Prije mjesec dana putovao sam iz Toronta za Abottsford, gradić blizu Vancouvera i američke granice. Kompanija čije ime neću spominjati nije imala nikavku hranu na petosatnom letu, iako je u cjenovniku bilo mnoštvo sendviča, kroasana, variva i raznih čuda. Kažu: „rasprodalo se“, kao da avion nigdje nije sletio u međuvremenu, nego smo svi uletjeli dok je još bio u vazduhu, pa eto nisu stigli obnoviti zalihe.
Pravilo koje je kanadska federalna vlast uvela još prije nekog vremena glasi da se u zgradama aerodroma i avionima moraju nositi maske, „osim ukoliko aktivno pijete ili jedete“. Dakle, svi uđemo s maskama u avion, a onda tih pola sata dok jedemo, svi skinemo maske. U međuvremenu vas stjuardese opominju kadgod vide da maska nije preko nosa i usta. Desilo mi se da sam dvaput uhvaćen u nedjelu, prvi put dok sam pio vodu, pa zaboravio vratiti masku na usta, a drugi put dok sam pričao s trogodišnjom kćerkom, koja me od buke nije mogla čuti. Pokušao sam to objasniti, ali nije bilo smisla. Kad sam ih podsjetio da bih rado nešto „aktivno jeo ili pio, ali nemaju ništa na petosatnom letu“, rečeno mi je da svakako prejeftino letim. Pravila su tu da se poštuju, i ako me još jednom uhvate bez maske, dodali su, prijaviće me policiji na abottsfordskom aerodromu.
To se nažalost i desilo. Prije toga, dok smo još letjeli i dok sam mislio da je sa stjuardesama na snazi primirje, otišao sam do toaleta i zatekao ih bez maski u repu aviona. Jedino što sam im rekao je bilo: „a nemate maske, interesantno“, ali zbog prepirke prije toga, odlučile su pozvati policiju. Dvoje policajaca me sačekalo, i nakon što sam im rekao da ću biti veoma kooperativan, te da je i meni u cilju da se ova glupost razjasni, ostali smo sami na aerodromu još otprilike sat vremena. Čitali su mi moja prava i obaveze, govorili koja su pravila ponašanja i rekli kako se vrlo lako mogu naći pred ozbiljnim optužbama, između ostalog, i za narušavanje bezbjednosti aviona. Pošto prilično dobro znam policijske metode, a još više znam da su me optužili za glupost, objasnio sam im da ih potpuno razumijem, da su se sigurno nagledali svega u svojim karijerama, ali da ovaj put griješe, te da je moj jedini grijeh dvominutni razgovor sa kćerkom bez maske. Nakon ubjeđivanja, urlanja na mene, smirivanja situacije, jednosmjerne konverzacije s pilotom itd., naravno da su me morali pustiti jer nisam prekršio nijedan zakon, niti sam bio bezobrazan i prema kome, a posebno nisam ugrozio bezbjednost aviona.
Međutim, cijela ta situacija me navela na razmišljanje. Da li je moguće da smo se pretvorili u hrpu robota koji samo slijepo slijede pravila – i kad imaju, a i kad nemaju smisla? Cijelim tokom pandemije sam zagovarao mjere, a posebno vakcine i maske jer su se jednostavno pokazale najefikasnijim. Čak sam bio i dio video serijala gdje je nas tridesetak napravilo mini emisiju o Covidu, o tome kako se najbolje sačuvati, kako izbjeći lažne vijesti itd. Svađao sam se s poznanicima i prijateljima o tome, te im govorio da pravila nisu tu tek tako i da niko ne uživa maltretirajući običan puk. Ipak, vlasti nekoliko zemalja su mi dokazale da se zaista pretjeralo.
Pravila koja nemaju smisla
Zimus, kad je u Australiji došlo do naglog povećanja zaraženih od Covida, moji prijatelji su kažnjeni sa po hiljadu dolara jer su se jedan od tih dana zatekli na plaži u većem broju od dozvoljenog. Moj sestrić u Sarajevu nije nosio masku, iako je bio na otvorenom, i uručena mu je čestitka od 500 konvertibilnih maraka. U obje te situacije bilo je više nego poznato da se Covid ne može dobiti tako lako na otvorenom i da je plaža možda i najbolje mjesto za boravak tokom pandemije – ako ništa drugo, onda zbog vjetra.
Tokom pandemije susretali smo se s mnogim besmislenim pravilima i neka od njih su bila i opravdana jer se nije mnogo toga znalo, ali smo već pojavom vakcina mogli shvatiti gdje to sve vodi.
Živeći u Holandiji, i prije pandemije sam se susreo s mnogo pravila koja nisu u svakom momentu imala smisla. Jedno do njih je to da morate nazvati ukoliko želite otići doktoru. Zvuči odlično za rastjerivanje hipohondara, ali i da se spriječe jutarnje gužve u bolnicama. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, to više nije bio samo telefon za najavu, nego se tokom pandemije počelo i liječiti preko telefona. Danas u medicinskim ustanovama imate gomilu zaposlenih koji samo odgovaraju na te telefonske pozive i onda, zahvaljujući softveru koji posjeduju, pokušaju dijagnosticirati problem. Ako postavite potpitanje, odgovora nema, a ako recimo tražite bilo kakav jači antihistamin za polensku alergiju, dobijete pitanje: „a gdje vas boli“, što dokazuje da osoba s druge strane nema pojma o alergijama. Nakon što na to pitanje postanete agresivni, dobijete odgovor da se ne možete tako ponašati i da je trebalo da zovete prije nego vam je nestalo tableta. Dakle, bićete kažnjeni.
Međutim, to i nije najgori slučaj za koji sam čuo, pored raznih horor priča koje kruže o holandskom zdravstvenom sistemu. Prijateljica je pala i razbila glavu, te je krvava došla do hitne pomoći u jednom malom holandskom gradu. Zdravstveni sistem razlikuje hitnu od nehitne pomoći tokom vikenda, a radilo se o suboti naveče. Kroz dva stakla joj je rečeno da je morala prvo nazvati, pa tek onda doći. Kad je njen prijatelj na kraju nazvao, dobio je tu istu osobu koju je gledao kroz stakla i ona ih je zakazala za tri sata (?!). Tek nakon grozne svađe i prijetnji tužbom, uvela ih je kod doktora koji se ponašao potpuno suprotno, izvinjavajući se zbog neugodnosti.
Beskonačno je primjera koje bih mogao navesti, ali me takođe iskustvo uči da većina ljudi, koliko god imali kolektivni opsesivno-kompulsivni poremećaj, a to nekad imate dojam u sređenim državama, vole malo i zaobići pravila ako je to njima u interesu. Aviokompanija će vam rado bez razloga otkazati let ako im se to više isplati, ali vam neće refundirati troškove ni u kom slučaju ako vi to želite. Ljudi koji rade za stranicu na kojoj ste rezervisali smještaj će se uvijek pozvati na pravila i odredbe, osim ukoliko su oni vas zakinuli. Policajac će radije ne doći na lice mjesta, a kad već dođe, onda mora sastaviti i nekakav izvještaj.
Čovjeku s Balkana pravila gode
Naravno, balkanskom čovjeku pravila itekako gode kada dođe iz našeg haosa. Zna se tačno kad je plata, zna se koliki je regres i šta se tačno radi. Bude tu i tamo odstupanja, ali kad se naš čovjek ubaci u sistem, on perfektno funkcioniše. Zato naši ljudi na Zapadu bivaju sjajni u svojim poslovima, izrastaju u profesore i naučnike, odmah nauče domaći jezik itd., ponašajući se zrelo i građanski odgovorno. Nemoguće je proći nekažnjeno ako ne platite vodu, smeće ili porez, pa to niko i ne pokušava. Pravila su pravila, i ona se poštuju, dok isti ti ljudi ignorišu pravila kad se vrate kući. To je nešto poput Divka Buntića iz filma Cirkus Columbia koji, kad ga žena pita zašto u Hercegovini nije onaj pravi on, odgovori sa: „e, ovo sam ti pravi ja“, a onda nasječe pršut nakoso, već polupijan i agresivan. Kad mu zatraži ključ od kuće, on joj odbrusi i zajedljivo upita: „šta će tebi ključ, gdje bi to ti išla“, a dok su bili u Njemačkoj, ponašao se civilizovano i normalno.
Iako je ovo tema koju je veoma teško izmjeriti, već decenijama postoje predrasude kako su određeni narodi više ili manje uštogljeni, više ili manje vrijedni i više ili manje poštuju sistem. Postoje već uhodane izreke, poput one kako se „u Njemačkoj uvijek sve tačno zna“, te da tu nema ništa mimo pravila, iako nije baš uvijek tako.
A da su pravila ponekad pogrešno interpretirana, dokazano je npr. u slučaju skandala s dječijim doplacima koji se vukao po holandskim sudovima godinama dok nije otkriven. Tada je holandska Porezna uprava optužila hiljade roditelja za prevaru jer su dobijali doplatak za dadilje, a da pritom ostatak novca nisu uplatili nekoj agenciji preko koje su ih pronašli. Sve bi to bilo i logično da su dadilje stvarno postojale i da to u praksi nisu bili bake, nane i dede, čije porodice su imale pravo na doplatak i pored toga. Sudije su mahom odlučivale u korist Porezne uprave, a o tome je Kustaw Bessems napisao odličnu kolumnu za Volkskrant. Naslovio ju je sa „Pravila su pravila“, a u njoj je govorio o procesima koji su se vodili protiv tih ljudi, pritiscima koje su političari pravili na sudstvo i načina na koji smo dotakli dno. Izreku „pravila su pravila“, inače dobro poznatu u ovdašnjem jeziku, nazvao je „najobeščašćenijim načinom suživota“, predstavljajući je kao nešto na šta nismo smjeli pristati kao društvo i nešto šta nam se nije smjelo dogoditi, jer smo sve vrijeme znali da ti ljudi nisu pokrali novac. Po njegovom mišljenju, zakon je bukvalno protumačen, što se u praksi ne bi trebalo događati jer nijedan slučaj nije isti.
Na naš balkanski način to bi se moglo prevesti na situaciju kada je Hercegovac Blažo Grković u samoodbrani golim rukama ubio medvjeda, a onda bio tužen za to ubistvo, gdje ga je sud prvostepeno kaznio sa 15.000 konvertibilnih maraka, čak uzimajući u obzir olakotne okolnosti.
„Pravila su pravila“, medvjedi su zaštićeni, a Blažo je ubio medvjeda. Okolnosti su svima poznate, ali nisu predviđene zakonom. Teško da bi neko tom sudiji zamjerio da je oslobodio Blažu, ali da ponovimo još jednom za kraj: „pravila su pravila“, čak i kad nemaju smisla, čak i kada obesmisle ljudskost.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.