruzi. Čak smo jedno vrijeme pratili na koliko intervjua bi bila pozvana ona, a na koliko njena prijateljica Holanđanka koja ima vrlo često holandsko prezime. Razlika je bila više nego očigledna, iako su zajedno završile fakultet, imale relativno slično iskustvo i iste godine. Ako bi supruga nazvala prije slanja aplikacije, čuli bi da priča holandski kao maternji i onda bi obično dobila priliku za intervju.
Intermediair, platforma za traženje posla, još je 2020. pisala kako čak 55 posto zaposlenika na svojim radnim mjestima doživljava diskriminaciju. Nakon nekog vremena sam se i navikao na to, jer sam osjetio da je možda i prirodno da se ljudi bolje osjećaju pored nekoga sličnog sebi, što opet ne znači da je to ispravno u društvu koje želi biti multikulturalno.
Jednom sam čak ugledao i oglas gdje se tražio Holanđanin po državljanstvu i etničkoj pripadnosti, što je vjerovatno bilo nelegalno i postaviti, ali sam mišljenja da su takvi oglasi mnogo pošteniji jer onda ne moram gubiti vrijeme na njih.
U državnim ustanovama ljudi iz cijelog svijeta
Mnogo istraživanja je pravljeno i povodom raznih drugih vrsta diskriminacije, a sama činjenica da ta istraživanja postoje, ipak ulijeva nadu da se na tome radi. U državnim ustanovama, kao što su opštine, policija, vatrogasna društva i sl. može se vidjeti velika mješavina ljudi iz cijelog svijeta, što opet govori da i za te ljude ima mjesta. Nedavno je Univerzitet u Amsterdamu proveo istraživanje čiji rezultati su pokazali kako doktoranti imaju mnogo više šanse da dobiju posebnu pohvalu cum laude nego doktorantice, čime se izražava posebna čast što je upravo ta osoba diplomirala na tom univerzitetu. Diskriminacija se jednostavno dešava svugdje i negdje je manje, a negdje više prisutna.
Ipak, ono gdje po mom mišljenju leži veliki problem su škole. Kao i svugdje u svijetu, osnovne škole su vezane za mjesto prebivališta, tako da, ako neko živi u siromašnijem dijelu grada, neće imati šansu da mu djeca idu u bolju školu, koliko god to želio. Kada smo birali školu za našu kćerku, odabrali smo najbolju u kvartu, ali je ona po rezultatima koji su dostupni na jednoj javnoj stranici i dalje dosta ispod škola koje se nalaze bliže centru grada.
Ovih dana je izašlo i istraživanje o kojem je govorila holandska državna TV, a koje kaže kako bijele djevojčice dobijaju bolje ocjene za jednako znanje kao i imigrantska djeca. Samim tim što televizija djecu oslovljava bijelim upada se u spiralu diskriminacije, jer oni ustvari arapsku ili tursku djecu ne smatraju bijelim. To vjerovatno dolazi i od amerikanizacije prostora, pa su samo Zapadni Evropljani oni koji su White, i to s velikim početnim slovom, dok ostali nisu baš toliko bijeli, nego ipak malo drugačiji – vjerovatno sa malim početnim slovom w. U SAD-u se često ova dva pojma i miješaju, a kada na internetu tražite mape svjetskih rasa, često vam izlaze ustvari etničke mape.
Razrednički savjet kao sudbina
Ako se vratimo na škole, činjenica je da su djeca uslovljena ići u školu koja možda nema tako dobre đake, bez obzira uklapaju li se u to, ili bi mogli izvući i više iz svog znanja. Samim tim, često se dešava da onda djeca iz tih škola ne mogu upisati dobre srednje škole, a onda ni fakultet. Univerzitet je nivo na koji se može doći samo iz određenih srednjih škola, a ako razrednički savjet ne uključuje preporuku za to, onda djeca često završe pohađajući više ili čak i niže škole. Testiranje sadrži otprilike 50 posto preporuke, a subjektivna ocjena razrednika ostalih 50 posto, što se itekako može zloupotrijebiti, bilo da se dijete pogura ili pošalje na niži nivo. Kada se upadne u tzv. MAVO, što bi bio pretposljednji od ukupno četiri nivoa srednje škole, potrebno je mnogo više godina da se dođe do univerziteta, što znači da već sa otprilike 12 godina života kreću usmjerenja jer je to vrijeme kada se kreće u srednju školu.
Gledajući sebe, imam osjećaj da ni sa 30 godina nisam znao šta želim, a kamoli sa 12, međutim pohađajući magisterij, uvidio sam da je od 34 studenta koji su bili sa mnom u klasi, svih trideset četvoro bilo – bijelo. Pola od toga su bili Holanđani, a pola studenti iz zapadnih zemalja, što opet ne mora značiti mnogo jer oba amsterdamska univerziteta rade mnogo toga što je u njihovoj moći da privuku druge i drugačije. Kada sam konačno shvatio holandski sistem i usporedio ga s našim, uvidio sam da kod nas učenik može teoretski upisati svaki fakultet poslije svake srednje škole. Naravno, nekad je to i vanredno, ali da bi se shvatilo kako to ide u Holandiji, potrebno je proučiti sistem od vrha do dna, a to vrlo često roditelji i sami ne razumiju. A kada je tako, onda i djeca završe pohađajući niže nivoe, iako su možda bili sposobni postati doktori nauka, ali ih je sistem prikucao za dno, a da se sami nisu uspjeli izvući jer nisu imali nekoliko godina da stižu svoje vršnjake. Osim ako su bijeli ili barem s Balkana, pa su se dobro snašli, kao balkanski imigranti širom svijeta, gdje im je možda bilo neusporedivo lakše nego nekima koji nisu podsjećali na lokalno stanovništvo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.