Bio sam u tinejdžerskim danima kada sam prvi put gledao film Jovana Lukina. Kao i svaki muškarac u kojem se u tom periodu bude sva čula bio sam impresioniran ljepotom mlade glumice Merime Isaković koja je u ovom filmu tumačila glavni ženski lik.
Posebno je ispunjena erotskim nabojem scena plesa u kojem naga Merima Isaković pleše uz muziku. Upravo je ta muzika ovu scenu iz filma Živka Nikolića učinila antologijskom. Sve je u toj sceni skoro pa savršeno. Pokret, muzika i, opet se vraćam na to, nezaboravna Merima Isaković, nešto najljepše što su oči vidjele na jugoslovenskom filmu ikada.
Kasnije sam, interesujući se za filmsku muziku, saznao da je muziku za ovaj film radio Borislav Boro Tamindžić.
Tamindžić je rođen u Kotoru 1932. godine. Najveći dio života Boro Tamindžić je proveo u Podgorici. Srednju muzičku školu je započeo na Cetinju a završio u Kotoru. Dalje školovanje je nastavio u Beogradu gdje je studirao Muzičku akademiju u klasi profesora Nikole Hercigonje.
Iz jednog od rijetkih intervjua, u razgovoru sa čuvenim kompozitorom Zoranom Hristićem, Tamindžić će izjaviti da je prve note napisao još kao srednjoškolac na Cetinju 1948. godine.
Autor prve crnogorske opere
Karijeru će započeti na tadašnjem Radiju Titograd. Najveći dio radnog vijeka provešće kao muzički urednik na tadašnjoj Televiziji Titograd. Tamindžićeva muzička zaostavština je najvećim dijelom naslonjena na crnogorski folklor. Iza sebe je ostavio broja djela filmske, kamerne, orkestarske, horske, scenske muzike.
Takođe, Boro Tamindžić je i autor prve crnogorske opere Šćepan Mali.
Ali, široj javnosti Tamindžić je najviše ostati poznat po filmskoj muzici, i to prvenstveno za filmove Živka Nikolića. Tamindžić će sarađivati sa Nikolićem na tri filma: Beštije (1977), Jovana Lukina (1979) i Čudo neviđeno (1984).
Nikolić je bio Almodovar prije Almodovara crnogorskog i jugoslovenskog filma. Ali sva ta “tužna ljepota” Crne Gore ne bi izgledala tako očaravajuće da nije bilo muzike Bora Tamindžića. Kroz njegovu muziku smo shvatili da i kamen ima dušu.
I stvarno, svi ti predjeli koje odlikuju rijetka i niska vegetacija, kamene i niske kuće – svemu tome je Tamindžić kroz muziku dao posebnu čar i ljepotu. Vjerujem da je to zato što je sam kompozitor ponikao na tom istom prostoru i osjećao onu povezanost i ljubav prema rodnoj grudi koja se ne da objasniti niti mu se objašnjenje treba tražiti.
Tamindžić je gotovo kompletno stvaralaštvo bazirao na nasljeđu Crne Gore. Gnušao se onih koji su imali potcjenjivački odnos prema crnogorskom folkloru svodeći ga na “3-4” glasa. Tako će u intervjuu iz 1988. godine kazati sljedeće: „Mnogi misle da je crnogorski folklor primitivan, tako ga neki nazivaju. Ne da bi nekoga uvrijedili, ni da bi naciju uvrijedili, ne – nego zbog ta tri četiri tona, kažu da je ta melodija primitivna. Nije to tačno. Naravno ovim ljudima koji to ne znaju, njima koji misle da imamo samo melodije kao što su: ‘Što si sjetan, serdar Jole’. Nije tačno, imamo mi široku melodiju: od bokeške melodije, preko ove podgoričke, tamo do Sandžaka. To su melodije sa velikim ambitusom, melodije koje ne može svako da pjeva. Ja uzimam te takozvane melodije, jer one pružaju kompozitoru da podmetne raznorazne harmonije“.
Tamindžić je svojim filmskim kompozicijama, naravno, zajedno sa rediteljima sa kojima je sarađivao, razložio Crnu Goru 20. vijeka. Bilo da se radi o epopeji 13. jula (iz istoimenog filma o ustanku Crne Gore protiv okupacije, prvog masovnog ustanka protiv fašizma u Evropi), pa do filmova Živka Nikolića u kojima je prikazana tradicionalna i patrijarhalna Crna Gora u sudaru sa nezadrživim talasima modernizma koji dopiru do nje.
Ogroman doprinos promociji Crne Gore
Tamindžić je za života dobio brojne nagrade i priznanja, među kojima je nagrada Udruženja kompozitora Jugoslavije za muzičko djelo godine, Trinaestojulska nagrada, Zlatna arena na filmskom festivalu u Puli za muziku iz filma Beštije.
Tamindžić je bio najznačajniji i najproduktivniji crnogorski kompozitor. Odnos države Crne Gore prema njegovom liku i djelu je nažalost samo potvrda da je sistem u ovoj zemlji koliko tragično određen pohlepom, još više karakterističan po neznanju i nemaru. Koliko znam, izuzev što je jedna ulica u Podgorici ponijela ima Bora Tamindžića, nije puno učinjeno na očuvanju sjećanja na njegov lik i djelo.
Boro Tamindžić je ovaj svijet napustio prerano, 1992. godine u 60. godini života. Bilo je to vrijeme kada smo se okrenuli unatrag, kada je umjetnost potisnuta, a kompletan život, od političkog do kulturnog, okupirao šund, kič i pornografija. Svakako da u takvom ambijentu nije moglo biti mjesta za Boru Tamindžića i slične njemu.
Na kraju, sa oporavkom ovog društva, koji je neminovan ma koliko dugo trajao, sa “kačenjem” na savremene društvene i kulturne tokove, između ostalog, bit će neophodna reaktuelizacija djela Borislava Tamindžića. Toliko mu najmanje duguje muzički i ostali umjetnički esnaf.
Sa druge strane, ogroman je njegov doprinos promociji Crne Gore u svijetu. Njegova muzika je oplemenila jedne od najljepših kadrova Crne Gore, te kamene zemlje sa najljepšim plavim nebom, koju je Boro toliko volio.
Dovoljno da se upiše u besmrtne.