Ne brinite, djeca u Srbiji su OK. I sva su se kao i u cijelom svijetu obradovala Djedu Mrazu odnosno novogodišnjim poklonima. Mada su ih odrasli znali podijeliti, kao na primjer u Šapcu, na mnogo glup način: za jedne ima, a za druge nema paketića.
Za koga ima poklona, tvrde u dijelu opozicije, određivano je po partijskoj pripadnosti njihovih mama i tata. Zato ova novogodišnja priča i nije samo novogodišnja i, definitivno, nije o djeci nego o odraslima, kako onima na koje je Djed Mraz mislio, a pogotovo onima koje je Djed Mraz zaboravio.
I kojima nikakva bajka, pa ni ova o Djedu Mrazu neće pomoći da se lakše suoče sa pukim preživljavanjem ne samo u novogodišnjoj noći nego i svih ostalih 365 dana.
Da budemo živi i zdravi
Slično je bilo i na razmeđu dvije godine, jedne teške i neizvjesne, postpandemijske (mada kraj pandemije nije oglašen) koju će mnogi u Srbiji željeti da što prije zaborave i jedne od koje se, kao rijetko kada, ne očekuje neki naročiti boljitak.
Vidljivo je to bilo već i na osnovu ličnih i porodičnih novogodišnjih čestitki u kojima su ljudi jedni drugima poželjeli skoro isključivo dobro zdravlje, a sve ostalo je u domenu “ako bude – bude”, uz onu sada već uobičajenu poštapalicu “samo da ne bude gore”.
Naravno, život nijedna kriza ne može zaustaviti pa ni najnovija energetska ili ratna (u Ukrajini) i poluratna (na sjeveru Kosova), a uprkos svemu rodiće se i nove ljubavi, osnovati nove porodice, doći će neki novi klinci, mnogi će mladi završiti škole i steći visoka zvanja, biće i raznih tuluma i sličnih događaja za pamćenje, onih koje hroničari najčešće i ne bilježe.
Kao što je poznato novog rata Beograda protiv NATO-a na sreću nije bilo, a velikoj armiji analitičara i komentatora ostaje da analiziraju jednu od najvažnijij informacija saopštenih potkraj 2022. godine, onu koja zvanično potvrđuje kako u Srbiji u odnosnu na popis od prije desetak godina živi pola miliona manje stanovnika.
Zašto mnogi, pogotovo mladi odlaze iz zemlje koja, prema tvrdnjama nadležnih raste brže bezmalo od svih evropskih zemalja, ostaće pitanje za sve one koji se bave javnim poslovima bez obzira da li na to gledaju pozicionim ili opozicionim očima.
Vatrometna iluzija za odrasle
Djed Mraz je ove godine potpuno podbacio izostavljajući zimsku čaroliju jer snijega nije bilo ni u tragovima, čak i u davno rasprodatim skijalištima. Nabrajati čega sve nije bilo osim snijega daleko bi nas odvelo jer se ne radi samo o klimi koja je očigledno pogubila kompas nego i o opštoj društvenoj klimi koja je takođe pogubila kompas. Takva klima odavno počiva na strahu, nesigurnosti i nevjerici u bilo kakve bajke, pa ni ove djedmrazovske nastale ne tako davno u SAD-u iz davnašnjih priča o Svetom Nikoli ili Božić Bati.
Ne može se, međutim, tvrditi kako se, pogotovo u Beogradu, vlast nije potrudila da barem u novogodišnjoj noći, prijestonica Srbije zaliči na svjetske metropole u skladu sa davno proklamovanom željom da i Beograd (opet) bude svijet. Na pirotehnici se nije štedjelo, a glavni vatromet uz laserski performans priređen je sa novonikle kule Beograd pored Save u naselju Belgrade Waterfront.
Bilo je to dovoljno da se ova vatrometna iluzija na državnim medijima uporedi sa onom iz Dubaija, odnosno najviše zgrade na svijet Burj Khalifa (830 metara), a neki se nisu libili da u Beogradu na vodi prepoznaju ništa manje nego atmosferu spuštanja kristalne kugle na Times Squareu. Naravno, kristalne kugle nije ni bilo pa se nije ni imalo šta spuštati, a i Kula Beograd, koliko je poznato, ide u visinu 188 metara.
Nije to pretjerano impresioniralo Beograđane i njihove goste pa se pored Save skupilo njih dvadesetak hiljada i pored nastupa poznatih i popularnih pjevača. Otprilike kao i ispred Skupštine Srbije gdje je takođe priređen novogodišnji program, doduše sa manje zvučnim imenima.
Izbjegnut Titanik na Savi
Daleko najuzbudljivije i najnapetije ipak je bilo na drugoj obali Save, onoj novobeogradskoj, na splavu “Freestyler” koji se naglo počeo puniti vodom upravo dok se ne suprotnoj strani odigravala velika vatrometna iluzija.
Doček Nove godine umalo se nije pretvorio u veliku tragediju jer je pola splava brzo potonulo u Savu ali su se gosti uspjeli spasiti bjekstvom na obalu. Istraga se sada bavi odgovorom na pitanje ko je odgovoran zbog toga što se na splavu za 200-250 ljudi našlo čak 700 gostiju koji će sigurno cijelog života pamtiti prve trenutke 2023. godine u kojima umalo nisu izgubili glave.
I opet se, kao i sa onim kuglama kojih nije bilo, pribjeglo sasvim neprikladnim metaforama tipa “Titanik-Freestyler” iako, na sreću, nije bilo ni broda ni brodoloma iako pola splava, fakat, i dalje leži u rijeci.
Prava je istina da se Srbija ni po čemu ne može upoređivati sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, uprkos Burj Khalyfi, a pogotovo ne sa Titanikom koji je kao veliki prekookeanski brod na dno Atlantika zauvijek odnio oko 1.500 ljudskih života.
Uprkos tome nije mali broj građana koji će, ako se već mora porediti, bez razmišljanja ustvrditi kako je drama na potonulom splavu mnogo realnija slika Srbije od one poslate u svijet sa Kule Beograd.
Istina je, međutim, i to da se zbog sudbine jednog splava, više niko ni ne zna koliko ih u Beogradu stvarno ima, ni nadležni neće pretjerano uzbuđivati. Uostalom, i zašto bi kad ih je Djed Mraz ili neka druga dobra vila spasila da se onako prinapiti na kraju i utope u Savi.
“Ogledalce, ogledalce moje…”
Ali, vratimo se našem glavnom pitanju: koga je Djed Mraz obradovao, a koga razočarao?
Obradovao je sve one koji u bajke ne vjeruju jer se većina bajki, sjetiće se oni koji su ih čitali, završava pobjedom dobra nad zlom, pravde nad nepravdom, srećom nad nesrećom, normalnošću nad lažnim sjajem.
One koji u bajke ne vjeruju ne samo iz razloga što ih nisu čitali nego su se odavno uvjerili da više koristi imaju od prostog ulagivanja raznim vlastodršcima i menadžerima.
Njima i Djed Mraz ima isključivo upotrebnu vrijednost. Kao još jedna od brojnih alatki u nizu kojima se kupuje socijalni mir i potvrda pripadnosti onom dijelu čovječanstvu koje bi makar trenutak živjelo kao u bajci.
Njihova “bajka” najčešće i počinje i završava posjedovanjem članske karte vladajuće stranke koja će, nažalost, i ove godine biti osnovni i jedini instrument za mjerenje svačijeg znanja, diplome, talenta, posvećenosti i svega onog što bi jedno društvo moralo gurati naprijed.
Onih razočaranih koji ni po kakvu cijenu ne bi prodali svoje talente i vještine ne može obradovati niti Djed sa irvasima, niti govori lažnih patri(J)ota koji povazdan gledaju u ono ogledalce zle kraljice sa onim glupavim pitanjem kao u bajci: “Ogledalce, ogledalce moje, kaži u zemlji najljepši ko je”. Hoće li se i kada u srpskoj bajci pojaviti i Snježana za sada nije poznato, pa zla kraljica može bezbrižno uživati kako joj je volja.
Ljudi će i dalje odlaziti
Sve isto u Beogradu i Srbiji ponoviće se još jednom u noći između 13. i 14. januara na mali Božić koji se u narodu zove i Srpska nova godina po starom Julijanskom kalendaru, ali se ništa bitno promijeniti neće. Jer ni Djed Mraz ni bilo ko drugi neće donijeti onaj poklon koji Srbiji najviše treba: znanje, a ne podaništvo, (politički) pluralizam, a ne monizam, demokratiju, a ne despotizam, socijalnu pravdu i zadovoljstvo za sve, a ne strah i vječitu borbu za pukim preživljavanjem.
Ne može biti da poklona, makar se zvali i novogodišnji, za jedne ime, a za druge nema.
Sve dok je tako ljudi će kao i mnogo puta ranije odlaziti sa ovih prostora skoro po pravilu najviše u one zemlje koje su navodni neprijatelji Srbije.
Ići će tamo gdje je hljeb skuplji, gdje je struja skuplja, gdje su kirije skuplje i gdje je još ponešto skuplje, ali je i pored toga moguć život mnogo bliži bajci. Pa kako, pa zašto, većina čitalaca već zna odgovor. Značajno veće su zarade, uprkos krizi, a i cijene osnovnih potrepština su tu negdje ili čak i niže.
Ima i onaj ključni razlog. Mnogo više se cijeni i znanje i vrjednoća, a to da li i za koga glasate većinu skoro da i ne zanima. O uređenosti socijalnih, zdravstvenih, školskih, penzionih i drugih sistema bolje je da pričaju rođaci i komšije koji su obradovali familu i komšije bolje nego pravi Djed Mraz. Mislim, onaj koji ne postoji, nego živi u bajci.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.