Revizionisti raznih fela uspjeli su potisnuti u zaborav i jednu od najvećih legendi koje su hodile po gori Romaniji, onu o narodnom heroju Slaviši Vajneru Čiči. Onom Čiči Romanijskom o kojem još samo borovi, jele i tek još poneko, naravno u sebi, pjevaju pjesmu spjevanu junaku:
Romanijo, Romanijo, visokoga visa,
gdje ‘no Čiča, gdje ‘no Čiča vojnike popisa.
Legenda kaže da su ga zbog velike hrabrosti, iako je bio nepokolebljivi predratni komunist i borac protiv fašizma, poštivali ne samo partizani, nego i mnogi iz četničkih redova, iako je na čuvene Crvene stijene postavio zastavu iste takve boje, nakon bitke u kojoj je zarobljeno 180 ustaša.
Smrt u Pjenovcu i nestanak bisti
Historijska je činjenica da su Čiču Romanijskog te 1942. godine upravo četnici izdali Nijemcima otkrivši im položaje partizanskih jedinica koje su se u vrijeme Druge neprijateljske ofanzive povlačile starom prugom od Han-Pijeska prema susjednom Olovu.
Specijalne njemačke skijaške jedinice sustigle su rep partizanske kolone u Pjenovcu, 16 kilometara od Han-Pijeska i kod stare željezničke stanice ubile 59 ustanika i pritom pogodile i Slavišu Vajnera u leđa. Teško ranjeni junak sa Romanije potom je pucao u sebe ne dozvolivši da Nijemcima živ padne u ruke. Zajedno s Čičom Romanijskim i drugim partizanima tog je dana pao je još jedan Čiča, ali Šumadijski, čije je pravo ime Milan Ilić, kao i Dragan Pavlović – Šilja. Sva trojica su već 1944. godine proglašeni narodnim herojima.
Drugi put je Čiča ubijen kada je njegovu i biste još dvojice narodnih heroja stradalih istog dana na istom mjestu, ne zna se ni kad ni ko ni zašto „sklonio“ sa postamenta u Pjenovcu, jer najvjerovatnije nije odgovarao novim čitanjima i viđenjima historije u kojima je i samo spominjanje jugoslovenske ideje, partizanskog i narodno-oslobodilačkog pokreta besramno zatirano od nacionalističkih elita. Pravog i preciznog odgovora nema, pogotovo nakon što je bista Čiče Šumadijskog osvanula u Han-Pijesku ispred istoimene osnovne škole. Druga dvojica heroja nisu bila te sreće, pa se sa sigurnošću ne zna ni jesu li njihove biste prodate u staro gvožđe ili trunu u nekom prašnjavom podrumu Opštine Han-Pijesak.
Danas je lako Vajnerovu biografiju pronaći i saznati kako Čiča nije bio ni Srbin, mi Hrvat, ni Bošnjak. Bio je hrvatski Jevrejin. Uostalom, biografija mu se nalazi u Knjizi narodnih heroja Jugoslavije. Ali, za nešto više detalja o njegovom životnom putu potrebno je prilično strpljivo internetsko pretraživanje.
Izbrisan iz čitanki
Nažalost, nije Čiča jedina žrtva postjugoslovenskih zbivanja. Podijelio je sudbinu ovaj junak s Romanije, jedini koji je upoređivan sa Starinom Novakom, najpoznatijim hajdukom iz epske poezije, sa mnogim junacima palim za slobodu.
Bilo bi ipak suviše jednostavno reći kako je Romanija u potpunosti zaboravila svog Čiču. Prije bi se moglo reći da je politika uticala na manje ili više otvorenu zabranu komemoracija antifašističkim junacima iz Drugog svjetskog rata, o čemu bi morali više i glasnije govoriti historičari, pogotovo oni koji se nisu stavili u službu silnih nacionalnih „pobjednika“ i stvaranja nacionalnih država i entiteta nakon balkanskih ratova devedesetih godina prošlog vijeka.
Tako se desilo da je i Slaviša Vajner poput mnogih drugih najedanput „izbrisan“ iz historije. Ulice, kasarne, izviđačka i kulturno-umjetnička društva po Bosni i Hercegovini su se prestali zvati po njemu, naravno posve nezasluženo, jer je riječ o čovjeku kojeg su posebno bosanski narodi voljeli i prigrlili kao da im je rod rođeni i ne znajući precizno ni ko je, ni odakle je. Partizanska konspiracija iz vremena ilegalne borbe nastavljena je i u ratu, a „naš Čiča“ bilo je sasvim dovoljno za komunikaciju.
Na Trebeviću proučavali Kapital
Najzanimljivije su pikanterije koje je njegov sin, poznati arhitekt Nebojša Weiner, ispričao za Hrvatsku radioteleviziju. Weiner je pravo prezime i Čičino, ali je slovenizirano da bi se prikrilo njihovo jevrejsko porijeklo. U ranije snimljenoj emisiji „Suvremenici“, emitovanoj u povodu Nebojšine smrti prije godinu i po, govorio je i o svom ocu i vremenu pred Drugi svjetski rat, pa se tako prisjetio kako je u jednom trenutku pitao majku Slavku šta su oni radili u Sarajevu prije rata, a ona odgovorila: „Išli smo na Trebević i proučavali Kapital Karla Marxa“.
„Ja sam umro od smijeha, ali kada su se vratili, djevojka koja nas je čuvala kazala je kako su dolazili neki ljudi u šeširima i kožnim kaputima i bilo je jasno da su došli hapsiti oca. On se povukao u ilegalu, a potom na Romaniju“, ispričao je Nebojša.
Po slavnom djedu ime je dobio unuk, Nebojšin sin Slaviša, poznati hrvatski skijaški trener, koji će, govoreći za portal Forum, potvrditi kako je najviše podataka i priča o djedu čuo od bake Slavke.
„Ona je bila poprilično razgovorljiva i pratila politiku pa je tako često govorila i o djedu, uvijek apostrofirajući njegovu hrabrost. Do danas su mi to ostala lijepa sjećanja. Otac se naravno puno manje sjećao djeda, jer je imao 7-8 godina i često je u tom vremenu boravio kod bake u Novoj Gradišci i ostale su mu u sjećanju tek izblijedjele slike“, ispričao je.
Sa posebnim ponosom prisjećao se da je u Politikinom zabavniku izlazio i strip o njegovom djedu i kako je jedan brod nosio njegovo ime.
„Naravno, i moji prijatelji su to respektirali, jer djed je bio čovjek koji je dao život za svoje ideale, premda je kao školovani građevinar imao odlične poslove i mogao je mirnije i sigurnije proživjeti život, ali želio se boriti za bolje i pravednije društvo“, kaže čovjek koji i danas s ponosom nosi djedovo ime.
Kako je Čiča ostao bez filma
Kada se početkom ‘60-ih u Sarajevu pročulo da će biti snimljen film o Slaviši Vajneru, jedan od najpoznatijih jugoslovenskih novinara Džavid Husić, kao mlad reporter uputio se na Romaniju ne bi li prikupio što više priča i anegdota o legendarnom Čiči.
Tekst o junaku s Romanije objavio je u Ilustrovanoj politici i može se pronaći na internet platformi Yugopapir, ali kad je drugi put krenuo po reportažu sa snimanja filma Čiča s Romanije, mogao je samo konstatovati kako su prvi kadrovi bili i posljednji. Naime, neko važan, kao i u slučaju „sklanjanja bista iz Pjenovca“, odlučio je da već prvog dana snimanja naprasno zaustavi produkciju.
Zvanično, bilo je to na zahtjev sarajevskih filmaša koji su naročito kritikovali scenario i dijaloge, a prava je istina, nezvanično, da se već snimljeni kadrovi kako Čiča gine u Pjenovcu iz ideoloških razloga nisu svidjeli tadašnjim vlastima republike Bosne i Hercegovine kojima se više sviđao onaj dio legende o Vajneru kao junaku kojeg „metak neće“.
Iz današnje perspektive to djeluje pomalo komično, ali je za poznavaoce političkih prilika u Jugoslaviji ‘60-ih godina prošlog vijeka kada je sve bilo podređeno čuvanju tekovina Narodnooslobodilačkog rata i revolucije, sasvim logično.
Spomen-ploča s imenima proletera
Na sreću, najnovije ideološke stege polako popuštaju, pa je prije desetak dana, na dan kada su prije 81 godinu stradali proleteri u Pjenovcu, otkrivena spomen-ploča sa imenima 58 pripadnika Petog bataljona Prve proleterske brigade i Romanijskog partizanskog odreda poginulih u borbi sa jedinicama dva njemačka puka i domobrana.
Predsjednik SUBNOR-a u Han-Pijesku, Ljubo Delić nije spominjao sudbinu bista u Pjenovcu, ali nije krio zadovoljstvo što je „uprkos lošim vremenskim uslovima i snježnoj mećavi, otkrivanju nove spomen-ploče i polaganju vijenaca na spomen-obilježje prisustvovalo 60-ak ljudi, među kojima je bilo i mladih“.
Vijence su položili i predstavnik Ambasade Rusije u Bosni i Hercegovini, delegacije organizacija i udruženja koje njeguju tradicije Narodnooslobodilačke borbe protiv fašizma iz Aranđelovca u Srbiji, Ljubljane, Jesenica i Maribora u Sloveniji, iz Kantona Sarajevo i susjedne Opštine Olovo.
Zajedno sa predstavnicima sekcije Prve proleterske brigade iz Beograda, spomen-ploču je otkrio Albin Pibernik iz Jesenica, jedini živi svjedok ovog stradanja, koji je u to vrijeme imao 11 godina i sa ocem i majkom bio u sastavu Petog bataljona Prve proleterske brigade. Proleteri koji su preživjeli bitku u Pjenovcu pridružili su se ostatku Prve proleterske brigade kod Vogošće koja je kasnije prešla Igman u toku noći 26. januara koji je u historiji poznat kao „Igmanski marš“.
Možda je upravo ovaj događaj i nagovještaj vraćanja uklonjenih bista trojice narodnih heroja i planinarskih ruta koje su se od 1972. godine u romanijskom i birčanskom kraju odvijale pod imenom „Čičin memorijal“.
Iako su se mnogi trudili da tako ne bude, istina o Čičinom junačkom kraju, završenom mrcvarenjem njegovog tijela koje su Nijemci na saonicama dovezli u Vlasenicu i izložili ispred Kadića hotela, i dalje živi. U cijeloj Bosni ili rodnom Novom Vinodolskom, Banjoj Luci i Sarajevu, Ljubljani ili Bjelovaru… Poslije rata je njegovo tijelo prebačeno u Spomen-park Vraca u Sarajevu.
U Rijeci i danas postoji ulica sa njegovim imenom, a na rodnoj kući u Novom Vinodolskom stoji ploča (koja nikom ne smeta, a i zašto bi) na kojoj su uklesani stihovi:
Je li soko goru preletio?
Nije soko goru preletio,
no je Čiča vojsku provodio
sve junake, mlade partizane!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.