Prije nekoliko sedmica zadesio sam se s društvom na koncertu Dubioze kolektiv. Kad god dođu u Amsterdam, uvijek sviraju u samom centru grada, tamo gdje su sva dešavanja i stotine kafića i restorana.
Koncert je završio oko 11 naveče, a nakon što smo otišli na piće, željeli smo nakon toga jesti. Ništa ljepše od nezdrave hrane u tri ujutro.
Znam da poznati brendovi brze hrane rade po cijelu noć, i odmah smo se zaputili u jedan od njih. Međutim, unutra je bila atmosfera kao da je zatvoreno prije pola godine.
Odemo u drugi, ista priča. Potom ćemo potražiti i neke lokalne lance, te provjeriti na Google Mapama, ali na opšte zaprepaštenje, sve je već odavno zatvoreno. Ostalo je tek nekoliko privatnika koji komad loše pice naplaćuju po sedam – osam eura.
Iskustvo i jezik nisu niti potrebni
Na svim mjestima piše da traže radnike. Iskustvo i holandski jezik nisu potrebni, a plata je 14 eura po satu i više. Jedino što sam mogao zaključiti je da nakon pandemije nikad nisu ni otvorili kao nekad, da se i dalje radi kao za vrijeme policijskog sata, te da je sve već u deset naveče uveliko zatvoreno.
Nakon nekoliko dana, krenuo sam doručkovati na meni omiljenoj benzinskoj pumpi u blizini stana. Tu je inače doručak išao kao na traci, stotine ljudi bi dnevno došlo po kajganu, sendviče, kroasane ili nešto drugo. Kad sam stigao, bio sam treći na redu i čekao sam 45 minuta na kroasan, kafu i dvoje jaja. Nakon nekoliko intervencija, diskusija je prerasla u svađu, a onda sam otkrio da radi samo troje ljudi, od kojih je jedno kuhar, a kapacitet prostorije je preko 200 ljudi. Naravno, nema usluge, sve morate uzeti sami i odnijeti za sto, a nijedno od njih troje nema više od 17 godina.
Razlog za ovakvo stanje možete naslutiti sami. Već prije nekoliko godina mnogi su kafići uveli samouslugu, ali danas je skoro nemoguće vidjeti konobara bilo gdje. Mnogi ne žele nositi tacnu za deset ili dvanaest eura na sat, posebno jer su tokom pandemije otpušteni, u međuvremenu su našli bolje poslove, i sad se ne žele vratiti u firme koje su ih se riješile. Zvuči legitimno, zar ne?
Kad sam tek stigao u Holandiju, nije bilo lako naći posao u ugostiteljstvu. Plate su bile minimalne, bakšiši nikakvi, a često se tražio i holandski jezik kao uslov, čak i na mjestima gdje dolaze samo turisti. U hotelima su više zapošljavali ljude s hotelskim školama, a u kafićima je bilo nešto lakše upasti, posebno u irskim i engleskim pabovima. Ipak, uslovi rada su i tada bili, a i sada su lošiji nego u drugim branšama, pa bi vas onda prijavili na nula sati, te plaćali samo one sate koje ste zaista radili.
Ako nema posla, jednostavno vas pošalju kući i ne plate, tako da je bilo nemoguće planirati bilo kakav život. Iako bi vas po zakonu morali platiti ako se razbolite, bilo je potrebno mnogo svađe da se to i ostvari, a onda bi se reflektovalo na produženje ugovora. Banke bi vas uzele u obzir za kredit tek nakon nekoliko godina dobrih primanja, a rijetki su radili puno radno vrijeme, pa je bilo nemoguće kupiti nekretninu.
Za Ukrajince nema čekanja
Danas je situacija očigledno mnogo drugačija, tako da ni studenti više ne žele poslove koji su nesigurni, a kamoli sredovječni ljudi kojima je potrebna stabilnost. Više ne možete ući ni u jedan kafić, a da nema natpisa da traže radnike, i niko više ne postavlja uslove. U kafićima je moguće zateći čak ljude koji ne govore ni engleski, a ni holandski jezik. U jednom kafiću sam vidio da na majicama piše „cleaning only“, i oni obično samo nose posuđe nakon što neko završi s jelom i pićem.
Jedan vlasnik kafića u Zandvoortu, poznatom holandskom ljetovalištu, mi je rekao kako je zaposlio troje Ukrajinaca, od kojih samo jedno zna engleski jezik, pa služi i kao prevodilac. Odlični su radnici i on je s njima zadovoljan, a brzo se prilagođavaju i nada se da će naučiti i jezik, ali je pitanje hoće li onda ostati kod njega. Za ukrajinske izbjeglice nema nikakvih čekanja, ali i njih očigledno nije dovoljno.
Pored poslova u ugostiteljstvu, ogroman problem nedostatka radne snage je i na aerodromima. U Holandiji je na snazi pravilo da u državi morate živjeti posljednjih osam godina bez prestanka da biste mogli raditi na aerodromu. To u praksi znači da možete već godinama imati holandsko državljanstvo, a ne biti podobni za bilo kakav posao unutar zgrade aerodroma. Tu mislim i na poslove prodavanja sendviča, a ne samo na one pri sigurnosnim pregledima. Iako kompanije dnevno otkazuju stotine letova, nemoguće je u trenutku zaposliti nove jer se ljudi jednostavno ne prijavljuju, a oni koji su tu nekad radili, danas rade nešto drugo i ne žele biti ponovo iznevjereni ako slučajno pandemija bukne.
Kada pogledate oglase, samo aerodrom Schiphol ima hiljade otvorenih radnih mjesta. Zbog toga se savjetuje da se na aerodrom dođe tri do četiri sata prije leta jer se već unaprijed zna da ćete čekati satima na pregled. U Eindhovenu je u četvrtak red bio dugačak kilometar izvan zgrade, a ljudi su tu nelagodu dijelili po društvenim mrežama i čudili se. Na stranici Indeed.nl trenutno ima preko 455.000 otvorenih oglasa za posao, a slično je i u drugim zemljama.
Njemačka već odavno uvozi radnu snagu iz inostranstva, Kanada ima program useljenja, i sve su rjeđe i rjeđe razvijene zemlje u koje se ne može doći i raditi. Postavlja se pitanje gdje su svi ti ljudi otišli. Moj poštar ima odgovor, i kaže da se radna snaga u njegovom poslu upeterostručila. Nisam siguran koliko je ovo istina, ali on kaže kako se itekako isplati imati svoju firmu i svoj kombi, a ako ste dovoljno brzi, možete okrenuti i po tri prosječne plate mjesečno samo na dostavi.
Obolijevaju od posla
Obično, kada bi zapadne zemlje došle u ovakve situacije, otvarale bi svoja tržišta za radnike koji nisu iz Evropske unije, pa se pretpostavlja da će to uraditi i sad, ali ko će zamijeniti te radnike u njihovim zemljama, nije poznato. Već sada viđamo naslove po medijima u kojima se spominje i da naše firme dovode radnike iz Turske, Bangladeša i drugih zemalja, a sve se to dešava jer su naši radnici otišli drugdje, da rade za bolje novce. Potpuna nepripremljenost za post-pandemijsko vrijeme koštala je milione, možda čak i miljarde, ali izgleda da to još nismo shvatili.
Kada u našim kafićima samousluga postane normalna, a lista čekanja na građevinske radnike po nekoliko mjeseci, možda nam i postane jasno da smo sve ovo vrijeme radnike izrabljivali, ponižavali i plaćali ih premalo. Nije normalno da vlasniku kafića ostaje 50 do 70 procenata prihoda, bez obzira ima li radnike iz svoje zemlje ili iz Bangladeša. Zbog toga nije ni loše što se sve ovo dešava jer izgleda kao da će se desiti tiha radnička revolucija, gdje će na kraju većina biti pošteno plaćena i zaradiće novac dostojan življenja, bez ugovora od nula sati i bez nesigurnog radnog mjesta.
Na Zapadu, pored nedostatka radne snage, sve više ljudi i obolijeva zbog posla, a kapitalistička mantra bi i na ovakvo što trebalo da odgovori kako će tržište sve samo regulisati. Hajde da se nadamo da će biti tako.