Nije nimalo nevažna činjenica da je Leonardo da Vinci rođen kao izvanbračno i po strogim crkvenim pravilima nezakonito dijete. Ta je danas pomalo bizarna i smiješna biografska činjenica sudbonosno odredila život najvećeg slikara ljudske povijesti i jednog od najvećih umova koje je čovječanstvo upoznalo. Jer, da je bio „legitiman“ sin svog oca Leonardo bi vjerovatno bio primoran slijediti stroga cehovska pravila kasnog srednjeg vijeka i cijeli život provesti radeći kao javni bilježnik i notar, što je bilo zanimanje njegovog oca.
Ali stjecajem, za njega i čovječanstvo, sretnih okolnosti, Leonardo je živio u vremenu kada nezakoniti sinovi nisu bili predmet odbacivanja, a onemogućen da slijedi očev put javnog djelatnika dobio je obrazovanje u jednoj od najpoznatijih slikarsko-kiparskh radionica svog vremena, znanje koje će se pokazati kao historijski važno. Rođen u mjestu Vinci, odrastao u Firenzi Leonardo će, kako to govore sve važnije biografije njegovog života, reputaciju svjetski poznatog i priznatog umjetnika steći u susjednom Milanu pod patronstvom bogate i uticajne porodice Sforza. Već u Milanu Leonardo se isticao ne samo svojim slikarskim umijećem nego još i više načinom života i razmišljanjem o svijetu i stvarnosti.
Kako svjedoče mnogobrojni zapisi u njegovim dnevničkim bilješkama, Leonardo je u Milano došao sa željom da se porodici Sforza dokaže kao graditelj i inžinjer, a u pismu vojvodi Ludovicu, u kojem je predstavljao svoja znanja i nudio svoje usluge, likovna umijeća nije uopće ni spomenuo. Pomalo kivan na Medicije, mecene koji su umjetnike, ali ne i njega, obasipali novcem i narudžbama, Leonardo je u darežljivosti okrutnih vladara Milana vidio svoju priliku. Kako piše Walter Isaacson u biografiji o Leonardu da Vinciju, slavni umjetnik se na dvoru porodice Sforza bavio najviše organizovanjem javnih priredbi i pozorišnih predstava, aktivnostima u kojima je uživao i kojima je pristupao s mnogo pažnje i entuzijazma.
Pozorišni impresario
Nacrti za mnogobrojne neobične sprave i mašine, koje mnogi danas tumače kao sheme za izradu u to vrijeme krajnje neobičnih konstrukcija, Leonardo je projektovao najvjerovatnije kao osnovu za izradu pozorišnih rekvizita. Tako njegove skice i crteže razumijeva Isaacson, ubjedljivo objašnjavajući oduševljenje s kojim je Leonardo radio poslove dvorskog impresarija, poslove zbog kojih je umjetnost slikanja uvijek stavljao u drugi plan. Cijeloga života Leonardo da Vinci se s mnogo više oduševljenja bavio inžinjerskim poslovima sanjajući da svojim tehničkim intervencijama izmijeni izgled poznatog čovječanstva, dok je slikanje smatrao mučnom obavezom nerijetko odustajući od slikarskih poduhvata i ostavljajući započete radove nedovršenim.
Neki od najpoznatijih i najprepoznatljivijih Leonardovih radova nastali su ne kao radovi slikara nego entuzijastičnog inžinjera i zagriženog anatoma. Recimo, Vitrurijev čovjek, slavni crtež u kojem se opisuju i objašnjavaju proporcije ljudskog tijela nastao je kao potreba da se istakne geometrijska veza između čovjeka i svijeta, i cilj stvaranja crteža nije bio da se pokaže likovno umijeće autora nego da se nedvosmisleno jasnom pokaže matematička objašnjivost svijeta. Leonardo da Vinci je tokom cijeloga života ostao pasionirano opsjednut anatomskim istraživanjem ljudskog tijela, obilazeći mrtvačnice i univerzitetske medicinske sale, vršeći komplikovane obdukcije ljudskog tijela.
Ispisujući Leonardovu biografiju, Isaacson je primjetio da je u svojim dnevničkim zapisima slavni umjetnik sa najviše preciznosti i lucidnosti zapisivao svoja zapažanja i otkrića povezana sa anatomijom ljudskog tijela, a njegovi crtački prikazi dijelova ljudskog organizma toliko su perfektni da su i do danas ostali nenadmašni. Isaacson iznosi zapažanje da su Leonardovi anatomsko-medicinski nalazi, njegova eksperimentalna otkrića u shvatanju fiziologije, bila toliko napredna da bi u slučaju objavljivanja uveliko unaprijedili medicinsku nauku. Ali, neodgovoran prema isticanju znanja i posvećen stjecanju znanja zbog samog znanja, uživanja u otkrivanju fizičkih i objektivnih istina svijeta, Leonardo da Vinci je svoja zapažanja samo unosio u privatni dnevnik uskraćujući svijetu svoja znanstvena otkrića.
Sukob sa Mikelanđelom
Leonardo da Vinci bio je ne samo savremenik nego i blizak saradnik možda najokrutnijih vladara renesansne Italije. Skoro dva desetljeća je bio angažiran na dvoru izuzetno okrutnih i svirepih vladara milanske vojvodske kuće Sforza, bio je ratni inžinjer možda najbrutalnijeg italijanskog vojskovođe Cesara Borgie, a u poodmaklim godinama života svoje usluge arhitekte i impresarija ustupio je moćnicima kuće Medici. O zvjerstvima svojih mecena Leonardo nije ostavio zapaženijeg traga u svojim dnevničkim bilješkama, ali je činjenica da je bio jedan od rijetkih ljudi koji je svojevoljno okončao saradnju sa zloglasnim Cesarom Borgiom.
Izuzetno društven i blage naravi Leonardo da Vinci je bio čovjek sklon druženjima i saradnji, osoba u potpunosti okrenuta javnom i spoljašnjem, i vjerovatno je to bio glavni razlog zašto je slikanje doživljavao kao neku vrstu tereta. Osim toga, veoma sklon perfekciji u izrazu Leonardo je, kako to tumači Isaacson, radu na slikanju pristupao krajnje studiozno a onda, nemoćan da se odupre čarima društvenog života, neprekidno je odlagao dovršenje svojih slikarskih radova. Većina slika koje se danas pripisuju da Vinciju su, zapravo, nedovršeni radovi, a dva najznačajnija završena rada – Posljednja Večera i Mona Lisa – još za slikarevog života su počela ozbiljno propadati. Najviše zbog njegovih eksperimentalnih slikarskih metoda, jer je bio prvi renesansni slikar koji je tradicionalnu italijansku temperu zamijenio uljem, identičnim koje su u to vrijeme koristili majstori holandskog slikarstva.
Izuzetno kolegijalan i odan, Leonardo da Vinci je, o čemu je ostavio i nekoliko zapisa u svojim dnevničkim bilješkama, animozitet osjećao samo prema jednom slikaru savremeniku. Bio je to Michelangelo Buonarotti, skulptor, arhitekt i slikar, koji je osim po umijeću bio poznat i po svojoj teškoj naravi i konfliktnom karakteru. Uvijek naklonjen svojim cehovskim sapatnicima, Leonardo gotovo nikada nije iznosio negativno mišljenje o kolegama, samo je Mikelanđelo bio izuzetak i danas znamo da je da Vinci pomalo oholo i s prezirom govorio o njegovom skulptorskom umijeću. Nije poštovao ni Mikelanđelove tehnike slikarske figuracije i postavljanja perspektive a poznato je da je, zbog zaštite morala, predložio da se Mikelanđelovom Davidu prekriju intimni dijelovi tijela, što je firentinski senat prihvatio i prvih deset godina skulptura je bila izložena sa dodanim pokrivalom.
Smrt u Francuskoj
Iako poznat i priznat, Leonardo da Vinci je zbog teškog materijalnog stanja bio primoran napustiti italijansko poluostrvo, a zadnje godine života proveo je kao štićenik francuskog kralja Luja XII. Umro je okružen pažnjom i slavljen kao najveći umjetnik svog vremena iako je njegov slikarski opus bio skroman obimom, a slike koje danas poštujemo kao remek djela historije umjetnosti još za njegovog života su počele opasno korodirati.
Gotovo do modernog vremena ostao je nepoznat Leonardov inžinjerski i rad na otkrivanju tajni ljudske anatomije i to je segment njegove ličnosti koji se svijetu objelodanio tek otkrivanjem i publikovanjem njegovih dnevničkih bilješki. Iz tih se zapisa jasno može vidjeti da je najveći genij slikarstva, kako ga mnogi historičari umjetnosti atribuiraju, bio nehajan prema svom likovnom umijeću i da je cijeloga života nastojao biti priznati izumitelj i vojni inžinjer, a tek usputno slikar.