Učenje mevluda je neizostavan dio tradicije muslimana Crne Gore, a i šire, na prostoru cijele bivše Jugoslavije. I koliko god je tradicija učenja mevluda žilavo čuvala islam na ovim prostorima, to je ime njegovog prevodioca i autora skoro potpuno palo u zaborav.
Hafiz Salih ef. Gašević se rodio u Nikšiću 1852.godine. Po rođenju Nikšićanin je po Božjem određenju svoju muhadžirska putovanja okončao u Bijelom Polju gdje je kao ugledan građanin ukopan u haremu Hadžidanušine džamije u centru grada.
Ali, mezar Saliha Gaševića će kao i mnogih drugih uglednih građana biti izmješten nakon rušenja džamije i eksproprijacije zemljišta harema za potrebe gradskog trga. On će svoj smiraj na ovom svijetu konačno naći na mezarju u gradskom naselju Lješnica.
O Gaševićevom životu se, izuzev da je preveo i o svom trošku objavio mevlud u Skoplju 1893/1894. godine, nije znalo skoro ništa. Takođe, vjerovalo se da je to prvo izdanje Gaševićevog mevluda.
A onda je, prije nešto više od godinu dana, Alija Kujović, predsjednik Medžlisa islamske zajednica u Bijelom Polju, među mnogim starim i rijetkim knjigama, pronašao i mevlud Saliha Gaševića.
Mevlud je takođe štampan i objavljen u Skoplju, ali znatno ranije.
Intelektualni autoritet
Pronalazak ovako vrijednog djela, intenziviralo je napore da se pokuša bar donekle rekonstruisati biografija ovog velikog alima. Zahvaljući saradnji sa arhivima u Turskoj došlo se do veoma važnih podataka o porodičnom životu i karijeri Saliha Gaševića.
Tako smo saznali da se rodio 1852. godine, da se školovao u rodnom Nikšiću i tu stupio u prvu državnu službu 1870. godine gdje je brzo napredovao do mjesta načelnika gradskih finansija. Gašević će, kao i većina muslimana, Nikšić napustiti nakon što je ovaj grad 1878. godine pripao Crnoj Gori.
Nakon izgona iz Nikšića, Gašević će službovati širom evropskog dijela Carstva na samrti, od Skadra, preko Tirane, Kavaje, Skoplja, Kosovske Mitrovice, Donjeg Kolašina. Upravo će u Skoplju, 1878/1879. godine objaviti prvo izdanje mevluda koje je Kujović pronašao u biblioteci Islamske zajednice u Bijelom Polju. To se poklapa i sa podacima iz Gaševićeve biografije jer je baš tih godina bio na službi u Skoplju.
Do sada se vjerovalo da je prvo izdanje ovog mevluda štampano 1893/1894. godine, takođe u Skoplju. U ovom periodu Gašević je već kajmekam kaze Donji Kolašin i sam autor prije teksta mevluda kaže:,,Moliše me kolašinski prviši, de ti nama mevlud bosanski napiši”.
Sa ove vremenske distance ova rečenica nam svjedoči o tome da je Salih ef. Gašević bio osoba od intelektualnog autoriteta, jako uvažavana od lokalne elite tog doba.
Za života, Gašević će ponijeti odlikovanja knjaževine Crne Gore i Osmanske države.
Pored mevluda, od Gaševićeve zaostavštine pronađena je i jedna kasida koju je u fondu muzeja Hercegovine u Mostaru pronašao i obradio dr. Elvir Duranović.
Bogatstvo jezika
Salih ef. Gašević je imao porodicu koja se poslije njegove smrti iselila u Tursku.
I kao što rekoh, autor je brzo pao u zaborav, ali je kroz mevlud (i danas u upotrebi u dijelu Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine) doprinio da islamska tradicija u potpunosti ne zamre.
Izlazak ove knjige je između ostalog i značajan jer reaktuelizuje lik i djelo Saliha Gaševića. Pored njegove biografije, za koju je zaslužan orijentalni filolog Emrah Seljaci, imamo i kompletnu ortografsku i jezičku analizu rukopisa koju su uradili dr. Kerima Filan i Emrah Seljaci iz Sarajeva. Upravo njihove analize otkrivaju koliko je Gašević bio obrazovan čovjek svog doba i koliko je bogatstvo jezika kojim se služio. Gašević je prepjevavajući Čelebijino djelo uveo toliko novina da iako se radi o prevodu mevluda, nesumnjivo da je Gašević svojim intervencijama izašao iz okvira prevodioca.
Da Gašević bude otkriven ispod vela zaborava u posljednjih nekoliko godina zaslužno je nekoliko pojedinaca i Islamska zajednica u Crnoj Gori.
Tu bih prije svega izdvojio novinarku RTCG Eminu Hodžić-Knežević koja je svojim dokumentarnim filmom o Salihu Gaševiću , prva upoznala najširu javnost s njim. Tu su i Ajdin Rakić, Sait Šabotić, Alija Kujović.
Islamska zajednica u Crnoj Gori je u maju mjesecu ove godine organizovala okrugli sto o životu i djelu Saliha Gaševića. Bilo je to prvo razmatranja Gaševićevog stvaralaštva na ovom nivou.
Za nekoliko dana svjetlo dana će ugledati i reprint prvog izdanja obogaćen sa biografijom, ortografskom i jezičkom analizom rukopisa kao i rječnikom pojmova. Knjiga je odista urađeno na onom nivou na koji to mevlud i Salih Gašević zaslužuju.
Natpis na mezaru
Da Salih Gašević potpuno ne padne u zaborav u periodu socijalističke Jugoslavije, zahvalnost se duguje Sarajevu i Analima Gazi Husrevbegove biblioteke u kojima je objavljeno nekoliko tekstova o mevludu.
Natpis na Gaševićevom mezaru će takođe biti predmetom interesovanja onih koji su se bavili islamskom epigrafikom na ovim prostorima. Prevod natpisa će posljednji u Jugoslaviji uraditi Ismet Mujezinović 1973. godine i uvrstiti ga u knjigu ,, Islamska epigrafika u Jugoslaviji”.
Natpisom na Gaševićevom mezaru posljednji će se baviti poznati turski historičar, rođen u Bosni i Hercegovini , Muhamed Tajib Okić.
Ono što nakon svega ostaje jeste činjenica da nijedna institucija od važnosti za muslimane u Crnoj Gori ne nosi ime po Salihu Gaševiću. S obzirom da je Gašević značajan i za kulturu Crne Gore treba napomenuti da nijedna ulica ne nosi njegovo ime, kao i da do sada nijesmo uspostavili nijednu manifestaciju njemu u čast.
Zato je ova knjiga samo početak, a ne kraj priče o Salihu ef. Gaševiću. Još mnogo neotkrivenog o njemu je pred nama i generacijama koje dolaze. U to sam sada više nego uvjeren. Do tada siguran sam da će ova knjiga imati odličnu recepciju u Crnoj Gori, regiji i dijaspori.